Radost, vraćanje sebi, osvješćivanje i praćenje svoje suštine

Baveći se pozorištem, muzikom i umjetnošću, mlada crnogorska rediteljka, Dušanka Belada, kroz svoj rad u bilo kom mediju trudi se da ukaže na svakodnevne ljepote i univerzalne vrijednosti koje bi život mogle učiniti lakšim, ljepšim i smislenijim. Publika je godinama već poznaje kao muzičarku, a uspjehe niže i u teatru kao rediteljka.

Nakon što je pripravnički završila u Crnogorskom narodnom pozorištu postavljanjem predstave “Đokonda”, ali i nakon više izvođenja tokom nepunih godinu dana, i to godinu dana obilježene virusom korona, priznanje da je mlada rediteljka na dobrom putu stiglo je i od poznatog evropskog reditelja Aleksandra Morfova koji joj je predložio saradnju nakon iskustva u CNP-u. Belada je u CNP-u bila asistentkinja reditelja kada je Morfov u jesen 2020. godine postavljao još neizvedenu predstavu “Posjeta”, a istu funkciju joj je predložio kada je za scenu najstarijeg pozorišta u Sankt Peterburgu odlučio da postavi komad “Antigona”. Bugarski reditelj je predstavu u Rusiji za Pozorište za mlade “A. A. Brjanceva” radio po motivima adaptacije Sofokleove drame koju je uradio Žan Anuj, a Belada je u razgovoru za “Vijesti” podijelila iskustvo rada i učenja od njega.

Ona otkriva da u planu ima novu predstavu za Crnu Goru, a otkriva i kakav bi žanr voljela da pokrene - mjuzikl poput “KultuRevolucija: Kosa” koji je postavila u Tuzli 2019. godine za koji je ekipa dobila prvu nagradu na TKT festivalu. Svakako, kaže, nastoji da putem pozorišta komunicira o temama za koje vjeruje da nam u društvu nedostaju, a to su radost, vraćanje sebi, osvješćivanje i praćenje svoje suštine...

”To je cilj koji imam pred sobom, a pozorište je medij kroz koji ka njemu želim da koračam”, poručuje Belada.

O debitantskoj predstavi, ali i motivima koji je podstiču na rad, te svom muzičkom dijelu karijere koji ne zapostavlja, mlada crnogorska umjetnica govori za “Vijesti” i najavljuje događaj kojim će zaključiti 2021. godinu.

Predstava “Đokonda” koju si režirala u Crnogorskom narodnom pozorištu živi uspješnim životom, a kao potvrda tome došao je i festival “Bez prevoda” na kojem je izvedena. Nakon procesa koji se odvijao u, i za pozorište i generalno, nezahvalnom periodu, premijere i sada gostovanja van Crne Gore, možeš li da sumiraš ovaj proces rada s obzirom na to da je u pitanju tvoja debitantska predstava?

Prva profesionalna predstava je ujedno i prvi važan korak u rediteljskoj karijeri, što je samo po sebi od izuzetnog značaja. Srećna sam što je predstava do sad imala oko 20 uspješnih izvođenja, u sklopu kojih i nekoliko gostovanja, kao i učešće na festivalu “Bez prevoda” u Užicu. Veoma sam zahvalna zbog ukazanog povjerenja i divne saradnje sa glumcima i autorskim timom.

”Đokonda” je važno iskustvo i bitna referentna tačka za moj naredni pozorišni proces.

Kazala si da si razmišljala o mnogim dramskim tekstovima prije nego si odlučila da baš ovaj postaviš i njime označiš početak svoje karijere. Koji momenat je bio presudan pa si osjetila da je baš tekst “Žena koja se igra” Viktora Lodata onaj kojim želiš da se predstaviš?

Željela sam da obaberem temu u kojoj se pronalazim, koju lično doživljavam, da bih na pravi način mogla da je prenesem na saradnike, a kasnije i na publiku. Sasvim slučajno sam naišla na ovaj naslov i pisca, a nakon prvog čitanja sam osjetila da je to tekst koju ću raditi. Forma je nekonvencionalna, potkrijepljena stvarnim događajem, sa puno dokumentarnih elemenata. Bavi se umjetnošću u užem i širem smislu, a priča - jednostavna i topla, u centar zbivanja stavlja jednog čovjeka, njegov specifičan karakter i odluku koja je njegovo ime upisala u istoriju umjetnosti.

Sve ovo je za mene predstavljalo izazov, ali mi se učinilo i kao jednostavan put ka ostvarenju mog primarnog cilja kad je u pitanju prva profesionalna predstava - da publika iz pozorišne sale izađe sa osmijehom.

Govorila si ranije o tome da te kopka pitanje o odnosu između medija, čovjeka i umjetničkog djela. Kakav je taj odnos u modernom dobu i koliko se sve promijenilo u odnosu na period kada je ovaj tekst napisan? Kakav je tvoj odnos prema umjetničkim djelima, pa tako i onima čiji si autor?

