Gvozdo

Sva se zemlja slomi oko budžeta, ili oko Milovih - “efendija, ti ne ugoneta” - političkih prognoza. Već danima, u Srbiji jedan veliki filmski režiser, Goran Marković, preživljava čaršijsko-političkog “toplog zeca”. Vučićevi ministri, uvjerljivošću olovnih vojnika, ponavljaju nečovječne uvrede na račun Markovića. “Već viđeno”. I vidite da se oni takmiče, baš se trude, valjda se tako kod vođe osvaja naklonost… Bravo, evo kolačić za nagradu.

Pored svega toga, tog preobilja, tog beskrajnog festivala budalaština, neke vijesti gotovo da prođu nedopustivo skrajnuto. I suviše ispotiha.

Ovih dana smo pročitali da je umro Nikola Gvozdenović Gvozdo, izvjesno jedan od najpopularnijih i najprepoznatljivijih crnogorskih slikara našega vremena. Na mnogo načina živopisna ličnost.

Jedan za drugim, odlazi čitava ta generacija crnogorskih umjetnika koja je, pedesetih godina prošloga vijeka, Crnu Goru izvodila iz provincijalne tmuše i mentalitetskog mraka. Brojni slikari, pisci, fimski i pozorišni autori, baš te generacije bili su presudni u konstituisanju crnogorskog moderniteta. A to valja zapamtiti. Posebno kada živite u vrijeme koje pokazuje jasne znake senilnosti i ravnodušnosti: sve više zaboravlja, čak i ono što ni po koju cijenu ne bi trebalo zaboraviti.

Imam na Gvozda i jedno krajnje lično, vrlo rano sjećanje. Brat i ja smo imali možda po četiri-pet godina. Otac je (i) tada bio pod nekim političkim podozrenjem, a jednog dana se na vratima pojavio njegov prijatelj, slikar, sa - dvije vekne hljeba u rukama. Otac ga je zbunjeno pitao - Gvozdo, što će ti taj hljeb? “Ja donio ovoj đeci, e sa ovakvim ocem mora da gladuju…” Naravno, brat i ja tada nismo shvatili da prisustvujemo rađanju jedne tipične Gvozdove anegdote, ali smo za cio život zapamtili šarmantnog, raspričanog čovjeka sa dva hljeba u rukama.

A jesu nezaboravni Gvozdovi pejzaži, ti pljesnjivi i vlažni prizori… Čudesne koze, nedvosmisleni mediteranski znak. Kao za pisce za koje kažu da cijelog života pišu jednu knjigu, tako bi se i za njega moglo kazati da je cijelog života pravio jednu sliku. Veliku sliku svijeta koji je nestao, potonuo, koji je krhak i neuhvatljiv kao ljudska sjećanja.

I, možda najvažnije i najdostojnije: Gvozdo je bio izuzetan pedagog. Jedan od omiljenih profesora. Koji je, ma koliko to bilo “na svoj način” umio studentima reći prave stvari.

Njegovi studenti, a dobar dio njih su danas važni dio likovne scene, o njemu govore sa najvećim mogućim poštovanjem. Najbolji dokaz njegovog profesorskog umijeća - niko od njih slikarski ne liči na njega.

I, iznad svega, beskrajno duhovit čovjek.

Sjećam se jedne njegove pričice, čuo sam je na otvaranju izložbe Gvozdovog studenta, Vladimira Đuranovića u Herceg Novom, prije više od petnaest godina.

Priča Gvozdo o ranim šezdsetim i ondašnjoj avionskoj liniji za prijestoni Beograd. Svakodnevno su putnici bili uglavnom borci, heroji, “rukovodioci” i političari (tada: društveno-politički radnici) koji su išli na razne sjednice saveznih organa i slično… Takav je sastav bio, između ostaloga jer je karta bila, za ono vrijeme i svačiji džep, prilično skupa. Kad je neki od domaćih političara vidio mladog umjetnika u avionu sa njima, odmah je krenuo da ga zafrkava. Tada se smatralo sasvim normalnim da političari zajebavaju umjetnike. (Danas je uglavnom drugačije?) Nije znao gdje je takao. “Gvozdo, zar ti nije skupa karta, vi mladi umjetnici kukate da nemate od čega da živite”, izgovorio je političar, dok se avion spremao za polijetranje, a putnici stavljali pojaseve. Kada je to čuo, Gvozdo mu je, kao iz topa, odgovorio - “Platio bih i duplo više, samo da cijelo crnogorsko rukovodstvo vidim vezano…”

Političar je zaćutao. Uvijek je lijepo kada umjetnik ućutka političara. Ne vjerujem da su se mnogi od prisutnih nasmijali, ali izvjesno, svi su zapamtili Gvozdov odgovor.

( Balša Brković )