U Podgorici sam imao malo podsticajne treme

Priču o nepobjedivom drugarstvu koje prevazilazi teritorijalne granice, vjerske i nacionalne sličnosti i različitosti, pa i društveno-političke okolnosti, pričaju Momo Kapor i Zuko Džumhur, kombinujući fikciju i istorijske činjenice u tekstu “Zelena čoja Montenegra”.

Njihovu priču o neobičnom prijateljstvu između knjaza Nikole i Osman-paše kojeg je crnogorska vojska zarobila u čuvenoj bici na Vučjem dolu prijemčivo, blisko, emotivno i duhovito ispričala je ekipa predstave “Zelena čoja Montenegra” predvođena rediteljem Nikitom Milivojevićem.

U koprodukciji Gradskog pozorišta Podgorica, JU “Grad teatar” iz Budve i Beogradskim dramskim pozorištem, kompletan ansambl predstave prošao je kroz velike izazove tokom procesa koji se odvijao u više etapa usljed pandemije virusa korona. A pretrpjeli su i gubitke, prvenstveno glumaca i prijatelja Milana Laneta Gutovića i Marka Živića. No, ništa nije spriječilo umjetnike u želji da prikažu priču o drugarstvu koje je iskreno, predano, trajno, a koje je neophodno u svim vremenima, a kao takvo je i čovjeku uvijek najveći izazov.

Nakon nekoliko izmjena, crnogorski glumac Božidar Zuber, latio se duplog posla - dvije uloge koje su pripadale njegovim kolegama. Pored toga, izazov više je bio što se u sve to upustio neposredno prije izvođenja predstave u Srbiji, dok je uporedo radio na novoj premijeri u Gradskom pozorištu, predstavi “Ukroćena goropad” koju će po tekstu Vilijema Šekspira, adapirati i režirati Dejan Projkovski.

Koliko je bilo zahtjevno uskočiti u dvije uloge, prihvatiti ih i prilagoditi sebi u kratkom vremenskom periodu, Zuber otkriva u razgovoru za “Vijesti” baš nakon podgoričke premijere dugoočekivane “Čoje”.

”Proces uskakanja u predstavu je uvijek vrlo stresan, jer ljudi na predstavi rade dva ili dva i po mjeseca da bi došli do završnog čina koji kulminira premijerom kada sve ‘legne’ na svoje mjesto. Ja sam bukvalno na dan izvedbe predstave u Užicu, na festivalu, kada smo svi bili zajedno čekao svoju premijeru, a prije toga sam radio sa rediteljem i sa drugim članovima ekipe. To izgleda tako što ti radiš na svom tekstu - na sceni i sa rediteljem, ali sve zamišljeno. Dok se ja uigravam to se ne događa isprave, nemaš osjećaj scene i kolega. Zbog toga je velika razlika dok praviš punktove u glavi i kada dođeš u prostor, staneš na scenu i svi su tu oko tebe. Iskreno, desi se da te proguta ta prava atmosfera, zbuniš se, ne znaš šta se dešava, a sve jer si se pripremao za to bez njih. Što nije loše. Uz sve to što ide i što te snađe, ja moram priznati da u suštini i volim svu tu energiju. Jeste stresno, nervozno, teško, ali je zaista nešto posebno, a meni je to izazovno. Ne mogu da spavam, ne mogu ni da se opustim, ali me privlači i uživam u tome, gladan sam, samo na to mislim, podstiče me da prevazilazim samog sebe... Ali ne smijem javno da pričam da me ne snađu.(smijeh) Naravno, ne bih volio stalno tako da radim, ne samo zbog karijere, nego i jer čovjek može da pregori - i psihički i fizički. Svakako, bio je veliki izazov”, priča Zuber koji je u predstavi narator i vojvoda Vukašin.

Glumačku postavu predstave čine: Miloš Pejović, Dejan Đonović, Andrija Kuzmanović, Simo Trebješanin, Jelena Simić, Maja Stojanović, Branimir Brstina, Ivan Tomić, Milorad Damjanović, Ivan Zablaćanski i Stefan Radonjić, a Zuber je zamijenio ranije izabranog Emira Ćatovića koji je trenutno na stručnom usavršavanju.

Uprkos tome što se ansamblu pridružio naknadno, na sceni se to ne osjeća, već su mu obje uloge kao namijenjene. Opuštena igra uz improvizovane šale koje publiku podstiču na reakciju, smijeh, aplauz, pa i komunikaciju, Zubera čini domaćinom ovog komada, kako se on u Podgorici i osjećao, a to je primijetila i pozdravila i publika u komšijskim zemljama.

”Bile su lijepe reakcije publike i u Užicu, Sarajevu, Beogradu, ali u Podgorici mi je predstava baš ‘legla’, a mislim da što se duže i više bude igrala dobijaće veći šarm, spontanost i duhovitost koje svako od nas posjeduje, a vremenom će samo živnuti. Publika reaguje odlično u svim tim mjestima. Mi smo idalje zemlje bivše Jugoslavije i sve nas interesuje šta se to tamo negdje u komšiluku radi i stvara. Svi su prelijepo reagovali, a reakcije kritike su takođe bile odlične”, ističe Zuber i priznaje da je pred izvedbu u KIC-u “Budo Tomović” ipak imao tremu.