Tekst je napisan 2002. godine, međutim, pisac je vrlo svjesno u pojedinačnim scenama opisao različite likove, počev od srednjeg vijeka pa do današnjice, od kojih svako ima drugačiji odnos prema ovoj čuvenoj Leonardovoj slici.

Svako doba nameće različite prioritete. Ono što smatram karakteristikom sadašnjih jeste da su značajno preoblikovani, sa puno filtera, ali nedovoljno onih koji odvajaju bitno od nebitnog, suštinu od površine. Ne komuniciramo dovoljno sa sobom, samim tim na pravi način ne možemo ni doživjeti umjetnost. Jako je važno na trenutak zastati, otići u neku od umjetničkih galerija, zagledati se u djela različitih umjetnika, zagledati se u dječji crtež, dozvoliti sebi da odlutamo u nekom pejzažu, ariji ili u cvrkutu ptica. Na dnevnom nivou treba hraniti dušu, bavili se umjetnošću ili ne. Kad je u pitanju moj autorski rad i odnos koji imam prema njemu - sve što sam do sad stvorila doživljavam etapama svog razvojnog puta, a u svakom narednom koraku se trudim da budem sve bolja.

Pored samostalne režije, u Crnogorskom narodnom pozorištu imala si priliku da sarađuješ sa uvaženim evropskim rediteljem Aleksandrom Morfovim na predstavi “Posjeta” koja, nažalost, još nije premijerno izvedena za publiku. No, nakon te saradnje uslijedio je poziv da budeš dio njegovog tima na predstavi “Antigona” u Sankt Peterburgu. Za početak, kakvo iskustvo nosiš nakon rada na predstavi “Posjeta” i šta će publika imati priliku da vidi kada dođe do premijere?

Imala sam sreću da kao pripravnik u CNP-u budem asistent na dva velika projekta - Pučinijevoj operi “La Boheme” i predstavi “Posjeta”, po motivima Direnmatove drame “Posjeta stare dame”. Ova dva iskustva bila su mi izuzetno značajna i sasvim sigurno su me i učinila spremnom da se posvetim samostalnom radu. Tokom pripreme predstave “Posjeta” upoznala sam se sa gotovo cjelokupnim ansamblom CNP-a, ali i senzibilitetom i specifičnim načinom kreacije Aleksandra Morfova koji se bazira na slobodi, muzici, instinktu, životu... Takav metod primijenio je i u “Antigoni”. Vjerujem da će se početkom naredne godine desiti premijera, o čemu će pozorište svakako obavijestiti javnost. Izuzetno se radujem tom trenutku i ubijeđena sam da će ovo biti predstava koja će puniti salu, zbog svoje izuzetne estetske i glumačke vrijednosti koju posjeduje kao i zbog univerzalnih pitanja koja otvara.

Po čemu je ovo iskustvo rada sa poznatim rediteljem bilo značajno za tebe i koliko ti znači to što te je Morfov kasnije izdvojio i pozvao da nastavite saradnju, u Rusiji? Da li si i koliko bila u mogućnosti da učiš od njega i kako će to uticati na tvoj budući rediteljski izraz?

Sama činjenica ukazanog povjerenja za učešće u ovako velikom projektu, kako od strane reditelja, tako i kasnije od glumačkog ansambla i kreativnog tima petrogradskog TJUZ-a, za mene je bila od posebnog značaja.

Ono što se primarno uočava i što je važno naučiti iz iskustva rada sa Aleksandrom Morfovim jeste odnos prema ljudima, odnos prema umjetnosti uopšte i beskompromisna potraga za istinom, kako na sceni, tako i u životu.

Da li se i koliko kompletan proces i odnos prema teatru razlikuje u Rusiji, ali i u pristupu Aleksandra Morfova, u odnosu na ono što mi njegujemo u Crnoj Gori, a sa čime si imala priliku da se susretneš bilo direktno ili indirektno?

Kada je u pitanju odnos prema glumi, razlika je neznatna, s obzirom da se bazira na istoj školi. Kao najstarije pozorište mladih u Rusiji, ono što TJUZ “A. A.Brjanceva” karakteriše jeste pozitivna energija i bezuslovno poštovanje i povjerenje tokom procesa - među kolegama, prema autorskom timu i reditelju. Još jednom sam se uvjerila koliko je to važno u procesu rada i u uspješnoj realizaciji predstave.

Crnogorskoj javnosti poznata si od ranije kroz svoj muzički angažman... Ostala si u umjetnosti, ali si se odlučila da se usavršavaš kao pozorišna rediteljka. Šta je dovelo do “konačnog izbora” da se okreneš pozorištu i kako vidiš ulogu teatra i teatarske umjetnosti danas?

