Nesnađenost u vremenu generacije koja je ni tamo, ni ‘vamo

Mlada glumica iz Srbije, Maja Šuša, osvojila je simpatije crnogorske, ali i šire, publike likom Bubi koju tumači u filmu “Poslije zime” mladog crnogorskog reditelja Ivana Bakrača. Nakon što je premijerno prikazan na prestižnom filmskom festivalu u Karlovim Varima, film je izabran i da bude ovogodišnji crnogorski kandidat za 94. nagradu Američke akademije filmske umjetnosti i nauke Oskar, u kategoriji najbolji međunarodni film u ovoj godini.

Očekujući bioskopska prikazivanja koja tokom zime kreću i u Srbiji i regionu, Maja Šuša za “Vijesti” dijeli utiske sa projekcija u Nikšiću i Podgorici i ne krije oduševljenje Nikšićanima i Nikšićankama. A oduševljenje nijesu krili ni gledaoci na premijeri koji su stojećim ovacijama pozdravili ekipu filma. Kako i ne bi kad kratki opis ostvarenja glasi: “Pet prijatelja iz Nikšića, u svojim kasnim dvadesetim, rasuti su po ostacima Jugoslavije i trude se da sačuvaju svoja prijateljstva, iako ih razdvajaju kilometri”...

U filmu “Poslije zime”, Maja Šuša igra zajedno sa Anom Vučković, Ivonom Kustudić, Momčilom Otaševićem i Petrom Burićem i ističe da i danas kada se sastanu - to je to, to je ta ekipa. Glumica iz Srbije otkriva šta to ovaj film čini posebnim i zbog čega će se gledaoci u njemu prepoznati, ali u razgovoru za “Vijesti” govori i kao osnivačica i umjetnička direktorka Bašta Festa, internacionalnog festivala kratkog igranog filma u Bajinoj Bašti koji za određeni period slavi jubilej - 10 godina! Ona najavljuje i neka nova ostvarenja, a u susret praznicima sa čitaocima dijeli i svoje doživljaje ovog perioda godine i koje su to “glavne novogodišnje odluke” koje je donijela.

Bioskopska prikazivanja filma “Poslije zime” uskoro slijede u regionu, nakon uspješnih projekcija po Crnoj Gori, a tokom čekanja na američko tržište, s obzirom na to da je ovogodišnji crnogorski kandidat za nagradu Oskar Američke filmske akademije... Prisustvovali ste premijerama u Nikšiću i Podgorici, kakve utiske nosite i imate li očekivanja od budućih projekcija po Srbiji?

U Nikšiću je bilo predivno. Film je prikazan u bioskopskoj sali u kojoj je reditelj Ivan Bakrač prikazivao svoje prve filmove još tokom srednje škole. On je iz Nikšića, kao i još neki članovi ekipe kojima je to bio kao povratak kući. I posljednju klapu smo imali u Nikšiću, tu smo završili film i nekako nam je taj grad bio potpuno prirodno i logično mesto da se film premijerno u Crnoj Gori prikaže baš tamo. Ljudi su veoma emotivno reagovali i dočekali nas izuzetno srdačno, čak smo dobili i stojeće ovacije... Nijesmo mogli da vjerujemo, bili smo oduševljeni! Naravno, s jedne strane uvijek priželjkuješ tako nešto, ali opet kada se to dešava budeš izuzetno zahvalan i srećan.

Nadam se da će publika u Srbiji i regionu slično reagovati i da će moći da se poveže sa našim ostvarenjem. Vjerujem da će film ipak na jedinstven način i drugačije komunicirati sa domaćom publikom, a kad kažem “domaća publika”, mislim na gledaoce na BHCS govornom području, jer mislim da mi ovdje možemo mnogo bolje da razumijemo ono o čemu film govori u odnosu na Evropljane i sve ostale koji će film gledati na narednim festivalima...

