Oj, Srbijo među grčićima

Kad je radijator norveški, mora da je dobar. Tamo, na sjeveru kontinenta, naprave Snješka pa im traje po tri godine. Znači, znaju šta je zima. I kako se pravi grejno tijelo. Ali oni nemaju - u to sam se uvjerio lično prije petnaestak godina boraveći jednu nedjelju u Oslu - ništa što bi makar izdaleka, makar posredno, makar u njihovom najstrašnijem košmaru, podsjećalo na Milenka Grčića, bivšeg vlasnika obrenovačke pečenjare, naprednjačkog vedeovca na čelu Elektroprivrede Srbije. Šta u Srbiji dobiješ kad se spare Grčić i norveški radijator? Dobijaš mrtvo, hladno grejno tijelo.

Krenimo redom.

U ženinom stanu je do prije neku godinu teškim snom spavala matora termoakumulaciona peć. Sa ciglama u utrobi, kabasta i ružna. Hvatala bi jeftiniju struju noću i tu jeftinoću isijavala danju u obliku vreline. Na nju se grijala i ženina pokojna majka. Pošto smo u stanu promijenili stolariju, ugradivši onu najbolju, berlinsku, koja uzdahne od dobrog dihtovanja kad se zatvore vrata, odlučili smo da termoakomulacionu peć poklonimo komšiji i kupimo elegantni norveški radijator. Kažu da je energetski efikasan, da je pametan. Zavelo nas zlatno doba. Htjeli smo i mi kvadrat više prostora u stančiću, htjeli smo napredak.

Rečeno - učinjeno. Novobeogradska firma koja prodaje norveške radijatore ličila je na skladište. Ali roba je bila originalna, skandinavska, sa višegodišnjom garancijom. Cijena muška. Ali napredak košta. Transportovali smo norveški radijator do leskovačkog stana. Bio je šik. Dobro je grijao. Računi nisu bili baš pretjerani - kad izađeš, smanjiš ili isključiš.

Svakodnevno ludilo

Svih ovih godina bilo je tu i tamo incidentnog nestajanja struje. Frižider kaže kvrc i onda se nadaš da će struja da dođe prije nego što se svinjska plećka raskravi. Obično bi struja dolazila dosta brzo, nenajavljeno, kao što bi nestajala Ali tako je to u zemlji Srbiji.

Tako je i sa vodom, i sa centralnim grijanjem. Samo nestane, vidiš ljude u prljavim kombinezonima kako se na tvojoj ulici zavlače u šahtove. Pa i to prođe. Iz slavine pokulja blato, pa se razbistri. Radijatori se zamlače. I nikom ništa. Mi smo skuvane žabe, navikli smo.

Upitate li komunalce zašto građane ne obavještavaju na vrijeme, oni odgovaraju da su popravke najavili u lokalnim medijima koje niko ne prati. Dakle, ako želiš da znaš, moraš da konzumiraš diletantske medijske sadržaje ili da visiš na komunalnim sajtovima - oličenjima nedovoljne medijske prosvećenosti. Kao da ružičaste televizije nisu dovoljno toksične, moraš da dozu pojačaš lokalpatriotskim trešom. Kako bi naslutio kada će da se začuje kvrc.

Teška blamaža naprednjačkih energije

Kada je nastupio kolaps dijela energetskog sistema u Srbiji, osjetio sam srdžbu prema jalovim obećanjima vlasti, osjetio sam sažaljenje prema hiljadama ljudi koji zebu u svojim stanovima, prema bolesnima, prema majkama s bebama, prema narodu, prema penzionerima koji, iako većinski biraju čovjeka sa inicijalima AV ipak nisu zaslužili da ih on muči mrazom.

Da budem iskren, bio sam i srećan da sam izvan pogođenih područja, pored svog leskovačkog norveškog radijatora. Doduše, i strepnja je bila tu. Hoće li jug pogoditi restrikcije?

Uslijedili su poslovično lupetanje premijerke o odgovornosti koje i ima i nema, predsjednikovo prenemaganje, Grčićevo „sve sam shvatio“. Loš rijaliti. Sve to je smrznutim građanima sa sitnom djecom moralo izgledati kao teški cinizam.

Uostalom, Grčić zna da ga naprednjačka kadrovska metodika podrazumijeva debelu mrežu za sve koji su se preko svojih mogućnosti popeli previsoko na trapez - ona čuva od težeg pada. Možda pred očima ima primjer Bate Gašića - oduzmu mu ministarstvo odbrane, pa mu daju još opasniju igračku zvanu BIA.

Predsjednik je zbog energetskog kolapsa bio ljut jer ohlađeno grejno tijelo ne utiče dobro na biračko tijelo. Zna predsjednik odgovor na pitanje Oskara Daviča - kad prestaju pjesme, a kad počinju psovke. Kad ljudima isključiš struju. Smrznuto biračko tijelo je sklono psovanju vlasti. Ili kad im zatruješ vodu, vazduh i zemlju. Ili kad ih praviš budalama.