Pozorište podrazumijeva direktnu razmjenu energije i misli sa publikom koja se dešava u jednom neponovljivom vremenskom trenutku, dok život predstave traje onoliko koliko i njeno sjećanje u mislima gledalaca. To su ona sjećanja zbog kojih se neko odluči da svoj život posveti pozorištu, a neko možda i da ga zaobilazi. Zato smatram da bavljenje pozorištem predstavlja izuzetno veliku odgovornost, ali ujedno i privilegiju, samo ukoliko mu se na taj način i pristupa.

Ono što je važno jeste upravo putem pozorišta komunicirati o temama koje nam u društvu nedostaju. Smatram da nam nedostaje radosti, vraćanja sebi, osvješćivanja i praćenja svoje suštine.

To je cilj koji imam pred sobom, a pozorište je medij kroz koji ka njemu želim da koračam.

Da li na nečemu trenutno radiš i šta je u pitanju? Imaš li i neke planove za dalje?

Trenutno radim sa polaznicima škole glume malog ateljea “Arlekin”, koju vode Ivona Čović Jaćimović i Žana Gardašević Bulatović. Sa njima sam imala divnu saradnju tokom rada na predstavi za djecu “Energija i ja”, koja takođe ima svoj pozorišni život već godinu dana.

Sa najstarijom grupom, tinejdžerima, trenutno pripremam završnu - edukativnu predstavu mladih za odrasle. Bavimo se temom mladosti i 29. decembra ćemo imati prezentaciju na Sceni Studio, čime ću zaključiti godinu dana svog pedagoškog rada, tokom kojeg sam uživala. Smatram da je izuzetno važno prenositi mladima ljubav prema umjetnosti, a od sjajne ekipe Arlekinovaca se jako puno toga moglo i naučiti.

Moja želja je da se krajem naredne godine predstavim novom i drugačijom pozorišnom predstavom u Crnogorskom narodnom pozorištu, za koju sam već počela da se pripremam.

Više podrške onima koji žele da se ostvare u Crnoj Gori

Prema tvom iskustvu, da li je i koliko teško mladim umjetnicima da se afirmišu u Crnoj Gori i na domaćoj umjetničkoj sceni? Koliko prostora i podrške mladi autori dobijaju, bilo od institucija, publike, sistema?

Želim da vjerujem da kvalitetne ideje iza kojih stoje posvećeni i vrijedni ljudi uvijek nađu svoj put do realizacije i da se u volji i upornosti mladih umjetnika da izraze sebe na najbolji način krije ogroman potencijal i pokretačka snaga koja može da dovede do promjena unutar nekih postojećih nefunkcionalnih sistema. Ono što je sigurno jeste da bi moralo da postoji puno više organizacija koje dobijaju podršku institucija, a u kojima bi se okupljali mladi ljudi koji bi se bavili stvaralaštvom. Smatram da treba pružiti više podrške i šanse svim ljudima koji žele da svoje stvaralaštvo ostvare u Crnoj Gori. U svom dosadašnjem iskustvu sam uvijek nailazila na podršku i na tome sam izuzetno zahvalna.

Želim da ukažem na svakodnevne ljepote

Ne zapostavljaš ni muzičku karijeru. Kako ovi pozivi korespondiraju međusobno, prema tvom mišljenju? Da li je potrebno odricati se, birati između ili pak balansirati profesionalne težnje/čežnje, ili je moguće potpuno se nesmetano posvetiti svemu?

Svaki reditelj ima svoju “bazičnu” umjetnost kojom potkrepljuje svoje stvaralaštvo.

U mom slučaju je to muzika koja ne isključuje, već naprotiv, upotpunjuje pozorišnu kreaciju. Muzici pristupam slobodno, ona mi daje inspiraciju i motivaciju. Takođe, vrlo često u pozorištu preispitujem i relaciju između muzike i tijela na sceni (tempo, ritam u mizici - ritam srca i disanja, melodija - emocija), što me uvijek dovede do zanimljivih scenskih rješenja.

Međutim, najkonkretniji primjer ove korelacije u mom radu jeste mjuzikl “KultuRevolucija: Kosa” koji sam postavljala u Tuzli 2019. godine sa jedinstvenom ekipom glumaca i muzičara, a koji je dobio prvu nagradu na TKT festivalu iste godine. To je žanr koji bih željela da pokrenem na crnogorskoj pozorišnoj sceni.

Čemu težiš u svom bavljenju umjetnošću i kroz svoj umjetnički izraz, bilo da je u pitanju muzika ili pozorište? Šta želiš da kažeš ili preneseš publici?

Kroz svoj rad bih željela da ukažem na svakodnevne ljepote i univerzalne vrijednosti koje bi život mogli učiniti lakšim, ljepšim i smislenijim.

( Jelena Kontić )