Gledam ka Parizu kao kruni karijere
Marija Vuković, najbolja crnogorska sportistkinja, priča za “Vijesti” o nezaboravnoj 2021. godini, o stvarima koje su su je dovele do 9. mjesta na Olimpijskim igrama u Tokiju, otkriva i planove za budućnost
Njeno ime je sinonim za prve atletske uspjehe crnogorskog sporta. Prva je osvojila veliku medalju pobjedom na Svjetskom juniorskom prvenstvu u kanadskom Monktonu 2010. godine, prva je izborila A olimpijsku normu u našoj ateltici i prva se plasirala u finale Olimpijskih igara. Ime Marije Vuković je, riječju, sinonim za crnogorsku “kraljicu sportova”.
Najboljim rezultatom u crnogorskoj sportskoj ekipi na OI u Tokiju, 9. mjestom u skoku uvis sa preskočenih 196 centimetara, Marija je postala i prva atletičarka sa priznanjem najbolje sportistkinje Crne Gore. Slavila je u izboru Crnogorskog olimpijskog komiteta, 11 godina nakon što je, drugi put zaredom bila najbolja mlada sportistkinja Crne Gore. Tada je u Kanadi svirana crnogorska himna na Svjetskom juniorskom prvenstvu pošto je preskočila 191 centimetar.
”Zaista sam presrećna, ali i prijatno iznenađena podrškom, pažnjom i popularnošću nakon Olimpijskih igara u Tokiju. Shvatila sam da su oči cijele država bile uprte u mene, da su svi navijali i nadali se mom najboljem skoku. Smatrala sam da je takva popularnost ovdje rezervisana za tradiciju ekipnih sportova... Činilo mi se i da frižider otvorim iskočiće moj lik. Zaista je rezultat koji sam postigla burno pozdravljen, a ja sam prezadovoljna. San mi je bio da pod crnogorskom zastavom uspijem da se izborim za nastup u finalu Olimpijskih igara, i ostvarila sam ga”, priča za za novogodišnji broj “Vijesti” 29-godišnja atletičarka.
Ogroman potencijal Marija je dokazala u mlađim uzrasnim kategorijama, pa je godinu prije Monktona i svjetske titule bila evropska viceprvakinja u Novom Sadu, kada je prvi put izabrana za najbolju mladu sportistkinju Crne Gore. Trebalo je, ipak, da prođe više od deceniju da zablista i na seniorskoj sceni za prvi nastup na Olimpijskim igrama i ostvarenje snova svih sportistkinja.
”Na posljednjem takmičenju bodovanom za OI, Balkanijadi u Smederevu, preskočila sam lični i nacionalni rekord od 197 centimetara i izborila sam nastup u Tokiju. Odlično sam se osjećala, imala sam na treningu ped Balkansko prvenstvo rezultat od 193 centimetra i znala sam da mogu. Obično adrenalin na takmčenju utiče da se preskoči letvica od nekih pet centimetara više. Uspjela sam, a onda sam ostavrila i drugi san - finale OI u Tokiju. Moj trener, Grkinja Joana Siomu je mi je na OI samo rekla: ‘Uživaj, ovdje si u društvu najboljih i uživaj u tome što radiš’. To je sa mene skinulo pritisak i uspjela sam”, sumira utiske Marija Vuković.
Ubrzo je shvatila kakav je napravila uspjeh...
”Podatak da se odmah nakon plasmana u finale na mom Instagram profilu oglasio Novak Đoković, koji je svjetska sportska ikona, bio je pouzdan znak da sam na pravom putu. Došao je potom i poziv da učestvujem u Dijamantskoj atletskoj ligi u Parizu, što je pandan Ligi šampiona u fudbalu, ali sam zbog korone morala da propustim i budem u izolaciji 14 dana. Ali, ne žalim, još sam bila pod utiskom finala u Tokiju i u tom momentu mi je sve bilo u drugom, makar sportskom planu”.
Pet godina ranije, Marija nije uspjela da se plasira na OI u Rio de Žaneiru, pošto je skokom za plasman “zakasnila sedmicu”. Ipak, ne žali zbog toga, naprotiv...
”Iskreno, bila sam srećna! Preskočila sam 196 centimetara u Beranama i to je za mene bio okidač. Znak da sam napokon na pravom putu, pa i nisam razmišljala o Olimpijskim igrama, tada je to bilo u drugom planu. Nakon godina stagnacije, treninga više po navici nego velikih očekivanja, taj rezultat je u meni probudio nadu. Novu želju. Naravno, opet nije bilo lako. Odlasci u Luksemburg i Švedsku se nisu pokazali pravim odlukama, ali zato jeste Atina. Da nije bilo te godine korona pauze, smatram da bi i prije krenuo moj napredak. U ovoj sezoni sam zato osim ličnog i nacionalnog rekorda u Smederevu oborila i dvoranski rekord kada sam bila sedma na Evropskom prvenstvu sa preskočena 193 centimetra, uz nekoiko pobjeda na mitinzima, Balkanijadi”, ističe Marija.
