Ljekari bez granica: Pedeset godina pomoći, ali i kritika

Još od 1971. godine Ljekari bez granica pomažu milionima ljudi širom svijeta. Ta međunarodna organizacija za hitnu medicinsku pomoć za to je dobila i Nobelovu nagradu, ali je s druge strane bila i na meti oštrih kritika.

Izbjeglice, žrtve prirodnih katastrofa, epidemija i genocida. Tokom proteklih 50 godina Ljekari bez granica pružili su medicinsku pomoć milionima ljudi u kriznim i konfliktnim područjima. Stotine hiljada, većinom ljekara opšte prakse, ali i medicinskih sestara i logističara osnivaju poljske bolnice, operišu, vakcinišu i dovoze ljekove. Kao priznanje za svoj humanitarni rad širom svijeta, ta organizacija za pružanje hitne pomoći dobila je 1999. godine i Nobelovu nagradu.

„Sve je počelo krajem šezdesetih“, podsjeća Ulrike fon Pilar. Ona je jedan od osnivača njemačkog ogranka Ljekara bez granica. U to vrijeme naftom bogata regija Biafra htjela je da se otcijepi od Nigerije. Nekoliko francuskih ljekara radilo je za Međunarodni crveni krst. Tokom građanskog rata suočili su se s hiljadama neuhranjenih ljudi i sumnjali su da je tamo počinjen genocid. I nisu htjeli da se povinuju zahtevu Crvenog krsta o ćutanju i neutralnosti.

Neki od njih osnovali su organizaciju Ljekari bez granica (MSF). „Glavni principi su bili: spasavati živote širom svijeta, koliko god to da košta, i svjedočiti o zločinima protiv ljudskih života“, kaže Pilar. Iako se kasnije ispostavilo da u Biafri nije bilo genocida, osuđivanje nepravde i dalje je ključno za tu organizaciju.

Glad u Etiopiji 1984. predstavljala je veliki izazov. U čitavom svijetu prikupljeno je mnogo pomoći, između ostalog i zahvaljujući Live Aid koncertima. Ali diktator Mengistu Haile Mariam koristio je tu pomoć za deportaciju opozicionih etničkih grupa na jug zemlje. Desetine hiljada ljudi je stradalo. „S obzirom na to da niko nije primijetio te zločine, Ljekari bez granica iz Francuske su ih osudili na konferenciji za novinare, iako su znali da će nakon toga morati da napuste zemlju, a s njom i svoje pacijente“, kaže Ulrike fon Pilar.

Poziv na vojnu intervenciju u Ruandi

Ljekari bez granica stalno su se suočavali s tom osnovnom etičkom dilemom: spasavati ljudske živote uz pristanak vladara ili osuđivati zločine vladara, a da se onda možda moraju napustiti pacijenti. Kada je svjetska javnost ignorisala genocid koji su 1994. u Ruandi počinili Huti nad Tutsima, organizacija ljekara je čak pozvala na vojnu intervenciju – bez uspjeha.

Organizacija se takođe neprestano zalaže i za pružanje pomoći u ljekovima za najsiromašnije. Mpumi Mantangana, veteranka borbe za ljekove protiv HIV-a u Južnoafričkoj Republici, radi u predstavništvu Ljekara bez granica u jednoj siromašnoj četvrti u Kejptaunu. „Kasnih devedesetih godina bilo je loše“, kaže ta medicinska sestra. „Osobe s HIV-om su bile veoma stigmatizovane u društvu, a tadašnji predsjednik Tabo Mbeki negirao je da uopšte postoji problem s HIV-om.“

Do tada je bilo zaraženo više od četiri miliona Južnoafrikanaca, a hiljade su umirale svaki dan. Kada su prvi antiretrovirusni ljekovi izašli na tržište, bili su nedostupni za mnoge, jer su koštali i do 10.000 eura po osobi godišnje. „U maju 2001. počeli smo da snabdijevamo ljekovima odabrane pacijente s HIV-om, veoma mali broj njih, jer su ljekovi bili izuzetno skupi“, kaže Mantangana.

Ljekari bez granica nabavili su jeftine ARV-ljekove od brazilske vlade, koja ih je proizvodila protiv volje korporacija. Ljekove su prokrijumčarili u Južnoafričku Republiku krijući ih od policije. „Onda je, međutim“, sjeća se Mantangana, „Nelson Mandela, koji je i sam izgubio sina zbog AIDS-a, posjetio ambulantu Ljekara bez granica ovde kod nas, i na naše iznenađenje obukao majicu naše organizacije na kojoj je pisalo ’HIV pozitivan’“.

Taj gest Madele, oca nacije, povećao je pritisak na vladu. Ubrzo nakon toga, svi Južnoafrikanci dobili su pravo na besplatnu ARV-terapiju.

Zamjena za zdravstveni sistem

Danas su Ljekari bez granica aktivni u više od 70 zemalja i imaju 45.000 saradnika. Godišnji budžet od oko 1,6 milijardi eura najvećim dijelom dolazi iz donacija. U nekim posebno ugroženim zemljama, poput Haitija ili Južnog Sudana, organizacija trenutno praktično mijenja državni zdravstveni sistem.

No, uprkos velikim očekivanjima, ne ide sve glatko. Margaret Ngunang, na primjer, govori o aroganciji „bijelih polubogova u bijelom“ i suptilnom rasističkom stavu. Ta socijalna radnica iz Kameruna, koja živi u Njujorku, zaposlila se u Ljekarima bez granica 2018. u Jubi, u Južnom Sudanu. „Kad sam ušla u kancelariju pomoćnice programske direktorke, ona me je prvih nekoliko minuta ignorisala. Vjerovatno je mislila da sam iz Južnog Sudana“, kaže Ngunang. I poslije toga, dodaje, više puta je doživjela „mikroagresiju“ od strane evropskih i američkih službenika Ljekara bez granica.

Te iste 2018. godine otkriveno je da su ljudi iz Organizacije Ljekari bez granica u Africi imali posla s lokalnim prostitutkama. Incidenti su strogo preispitani, a odgovorni otpušteni. Ipak, negativan imidž je ostao. U SAD je oko hiljadu bivših službenika Ljekara bez granica napisalo otvoreno pismo u kojem kategorički pozivaju na prestanak paternalizma i rasizma u Organizaciji.

Danas se, izvještavaju poznavaoci situacije u samoj Organizaciji, među Ljekarima bez granica vodi intenzivna rasprava o tome kako eliminisati strukturni rasizam. Pokušava se da se smanji nejednakost između domaćih i međunarodnih službenika te organizacije i da se zaposli više osoba koje nisu bijele boje kože. Strateške odluke takođe bi trebalo u većoj mjeri izmjestiti iz Evrope na globalni jug. Pedeset godina nakon što je osnovana, Ljekari bez granica imaju još mnogo posla – i u samoj organizaciji, ali i u svijetu.

( Deutsche Welle )