Zato će predsjednik svaki put kada neko pomene EPS ili Rio tinto da priča o auto-putevima.

Ali džaba mu sve, može i da pusti vedeovca Grčića niz Kolubaru, naprednjačko ubrzano devastiranje elektroprivrede će ostati u amanet svakoj novoj vlasti kao transgeneracijski problem.

Leskovački grčići

Taman sam mislio da sam u leskovačkom egzilu lijepo izbjegao sudbinu Obrenovca i niza drugih ohlađenih destinacija, kad li negdje oko 8.30 ujutro moj frižider štucnu. Ugasi se crveno oko na norveškom radijatoru. Namjeravao sam da pišem o nečemu sasvim drugom, a sada tipkam ledenim prstima, treći sat bez struje, sred do sada najhladnijeg decembarskog dana u Leskovcu. Minus je zaledio barice ispod prozora. Vidim svoj dah. I što je u sobi hladnije, brže curi energija iz laptopa.

Ostatak pišem na mobilnom telefonu u toplom kafeu Promenada.

Pri izlasku iz stana zatekao sam ostarijeg radnika leskovačke elektrodistribucije kako mijenja stara brojila. Montira nova, digitalna. To je ta digitalizacija o kojoj priča Brnabićka. Električar je imao dobroćudan, melanholičan pogled.

- Koliko će još da traje, majstore?

- Ne znam, ja sam ovdje skoro završio. Ali moraju i kolege da završe.

- Pobogu, ovoliki minus a vi ostavljate ljude bez struje?

- Mi samo izvršavamo, rekao je električar tonom koji mora da je imao i Oskar Vajld kada je u nekom kaubojskom salunu izgovorio „Ne pucaj na pijanistu, on daje sve od sebe”. Ipak, ja sam morao nekuda sa svojim jedom.

- Ko god je to naredio jeste neopjevana budala. Skoro osam toplih mjeseci ništa, a prvi dan sa debelim minusom, vi našli da mijenjate brojila?

- Naredili…

- A kako se zovu tvoji genijalni šefovi?

- Miroljub Arsović i Marko Stojanović.

- Pa pozdravi ih. I reci im da su opasni diletanti, ako je ovo njihovo maslo. Samo me je pogledao. Pitao sam ima li njihov broj telefona. Nije imao, ili nije smio da da.

- Zovi centralu…

Oj, Srbijo među šljivama

- E, zemljo Srbijo, na šta si spala, rekao sam pozdravljajući ga na odlasku.

- Spala ko šljiva u govno, otpozdravio je električar.

Meni je, što zbog šljive, što zbog Oskara Vajlda, što zbog onoga u šta je upala šljiva, na um opet pao Oskar Davičo: Oj, Srbijo među pesmama, među šljivama.

Usput izguglam Leskovački EPS. Zovem centralu. Zvoni i zvoni i zvoni.

Niko se ne javlja.

Prednost malih gradova je da možete peške da ih obiđete za pola sata.

Ulazim u zgradu EPS-a i pitam za Arsovića i Stojanovića. Portir kaže da su oni u drugoj zgradi, u Vlajkovoj. Petnaest minuta hoda.

- Aman ljudi, posmrzavasmo se, kažem mu, tek da se iskukam.

- Trebalo je da najave, priznaje portir, očito pametniji ili manje bahat od svojih šefova.

Oj, Srbijo među bunama

Opet sam na ulici. Zovem jedan telefonski broj u Vlajkovoj. Zvoni. Zvoni. Zvoni. Odustajem.

Neću da idem tamo, hitno mi je potrebna topla prostorija i topli napitak.

Otkravljujem se u kafeu kao smrznuti but u pokvarenom zamrzivaču i pišem ovo.

Grčić, Vučić i svi leskovački grčovučiči, trebalo bi da znaju da zima tek što je počela. Do aprila će možda moći ovako. Poslije elektroprivredne bruke na državnom nivou, sa mokrom jalovinom umjesto lignita, oni ovdje, na lokalu, mrtvi hladni, po mrazu na četiri sata isključe struju ljudima da bi - promijenili brojila. Takvi ljudi vode ovu zemlju tamo gdje pada šljiva.

Poslije izbora će, nadam se, neki drugi ljudi morati da vade šljive iz govana. I da počiste govna. Jer ako ovaj narod ponovo sve prepusti istim tipovima, pomrijećemo, najkasnije sljedeće zime, što od smrada, što od mraza, što od stida.

Mislim tako svoje misli radeći na ovom tekstu u kafeu, jer me je EPS protjerao iz mog zaleđenog toplog doma. I opet mi na pamet padne Oskar. Ne Vajld, već Davičo:

Kad prestaju pesme, kad počinju psovke?

Gladna ruko, slepe jadikovke,

Kad će hajduk bune iz tebe da grune?

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )