Slikar i ratnik

Jesen u Njujorku.

Uskim, drvenim stepenicama penjem se na drugi sprat zgrade na Lexington aveniji 750 na Menhetnu, srcu Njujorka. Preko puta, Blumigzdel, jedna od velikih njujorških robnih kuća. Na vrhu stepeništa atelje; skroman, jednostavan, kao i slikar u njemu, Savo Radulović (1911-1992), stameni Crnogorac, koji je svoju uspješnu umjetničku karijeru izgradio u velikom, širokom svijetu.

Dočekuje me na ulazu, ozarena lica.

- Sjedite da nešto prezalogajimo i popijemo, pa ćemo imati vremena za razgovor - reče.

Na nevelikom stolu kuvana šunka, kiseli krastavci i boca viskija. U pršutu poboden nož i veliki pirun.

- Mogu ja. Nekada sam davao koktele i za stotinu ljudi - kaže Savo Radulović. - Živim sam, ovdje, u centru Njujorka, ali ovaj stan nije moj, već sam ga iznajmio. Kirija nije mala, hiljadu dolara mjesečno. Ovdje, u stvari, plaćaš adresu a ne stan. Svake godine mi dižu kiriju. Zašto? Zato što živim blizu Blumigzdela...

Čekajući Valdhajma

Jesen Njujorka, 1980. Bio je to moj prvi boravak u najvećem američkom gradu. (Kasnije će ih biti više). Izvještavam s jubilarnog zasijedanja Ujedinjenih nacija i čekam da me primi Kurt Valdhajm, generalni sekretar UN. Stanujem u Bronksu kod mojih prijatelja, Gusinjana; svako jutro odlazim u Ujedinjene nacije, đe sam se družio s vrhunskim diplomatom, uvaženim Miljanom Komatinom, ambasadorom SFRJ u Ujedinjenim nacijama. I tako, sve do 7. novembra, kada mi je ambasador Komatina, inače moj zemljak iz Vasojevića, rekao:

- Nemoj se danas odvajati od mene. Primiće te Kurt Valdhajm!

Tako je i bilo; upravo sam sjedio u Klubu Ujedinjenih nacija, kada su me pozvali da dođem na tridesetosmi sprat, u kabinet Generalnog sekretara, đe me primio Valdhajm i dao intervju povodom tridesetpetogodišnjice UN. Bio je to značajan uspjeh jednog crnorskog novinara i crnogorskog novinarstva uopšte, jer su tada četrdeset velikih svjetskih listova tražili intervju Generalnog sekretara.

Tokom tadašnjeg boravka u Njujorku posjećivao sam “Njujork tajms”, pronalazio “našijence”, pravio razgovore i reportaže sa dr Ljubom Vujovićem, koji je entuzijastički tragao za Nikolom Teslom i snimao film o njemu, zatim sa glumicom Gordanom Rašović, junakinjom brodvejskog hita “Šejna Meidl”, dramske spisateljice Barbare Lebou. “Šejna Meidl”, na jidišu “Lijepa Đevojka”, je među najgledanijim predstavama na Brodveju, đe zelenooka Gordana igra trista predstava godišnje...

Posjećujem, naravno, crnogorskog slikara Sava Radulovića na Menhetnu.

Savo Radulović je rođen 1911. godine u Gornjem Polju kod Nikšića. S dvadesetak godina doselio se u Sjedinjene Američke Države. Studirao je slikarstvo na Washington University School of Fine Arts, Fog Museum, Harvard University, zatim u Italiji, u Rimu, na Academia di belle arti.

Prvu samostalnu izložbu Radulović je imao 1940. godine. Bio je ratni slikar u Africi, Italiji i na oslobođenoj teritoriji Jugoslavije.

Izlagao je u mnogim evropskim centrima i širom Sjedinjenih Američkih Država, kao i u “Starom kraju” đe je povremeno dolazio.

Njegovo ime nalazi se u enciklopedijama i leksikonima Who’s Who in America, The History od Amercan Wars, Pentagon Collection, The London Blue Book, itd.

Odlikovan je 1944. za hrabrost od američke Pete armije.

Godine 1975. za kulturne uticaje koji uzdižu i grade mostove prijateljstva, Tito ga je odlikovao Ordenom bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem. Dobitnik je i Povelje Crne Gore 1984.

Počeo kao bokser

U mladosti je Savo Radulović boksovao. Na takmičenju u Detroitu pobijedio je svoje suparnike, a onda mu dovedu jednog omanjeg, vižljasto boksera, koji ga je tako izdevetao da nekoliko dana nije mogao ni da se pokrene. I nikad više nije stavio bokserske rukavice.

- Taj je bio šampion države Mičigen, a ja to nijesam znao – sjeća se Savo Radulović. - Tri dana nijesam mogao ni da legnem, toliko su me boljela rebra...

Otuda, možda, na njegovim platnima ima sportista, kao i muzičara?

- Ja poznajem dosta muzičara - kaže.

U prijatnom ambijentu ateljea, naravno, najviše razgovaramo o slikarstvu i Crnoj Gori. Slikar ima dosta novih radova i veli da bi opet rado izlagao u Crnoj Gori.

- Živim od slikarstva - kaže Savo. - Svake godine poklonim, zapravo, dam na javnu aukciju nekoliko slika, a novac od toga ide u dobrotvorne svrhe. Jednu sliku sam prodao deset hiljada dolara! Ali to se ne događa često...

Napajao se, veli, “Gorskim vijencem”. Od crnogorskih slikara najviše cijeni Petra Lubardu i Mila Milunovića.

Strast i snaga

Likovni kritičari su visoko vrednovali Radulovićevo djelo, ističući da njegova platna nose znakove strasti i snage i u njima se nalazi osnov velike umjetnosti.

Slavni Luj Adamič, kazao je da je Savo Radulović slikar dokumentator, tvorac prave umjetnosti...

- Osnovno izražajno sredstvo je svjetlost u kojoj se kupaju predmeti, likovi i pejzaž. Dinamična linija sugerira pokret a boja izražava unutarnju suštinu sižea - kaže likovni kritičar, prof. Tomislav Šuljak. - Ponekad je boja podređena određenoj simbolici, ali najčešće je samostalno izražajno sredstvo kojim Savo Radulović ublažava ili pojačava dramatičnost teme, bilo da se radi o nježnim, pomalo romantičarskim, ili rekao bih, nostalgičnim ugođajima pejzaža rodnog kraja.

O Radulovićevom ratnom opusu Hari Sinos ističe:

- To je rat u Africi, Italiji i Jugoslaviji kako ga je Radulović vidio i kako smo ga vidjeli mi koji smo služili zajedno s njim. To je istinski rat lišen lažnog heroizma, grozan rat u kome se prsti na nogama mrznu, u kome noge obolijevaju usljed dugog stajanja u vlažnom rovu, jednoličan, gorak, haotičan, čudesan rat u kome se čeka, čeka. U ovim slikarskim radovima Savo Radulović zadržava za sve nas istinu sablasnih jučerašnjica kako ih ne bi zaboravili...

Dugo živi u Americi, ali, svakog proljeća dolazi u domovinu.

- Pršlog ljeta izlagao sam na Svetom Stefanu i imao dosta uspjeha - veli Radulović. - Motive iz domovine radim i tamo i ovamo. Sada radim motive iz Njujorka, ali i jedno veliko platno, crnogorsko oro. Kad sam u “Starom kraju”, najčešće boravim u Dubrovniku, a odatle putujem širom zemlje. Imam u Dubrovniku jednog druga, starog partizana Voja Žugića, pa me on vozi. Ja sam i kola dovodio u domovinu, ali ih nijesam vraćao; jedna sam poklonio Crvenom krstu a druga opštini dubrovačkoj...

Sretao se i s Nikolom Teslom.

- Da, pred kraj Teslinog života imao sam želju da ga portretišem - kaže slikar. - Na žalost, to nijesam učinio jer je Tesla ubrzo, 1943. godine umro, a ja sam s američkom vojskom već bio u Africi.

Njujork, Njujork...

Tutnji Menhetn. Njujork, znano je, nikad ne spava. To kaže i jedna Sinatrina pjesma.

Privlačio je Njujork brojne Crnogorce i Crnogorke. Još od polovine devetnaestog vijeka stizali su u ovaj grad velikih mogućnosti. Davne, 1902. godine, karta od Kotora do Njujorka koštala je osamdesetosam fiorina. Putovali su Crnogorci danima, u utrobama sporih lađa, do daleke Amerike. A kada bi umorni i isrpljeni stigli na dokove njujorške, dočekivala bi ih mrka gospoda, zavirivala u zube, pipala mišice. Neki prosijedi pečalbari farbali su kosu, da bi izgledali mlađi i da ih svemoćna komisija ne bi vratila. Katkad je to izvođeno uspješno, a nerijetko su, kako je zabilježeno, tim nevještim bojenjem izazivali smijeh članova komisije, stvarajući raspoloženje da takvoga ipak propuste. Dešavalo se, na dokovima njujorškim, da žena izazove sjedokosog muža i pred komisijom zaigraju crnogorsko kolo, kako bi poslodavce uvjerili da su hitri, svježi i radno sposobni.

Proveli su godine radeći “najteže rabote”; u rudnicima čelika i bakra, čeznući za danom kada će se vratiti u svoju Crnu Goru. Većina njih nikad nije dočekala penziju, uključujući i oca zorne Crnogorke, dr Zorke Milić, profesorice Njujorškog univeriteta, odrasle u Bronksu, koja mi reče da su Crnogorci naročit narod! (Đed joj je došao u Ameriku davne 1895. godine iz Ceklina).

Na ulazu u njujoršku luku, preko puta znamenitog Kipa slobode, postavljenog 1886. godine, i danas postoji niska, žućkasta zgrada, Kastel garden, kroz čija su velika, gvozdena vrata, morali da prođu svi koji su dolazili u Ameriku; s koferima punim snova o bogatstvu i ljepšem životu. Dobar dio je uspio da dosanja “američki san”, kao i glasoviti crnogorski slikar Savo Radulović, koji se svojim slikarstvom uspješno ostvario u ogromnoj američkoj konkurenciji. Baš kao i Moračanin, slikar, Sava Rakočević, koji je došao u Ameruku 1966. godine i, kako mi je pričao, imao je sreću da se bavi slikarstvom...

Grmi Menhetn; iz brojnih lokala trešti muzika: na trotoarima pocupkuju crnci u veselom ritmu.

Naslikao Tita kroz Bartona

U Radulovićevom ateljeu slike iz zavičaja, zatim njujorški motivi, muzičari; pejzaži: Sveti Stefan, Mostar, Dubrovnik. Gusle, crnogorska kapa. Na komodi Titova fotografija s posvetom: “Drugu Savu Raduloviću, Josip Broz Tito, 25. V 1972.”

- Za trideset dvije godine, nekada jedanput a nekada i dva puta godišnje, sretao sam se s drugom Titom u domovini i ovdje, u Sjedinjenim Američkim Državama, kad je bio kod Kenedija, zatim kod Niksona - priča mi Savo Radulović. - Tito je bio veliki prijatelj umjetnika i razumio je literaturu vrlo dobro. Bio je vrhunski intelektualac. Imao je jednu širinu, razumijevanje za umjetnike. Sjećam se kad su snimali film “Sutjeska”. Tamo sam na snimanju bio s Vojom Žugićem. Napravio sam jednu sliku, jednu impresiju kako Ričard Barton igra Maršala. Javio sam Kabinetu da sam napravio tu sliku i da je želim pokloniti drugu Titu. Kada je drug Tito došao u Kupare, jave mi da će u Dubrovnik poslati limuzinu po mene. Predsjednik mi je rekao:

- Druže Savo, jesi li ti mene slikao kroz Bartona?

- Jesam, druže Predsjedniče!

- Osmjehnuo se zagledan u sliku - sjeća se Radulović. - Ama, bio je Tito veliki čovjek. Imao sam zaista privilegiju što je bio moj prijatelj...

I na kraju, Savo, što je za Vas slikarstvo?

- Sve! Radim ono što volim. I dajem nešto. U trideset galerija po Americi i Evropi nalaze se moje slike...

( Slobodan Vuković )