Ponuda iz Grčke je, u međuvremenu, takođe bila pozitivni “okidač”.
”Odlučila sam se za Atinu, prvi put sam imala ženu za trenera, i to za simboličan iznos. Sada će se to naravno promijeniti, ali obećana mi je veća podrška Atletskog saveza i Crnogorskog olimpijskog komiteta, a ona, kao ni od roditelja i sestre Jovane, nikada nije izostala. Doduše, ni ja nikada nisam koristila suplemente ili tako nešto što bi zahtijevalo dodatni novac. Samo uobičajena ishrana”.
Trener Joana Siomu nije previše mijenjala...
”Tehnički ništa, svi uglavnom rade isto. Ipak, umjela je da sasluša šta ja želim. Nije bilo priče o kilogramima i prihvatila je da na treninzima skačem na većim visinama. Sada prvi put u seniroskoj karijeri nemam problema sa kilogramima i mogu da se posvetim tehničkom treningu i eksplozivnosti. Smatram da sam u najboljim godinama, ciljam dva metra i Pariz kao krunu karijere”, zaključuje Marija.
Od školskog časa kod Iva Popovića do Tokija
Od školske učionice i časa kod Iva Popovića, do Olimijskih igara u Tokiju i snova za Pariz 2024. godine.
Tako bi, u najkraćem, mogao da se opiše put najbolje crnogorske atletičarke Marije Vuković. Između toga, mogao bi da se napravi pravi serijal.
”Zaljubila sam se u skok uvis na časovima, a taj talenat je na Cetinju otkrio moj nastavnik i opredijelio moj životni poziv. Iz ljubavi nisam odustajala i kada bi sumnjala, bila u dilemi da li vrijedi nastaviti... Pogotovo nako Monktona i svjetskog zlata svi su očekivali medalje, ali i ja sama. Nisam uspjela mimo svih i ličnih očekivanja da se plasiram za London, pa za Rio... Smatram da je problem u tome što sam morala da probijam led, a sistem nije postojao. Sada je vidim sve drugačije za mlade, jer se uključila sportska psihologija, a tada oko mene niko nije razumio promjene tijela tokom odrastanja. Odlazak u Bugarsku nije pomogao, naprotiv, ali je Novi Sad za mene bio relaksirajući, jer sam uporedo sa treningom upisala i završila Visoke strukovne studije za vaspitačicu. To je zaista moj grad, i na trenige sam odlazila rasterećenija”, priča Marija Vuković.
Bolja budućnost “kraljice sportova”
Probiti led u sportu bez velike tradicije u Crnoj Gori izazov je koji je prihvatila Marija Vuković. Budućnost “kraljice sportova” može da bude samo bolja.
”Svi željno iščekujemo da se napokon napravi atletski stadion u Podgorici, ali i infrastruktura u drugim gradovima. Nakon Tokija su me dočekala priznanja da brojne djevojčice od očeva zahtijevaju da im instaliraju letvice da preskaču iznad kreveta. I znanje mladih trenera je osavremenjeno novim naučnim disciplinama, a talenata imamo”, ističe Marija.
Da li i sama želiš da se okušaš u budućnosti u ulozi trenera?
”Apsolutno sam fokusirana na moje sportske ciljeve jer su me zaobišle povrede i mislim da mogu još puno da pružim. Uočim doduše, da želim da mlađima prenesem nešto od svog znanja i voljela bih da se u Baru zateknem na treninzima Mojkovčanke iz Tare, Irene Bošković. Jako je talentovana i smatram da bi joj neki moji savjeti bili od koristi”.
Da li je tebi falilo savjeta?
”Uglavnom da, jer drugačiji je odnos između takmičara nego trenera. Ipak, Blanka Vlašić, moj sportski uzor, mi je pomogla, nesebično me je upućivala, a ona je u stvari ikona ovog sporta. Njena harizma, njene emocije, a ne samo sjajni skokovi i rezultati su ovaj sport učinili da bude u fokusu”.
Na Olimpijskim igrama uglavnom slave Ruskinje, zašto?
”Valjda su naslijedile najbolji sistem i Ruskinje i Ukrajinke su najuspješnije. Eto, ove godine je uspjela da im planove pomrsi Australijanka Nikola Mekdermot, srebrom u Tokiju. Zlato je uzela Ruskinja Marija Lasickene, najbolja je i uspjela je da se na vrijeme vrati nakon povrede”.
Planovi za 2022?
”Godinu sam završila kao peta u Evropi, deveta na svijetu i želim da u narednoj godini zablistam na svih pet velikih takmičenja. To mi je prioritet, a ako se opet ukaže prilika, Dijamantska liga, što da ne”.
( Slaviša Živaljević )