Takvi su Nikšićani i nikšićka publika. Za film se može reći da je velikim dijelom upravo “nikšićki”, ali čini mi se da je on prije svega domaći, film svih nas i zaista - generacijski, kako su i drugi članovi ekipe često isticali. Takođe, on komunicira sa generacijom likova koje prati, ali i sa starijima i onima koji će tek doći u te godine... Na osnovu svega toga mislim da ni svjetska publika neće ostati hladnokrvna.

Pa da, u pravu si. Mi smo zapravo u Karlovim Varima, kada smo imali Q&A, bili pozitivno iznenađeni jer je mnogo mladih ljudi reagovalo, što se vidjelo u tome da su se otvorili i krenuli da razgovaraju, nadovezivali su se međusobno, dijelili svoja iskustva i uopšte pričali o tome kako prepoznaju stvari iz filma u svom životu.

Ipak, sa jedne druge strane, mislim da film u potpunosti može biti shvaćen tek ovdje. “Poslije zime” govori o nama ovdje koji živimo u okolnostima u kojima živimo, o nama koji smo zarobljeni u nekim našim okovima, o nama koji se ne možemo osloboditi rata i ratova koji nas proganjaju i iz kojih nijesmo mnogo naučili. Uz sve to, mislim da nas determiniše i to što je naša, kao i generacija likova u filmu, ona generacija koja je uvijek nekako “između”. Primjera radi, mi smo odrasli uz lastiš i žmurke, a sada smo u digitalnom dobu, dakle ni tamo ni ‘vamo. Rođeni smo u nekom posljednjem periodu Jugoslavije, neposredno pred njen raspad i ratove, ili za vrijeme svega toga, a opet ne znamo gdje smo ni po tom pitanju, ali svakako nosimo breme svega što je bilo. Nekako stvarno postoji nesnađenost u vremenu kada je naša generacija u pitanju, a ogleda se u tome da ljudi kasnije sazrijevaju, dugo ne znaju čime će da se bave, šta žele u životu, dosta kasno postaju samostalni, lutaju, tako da je nama baš bilo bitno da sve to nekako pročačkamo i vidimo gdje je taj problem i u čemu leži. Nadam(o) se da će nas, kada vide ovaj film, i neke druge generacije bolje razumjeti, one starije ili one koje tek dolaze, kao i naše generacije u inostranstvu.

Kao da se punoljetstvo (nekima) desi tek krajem dvadesetih. Kako je Vama pao proces filma, da li ste se poistovjećivali sa nekim od likova i koliko duboko ste tokom proces preispitivali sami sebe?

Definitivno jesmo... Kada sam prvi put pročitala scenario mogla sam da vidim u njemu mnogo nekih situacija iz svog života i kao da se i meni samoj desio taj neki put odrastanja - tokom snimanja. Snimanje se odvijalo u više etapa, a tokom čitavog procesa svako od nas je donosio tu neke djelove sebe. To je i ostalo u meni i svaki put kada pomislim na ovaj film, ili ga pogledam, on je za mene kao proizvod malog parčeta duše svakog od nas. Bukvalno smo i svoju dušu pružili gledaocima i dali im odriješene ruke da sude, da se pronađu, da sami sebe preispituju... Film je prije svega iskren i nepretenciozan. Takva je bila i atmosfera na snimanju. Ovi ljudi su moj prostor slobode i sigurnosti. Momo Momčilo Otašević i ja smo uživali snimajući, zezali smo se i družili, a prije svega bih istakla da je on zaista partner na kojeg možeš da se osloniš u svakom trenutku i za kojeg znaš da brine o tebi i da ste zajedno u tome. I sada kada god se skupimo - to je to, mi smo ta ekipa! Odjednom se stvore Bubi, Mladen, Dačo, Jana i Marija i odjednom imamo neki život iz filma koji i dalje postoji iako je snimanje gotovo.

Vi tumačite Bubi, ko je ona, sa čime se bori i suočava?

