Tramp vs. Milo - Jabuke i banane

Da bi se, valjda, neutralisala neprijatna činjenica izostanka šefa DPS-a sa Globalnog foruma na Svetom Stefanu, Beba se dosjetio godišnjice - dvije decenije Milove pobjede nad Momirom. Zato smo na Prvoj TV, zaduženoj da širi kako bi Đukanović rekao samo pozitivne vijesti, gledali njegov intervju koji je, prema očekivanju, više ličio na (monotonu) besjedu. Sa starom mantrom o tome kako su, da parafrazirmo CNN, jabuke u stvari banane. Fenomen Tramp koji je ova televizijska mreža, u sjajnom spotu, ironično prokomentarisala – džaba, predsjedniče, krečite, jabuka je jabuka, jer činjenice su na prvom mjestu!

Dug je Đukanović prešao put, a još ne shvata kako su činjenice na prvom mjestu. Vrijeme leti, jedino se šef DPS ne mijenja. Kao da je još u 80-im, kada se kao “young boy” SKJ, i nakon pada Berlinskog zida, oštro protivio ideji višepartizma! Socijalistički savez radnog naroda bio mu je dovoljan okvir za izražavanje političke različitosti. Tri decenije kasnije, lider DPS-a političku konkurenciju i demokratske vrijednosti doživljava na sličan način. Opozicija je nužno zlo i kao takva je antidržavna i zavjerenička. S druge strane, nezavisni i kredibilni mediji su crna vrana koja donosi samo negativne i loše vijesti. O tome kako su jabuke jabuke, a ne banane. Ali neće dugo, kaže Đukanović, jer digital guta print, padaju tiraži i onda će tržište koje je za njega uvijek i za sve bilo zakon, počistiti te “negativne medije”. I završiti posao koji on nije uspio u tri posljednja mandata, iako se mnogo trudio.

Tragikomično je s jedne strane, a s druge duboko zabrinjavajuće da šef najjače političke partije na ovaj način doživljava poziciju i ulogu medija. I to samo onih koji ne odustaju od principa da su činjenice neprikosnovene i da jabuke nikako ne mogu biti predstavljene kao banane. Dok se evropki lideri, šefovi nacionalnih vlada, godinama već tuku, a neki i ratuju, sa Guglom i Fejsbukom, sa jeftinim i komercijalnim TV sadržajima, kako bi sačuvali prostor i za ozbiljne medije, štampane prije svega jer su one na najvećem udaru - naš Gospodar je preko poslušnih regulatora medijski ambijent i tržište pretvorio u veliki rijaliti kako bi onemogućio ili obesmilio opstanak bilo kojeg kredibilnog glasila. Zato mu nije jasno kako su Vijesti koje su lider u širenju “negativnih” informacija i dalje u životu a digao je bio na njih čitav aparat i silu. Dok svih tih godina Vlada Finske, recimo, godišnje izdvaja 400 miliona eura podrške iz državnog budžeta za olakšice i potporu nezavisnoj štampi kako bi ona preživjela novu eru digitalizacije i globalizacije. I kako softver iz Silikonske doline, preko FB i Gugla, ne bi profilisao njihove nove naraštaje. “Opstanak nacionalnih medija je pitanje opstanka našeg identiteta”, saopštava Evropska asocijacija novinskih izdavača.

Ali lako je Fincima. Nemaju oni Pink ili Dnevne novine. Nemaju Statisa ni Belog Džafića. Nemaju ni Radmilu i Đagu. Nemaju ni Trampa. Dakle, nemaju neodgovornu političku elitu koja javni posao vidi kao angažman u korist privatnog a ne opšeg interesa. Nije problem što Đukanović ne voli operu već turbo folk ili starogradsku, što nikad nije čuo za Bahovu “Pasiju po Mateju” ili Vagnerovu “Valkiru”, a zna napamet “Sitnije, cile, sitnije” ili “Željom moje srce gori”... Sve je to ljudski. Ali kao politički lider ove zemlje već tri decenije on predstavlja mnogo veću opasnost od “Sinđinog” DF-a jer svoj sistem vrijednosti, koji je očito antevropski, nameće kao društveni model i obrazac ponašanja. U kome centralno mjesto zauzima novac kojim se kontroliše sve – institucije, partije, propaganda… Više nema novca u negativnim medijima, tako da nema bogaćenja vlasnika, kaže lider zemlje koja je članica NATO-a. I pred vratima EU. Zamislite Merkelku ili Makrona da nešto ovako kažu. Niko ih čak ne bi ni razumio.

Kao što je te večeri malo ko shvatio Đukanovića. S jedne strane, slušamo ciničnog multimilionera koji je enormno bogatstvo stekao radeći čitav život u javnom servisu za prosječnu platu od nepunih 800 eura, kako ogovara navodno bogate izdavače “negativnih medija”. S druge strane, još jednom se široki auditorijum uvjerava da je šef DPS-a daleko od zamišljenog statusa “oca nacije”, jer sam priznaje da mu je novac najvažnija stvar i da sve što je radio u dugoj karijeri bilo zbog privatnog, a ne javnog interesa. Pa i veliki datumi kojima je posvećeno veče na Prvoj. I pobjeda nad Momirom ’97, i savezništvo sa NATO ‘99, i Solanija 2002, i referendum 2006, i NATO 2017 – šef DPS nesvjesno potvrđuje da je sve bitke vojevao zbog novca. I zato se samo njega boji. Pa mu se priviđa i tamo gdje ga nema. Nemoćan da shvati da je za istinske vrijednosti i institucije koje bi da traju duže od nečije moći i para potrebno nešto drugo. Integritet i vrijednosti, recimo.

Ne znam da li su ambasadori Uehara i Orav gledali ovu besjedu višedecenijskog partnera njihovih vlada?! I da li im je sada jasno otkuda kampanja na Pinku i protiv njih. Zato jer ambasade SAD i EU u Montenegru šire “negativne” informacije (ili tvitove) o važnosti slobode medija i istraživačkog novinarstva. Još je važnije pitanje - da li su kreatori politike u Briselu i Vašingtonu zabrinuti što postoji čak 49 odsto šansi da se njihov dugotrajući regionalni partner osmi ili deveti put vrati na čelo države! Tako je bar u pomenutom obraćanju naciji procijenio šanse da se kandiduje na narednim predsjedničkim izborima. Što nema u Kirgistanu ili Uzbekistanu. Čak ni u Bjelorusiji. Zato je za očekivati da Uehara i Orav, to jest njihove vlade, odbace ubjeđivanje šefa DPS-a da jabuke nijesu jabuke već banane. Čak i kada se, kako kaže CNN, BANANA piše velikim slovima. Jabuka ostaje jabuka. Jer su činjenice na prvom mjestu. A činjenice, poput posljednjeg nastupa šefa DPS-a na “pozitivnoj” Prvoj kažu da je Đukanović prevaziđen političar. Tom sintagmom je, naime, sve počelo prije 20 godina. Kad nas Beba već tjera da se prisjećamo.

( Željko Ivanović )