”Moram priznati da sam u Podgorici imao malo treme, ali to nije bila ona trema koja koči, već ona koja (me) podstiče. Odgovornost je svuda ista i velika, bez obzira gdje se komad igra, ali ovo je bila prilika kao da su ljudi došli kod mene kući, jer je ovo moje pozorište, pa je tu i neka moja publika, pa me je zbog toga bilo dodatno pozitivno strah. Izazov više je igrati kući. Publika me je baš prijatno iznenadila, pogotovo nakon svih čuda koja su se dešavala sa ovom predstavom, da ne ponavljam, od pandemije i gubitaka”.

No, bez obzira na sve, lako se snašao, uz vrlo malo korekcija, kaže.

”Korekcija je bilo vrlo malo. Naravno, kada uskačeš gledaš šta su oni radili, ali ti imaš svoj lik i svoj prostor. Ja sam se držao Emirove konture tog događaja i njegovog lika, ali sa svojim pečatom, naravno”, objašnjava Zuber čiji pečat u predstavi se i osjeća, a on dodaje da je kompletan ansambl “kliknuo”.

”Generalno, svi smo se potrefili. Slični smo po senzibilitetu i privatno, a to nam je mnogo doprinijelo na sceni. Predstava je izuzetno živa i jako kompaktna. Energija se pretače, preliva se i nije bitno koliko ko ima godina, svi igramo sve, igramo zajedno... Posebno mi je drago jer igram sa nekim glumačkim veličinama, a tu je i Andrija koji je moj drug sa klase. Mogu slobodno reći da smo mi i životni drugovi. Ovo je naša prva predstava koju radimo zajedno, a da nije neka od onih na fakultetu”, otkriva Zuber “Vijestima”.

Pored režije, Nikita Milivojević radio je i adaptaciju, kostimografiju Jelena Stokuća, za muziku je zadužen Aleksandar Srebrić, a scenski pokret je radila Amalija Benet. Umjetnički direktor Gradskog pozorišta, Dušan Kovačević, ranije je kazao da je jedan od razloga za izbor ovog teksta bio i to što upućuje na važnost prijateljstva, čojstva, empatije i povjerenja.

”Živimo u jednom vremenu kada je nedostatak empatije jako izražen, gdje je ljudski odnos poremećen... Kralj Nikola i Osman Paša su se našli u jednoj situaciji koja je istorijski jako bitna, a koja podstiče emociju i široki vidik plemenitosti kod ljudi koji su na strani najljućih neprijatelja, ali se i dalje poštuju, uvažavaju i vole. Zato je ova priča velika i uklapa se u ostale repertoarske poteze u ovoj godini jer se bavi međuljudskim odnosima i problemima malog čovjeka u odnosu na sistem ili drugog čovjeka”, kazao je tada Kovačević, a Zuber se nadovezuje:

”Ja ne živim tako. Imam svoj krug prijatelja, ali vidim da većina živi tako da se čovjek zapita ko su ti ljudi danas i kako su takvi... Postoje ljudi koji nemaju apsolutno nikakvu empatiju, zatvoreni su, hladni. Pričam generalno, o okolini, o društvu, daleko od toga da želim nekoga da uvrijedim. Ali jesmo, postali smo društvo bez empatije, svako živi za sebe, pa se lako zaboravi na druge, na prijatelja, kuma, brata, roditelja... Nekako kao da se hladi svijet. Znam ja da je pandemija, znam da je siromaštvo, znam da je svima teško, ali opet, prije stotinu godina je bila groznica pa su ljudi bili ljudi i bili su topli”, poručuje Zuber.

A na pitanje “Vijesti” da li su se Alah i Bog možda više družili ranije, za vrijeme knjaza Nikola i Osman paše, kaže:

”Kockaju zajedno sigurno, baš kao što oni kažu u predstavi. (smijeh) S tim u vezi, ja mislim da su pojmovi drugarstva i prijateljstva iznad svake vjere, iznad svake nacije i svih podjela. Čovjek je čovjek, drug je drug, tu se vjera i nacija ne pitaju. Pitanje je samo jesi li ili nijesi čovjek? Ja sam tako vaspitavan i ponosan sam na to. Imam stvarno dobre i iskrene prijatelje kojima sam okružen, a mgu reći da sam možda imao sreće, ali sam i sam to želio, tome težio i krčio svoj put da bih dobio njih u životu”, odgovara glumac.

Zubera će pozorišna publika uskoro moći da gleda i u predstavi “Ukroćena goropad” čija je premijera odložena za januar. Ne želi da otkriva previše, ali je siguran da će predstava disati, a publika uživati, kaže. Pored toga, iako ne planira previše, spreman je i za buduće izazove, poručuje on.

”Meni se dešava da par mjeseci ne radim ništa, a onda se potrefi da u isto vrijeme radim tri predstave. Završio sam snimanje serije ‘Igra sudbine, sad čekamo premijeru ‘Ukroćene goropadi’, a onda će krenuti i nešto novo... Šta god dođe ja sam naredan. Glavno je da smo živi i zdravi, ja sam time zadovoljan”, zaključuje.

( Jelena Kontić )