Bubi je sigurno mnogo usamljena iako je stalno okružena ljudima. I iako je stalno u nekoj brzini ona samoj sebi nameće neke besmislene probleme, obaveze i ambicije, juri s mjesta na mjesto, a u svemu tome ne pruža sebi vremena da stane i zapita se šta želi sa svojim životom, šta želi sa sobom i kako sve to da dovede u red. Ona ne dozvoljava sebi da se preispituje već ide pa dokle stigne i šta god da se desi... No, sve do jednog momenta, koji se dešava svim likovima u filmu, a u kojem svako mora da stane, shvati i zapita se: “Okej, a šta sad? Ne može ovako zauvijek, pogrešno je i nije mi dobro, ne izgledam dobro, šta da uradim sa sobom da sve bude okej”. To su neka pitanja i preispitivanja koja se dešavaju mnogima kada ih život primora da malo zakoče. Bubi je jedna od onih koja ima prave prijatelje koji joj mnogo znače i koji joj pružaju ljubav, bliskost, podršku i daju joj osjećaj da može da bude mirna, mirnija i da može bolje.

Da li nas film tako podsjeća na prijateljstvo i važnost prijatelja? Možda donosi i sliku o onim “duhovima iz prošlosti” koji ostaju baš tamo - “u prošlosti” koja proganja i utiče i na mlade danas iako ih nije pogodilo na način na koji je pogodilo starije?

Na prvom mjestu u filmu su definitivno ljubav i prijateljstvo, ali sa druge strane svi smo u istom sosu i svašta nam se dešava. Film ili motiv filma je zapravo neka borba za ljepši život kakav osjećamo da zaslužujemo u okolnostima u kojima se nalazimo. Film je izuzetno aktuelan danas, svakog dana i svakog trenutka sve aktuelniji.

Vi ste i jedna od osnivača i organizatora Bašta festa. Koliko je teško ostvariti se i u toj ulozi, posvetiti se festivalu, a istovremeno naći vremena da se iskažete i kroz svoj primarni poziv?

Ja mnogo volim da radim ovaj posao i radim po čitav dan, radim svašta i to doživljavam kao svakodnevni dio mog života. I Bašta Fest i sve druge obaveze koje sebi “natovarim” u međuvremenu, organizujem tako da sve funkcioniše. Festival zahtijeva puno posla, pripreme traju bukvalno po 10 mjeseci, ali ono što je dobro jeste to što se naša ekipa širi i što možemo da podijelimo posao, možemo da se oslonimo jedni na druge. Kada je sve počinjalo bilo nas je malo i bilo je teško iznijeti posao.

Festival je prvi put organizovan prije osam godina, što znači da dobija sve ozbiljniji karakter?

Tako je, sljedeće godine slavimo deveti rođendan, mi već radimo na pripremi tog izdanja, a istovremeno razmišljamo i o jubileju - 10 godina. Bukvalno sam drugi sastanak za festival imala dan prije crnogorske premijere filma “Poslije zime”, posao mi se otegao do kasno u noć, ali uživam i u tome, to je naše, to volimo. Ja se stvarno trudim da radim stvari do kojih mi je stalo, jer mi je tako sve ljepše i lakše. Ne mogu da radim nešto što mi se ne sviđa, dok volim i uživam u tome sve mi je u redu, ma koliko teško bilo.

Koliko je gluma zapravo izazovan i zahtjevan poziv?

Ima različitih ljudi koji na različit način tumače i rade ovaj posao. Meni je jasno da postoje oni koji misle da glumci samo treba da budu lijepi i da izgovaraju neki tuđi tekst. Ja ne vidim sebe u tom domenu i trudim se da ni ne radim projekte koji me svrstavaju u takve okvire. Naprotiv, trudim se da radim projekte koji me “čačkaju”, izazivaju, tjeraju da istražujem, podstiču me da radim stvari koje inače ne bih, da napredujem, napravim neki korak dalje. Na kraju svakog takvog iskustva ja sam zadovoljna jer mi se desilo životno iskustvo koje nije samo vezano za profesiju, već je to jedno parče života koje sam tom prilikom naučila, ili dio slagalice koji sam dobila. Tako doživljavam i moj posao. Nije to puko učenje teksta i igranje lika, već želim da vidim šta cijela ja mogu da uradim sa tim i kako to može da prođe kroz mene i moj život, ali i ja kroz taj projekat.

Na čemu trenutno radite?

Sada počinjem da snimam novu sezonu “Radija Mileve”, radim i u pozorištu, imali smo u septembru premijeru predstave “Ćao svima” u Reflektor teatru koja je super prošla. Nedavno sam čitala i jedan novi scenario jednog mladog reditelja. Za taj scenario se baš nadam da će se desiti jer je stvar koja me je pomjerila i na kojoj želim da radim. Ima svega, kako se jedna stvar završi tako dođe nešto novo...

Ovdje sam pustila korijenje

Većina Vaših kolega teži inostranstvu ili samo odlasku iz matične države. Šta Vi mislite o tome?

Iskreno, meni taj odlazak nikada nije bio ambicija. Cijeli naš region ja uopšte ne doživljavam kao inostranstvo, jer je to sve tu i naše je, to je sve kao jedno tržište i prostor za život, svih nas podjednako. Rekla sam već, to je ovo naše govorno područje, a koje čine i Srbija i Hrvatska i Crna Gora i BiH, svi posebni na svoj način, ali se odlično razumijemo, što bi trebalo iskoristiti kao prednost. Naravno, ako bi se nekad desila i neka prilika u inostranstvu - zašto da ne, ali nekako ne vidim sebe kao osobu koja bi otišla negdje u potragu za nekim poslom čisto radi posla tamo negdje jer je vani. Svakako bih voljela da probam. Ovdje sam, ipak, pustila korijenje i pronašla se i mnogo toga mi je bitno.

Najvažnija “novogodišnja” odluka je da osluškujem sebe i uživam u svakom danu

Kako biste sumirali prethodnu godinu i imate li očekivanja, planove za narednu?

U odnosu na prošlu godinu, ova godina nas je ipak donekle vratila u stari ritam. Održali smo Bašta Fest u skoro pa punom kapacitetu. Imali smo premijeru “Poslije zime” u Karlovim Varima, zatim projekcije na PriFestu, u Kotbusu i u Crnoj Gori, na koje smo mogli da odemo i budemo u kontaktu sa publikom. Napokon smo počeli da igramo predstave u nekom redovnom tempu, bez otkazivanja. Sve su to stvari koje sada mnogo više cijenim nego ranije i lekcije koje nas je pandemija naučila. Što se tiče naredne godine, uvijek imam mnogo planova, želja i maštarija, ali najvažnija “novogodišnja” odluka je da osluškujem sebe i uživam maksimalno u svakom danu i svemu što se dešava.

Kako provodite vrijeme praznika, kako uopšte gledate na taj period (neki ga vole i radosni su, drugi pak ne i nervozni su)? Postoji li nešto što obavezno praktikujete, bilo da je kićenje jelke ili neki filmski maraton?

Posljednjih par godina sam se trudila da negdje otputujem, volim da putujem, a i zanimljiva mi je ta energija različitih gradova za praznike. Dvije nove godine sam provela na moru, u nekim malim mjestima i to mi je bilo savršeno za bijeg od buke i gužve, idealna doza mira i praznične euforije. Posljednje ovakvo putovanje se desilo za doček 2020. i sada sa pandemijom se planiranje ove vrste putovanja malo otežalo, tako da mi se čini da ću u posljednjem trenutku odlučiti da li idem negdje ili ostajem kod kuće po ćebetom, što je isto okej, najvažnije je da si sa ljudima koje voliš.

( Jelena Kontić )