Poezija je rasanila zaborav

Postoje knjige tanušne obimom, ali zrače posebnom energijom, knjige, koje kada ih čitate prenu, pokrenu, probude, sjete i podsjete. Imaju dejstvo. Takva knjiga je Dukljanske moliteve pjesnika Jevrema Brkovića. Svega 58 stranica, u broširanom povezu. Štampana daleke 1991. u izdanju Društva nezavisnih književnika Crne Gore. U svojstvu urednika, izdanje potpisuje Momir Marković, a likovnu opremu Mladen Lompar. Korica je jednostavna. Na korici lik nekog dostojanstvenika. Iz davnine svakako, one dukljanske, kojom se knjiga bavi.

KRALJEVI I GRADOVI

Uvijek sam volio ovu knjigu, ona me je i bitno odredila. Usmjerila na neke važne i markantne tačke onog “dioklitijskog kraljevstva otprva”, o kome govori Ljetopis Popa Dukljanina, koji je Brkoviću, poslužio kao podloga, neka vrsta palimpsesta, istorijska čitanka, hronika kraljeva, iz koje on uzima gradove, kraljeve, ličnosti, koji nekada bijahu na ovoj zemlji, noseći njenu sudbinu, sa njom i svoju, negdje i našu. Knjiga je svojevrsna mapa, kojom su povučene pjesničke linije. Uspostvljene kordinate naše zaboravljene i zatamnjivane istorije, popunjene crne rupe u pamaćenju, prošlost vraćena u naše živote i naše vrijeme, na pjesnički način. Te nekada markantne tačke našega kraljevstva, ponovo su propulsirale, u našoj memoriji, zaplamtjele novim plamenom, uspostavljen je kontinuitet, prekidan više puta, na više mjesta. Vaspostavilo se kraljevstvo. Poezija je rasanila zaborav, razgrnula stoljetnu tamu, stižući do uporišnih tačaka, ugaonih kamenova naše duhovnosti. U temelje same.

Naši gradovi - ruševine, u ovoj knjizi postaju građevine: Doklea, Parapratna, Oblun, Svač, Lontodokla... Dukljanski kraljevi: Mihailo, Radoslav, Bodin, Dobroslav, pa Kočopar, Vladimir, Grubiša, Gradihna, Đorđe. Njihovi životi, vrijeme i sudbine. Rodoslov se uspostavio. Učinio da znamo ko smo i odakle, ko je prije nas živio na ovoj zemlji, zemlju vodio, zemljom upravljao. Dokle sežu naši korijeni. Bez tog saznanja, u čemu nam pomaže ova knjiga, osjećali bi se polovično. Ko bi izdržao toliku prazninu. Tradiciju, bez koje ni jedan narod ne može naprijed. Bez nje su nesigurni koraci, moguća lutanja.

Lanac kraljeva, povezuje vremena, pjesma je pouzdana poveznicva. Oduvijek je tako bilo. A da ne bi ljetopisca iz Bara, Grgrura, da on ne zapisa, zaborav bi učinio svoje. Što ljetopisac zapiše, a pjesnik pritvrdi, to vrijeme ne izbriše. Dokaz je i ovo o čemu pišem, na šta sjećam.

U Molitvama je crkva sv. Segeja i Vakha, mauzolej dukljanskih kraljeva, u mulj potonuo, bez zemnih ostataka, da potvrde. Rijeke su činile svoje, i drugi uz rijeke, da pomene izbrišu. Hramove i groblja, najpouzdanije svjedoke. Niko se nije usudio da ih ozbiljno potraži, da mulj razgrne i prevrne. Negdje su tu, iako mauzoleja ucijelo nema.

Pod nebom dukljanskim opne modre,

Ispod zvijezda - treptećih slika,

Na rijeci Bojani kod Škodre

Staništa dukljanskih mučenika.

Svetog Srđa i Vakha opatija,

Manastir hrišćanske umne šutnje.

Čije dlijeto, čija mistrija,

Sazdaše taj hram nebeske slutnje.

(Manastir Svetog Srđa i Vakha)

Nije lako razgrtati tamu vjekovnu, istoriju i njene mrakove, ono što su nasule rijeke, a pripomogli ljudi. Brković je to činio u pojedinačnim knjigama, i ukupnom djelu, posebno u Monigrenima, tom romanu rijeci, kojim je utvrđeno naše bivanje. Pjesnik je to učinio prije arheologa, pa i istoričara. Slijedeći raspoloživa dokumenta, uz pjesničku intuciju, koja zna biti nepogriješiva. Dukljanske molitve su nukleus piščevog životnog djelanja i ukupnog književnog djela. Romanu Monigreni i pjesničkoj knjizi Dukljanske molutve, pripada krunsko mjesto u Brkovićevom književnom opusu, a tom opusu u crnogorskoj književnosti, koja bi bez njega bila znatno siromašnija.

KNJIGA - RELIKVIJA

Dukljanske molitve, doživljavam kao, davno izgubljenu, ali ponovo nađenu relikviju, iz vremena prvoga kraljevstva. Možda je pripadala nekoj od dukljnskih kraljica, možda baš Jakvinti, istrgunta iz njenog libra. Po nekima tvrdnjama, pisala je poeziju, te da su ovi versi iz tog libra, u njihovom duhu. Za ovu knjigu imam posebnu ljubav, otuda motiv da na nju sjetim. Knjige se ne javljaju slučajno. One nas nađu, kad osjetimo potrebu za njima. Nakon prvog, davnjeg čitanja, odvažio sam se da i sam krenem u daleku davninu, tražeći u njoj svoje teme i motive. Njeni putokazi, u tom traženju, bili su su inspirativni i dragocjeni.

Sjećajući se knjige, sjećam se pjesnika, koji je otkrio našu potonulu Atlantidu. Kontinet čije je postojanje potvrdila i istorija i poezija. Naša memorija.

Iako je ciklus Iz ljetopisa grada Duklje početni, on je centralni u knjizi, oko njega se sve okreće; sudbine i događaji, žiće kroz koje se projektuje istorija i tragika. U blizini ovog nekada municipalnog grada, koji je doživio cvatuće trenutke, u vrijeme tri moćna rimska imperatora, iz kuće Flavija, Vespazijana, Tita i Domicijana, rođen je u prvoj polovini prošloga vijeka, budući pjesnik ove i drugih knjiga. Već u djetinjstvu, a posebno u ranom mladićikom dobu, kada nastaju ove pjesme, posve sigurno su ruševine nekada velelepnog grada, ostavile na njega dubok doživljaj. Evo kako doživljava grad, nekada bijelu labudicu, raširenih krila, sada veličanstvenu ruševinu, nad prostorom gdje se sureću Morača i Zeta, Istok i Zapad, značajno ušće, civilizacije u blagorodnom strujanju:

Ni bedema, ni grada, ni mirisa svijeće:

Samo kamen otmjen i na kamenu klak,

Samo zemlja i ništa od zemlje veće -

I ime grada koje osta, ipak.

Ni gradske kapije, ni grba, ni kule,

Ni dvora, ni palate, ni lava znak.

I carske su dveri ovdje potonule -

Samo ime grada koje osta, ipak.

(Dukljanska tišina)

Ukras prvog ciklusa, i kompletne knjige, jeste u svemu antologijska pjesma Slučaj Horcaija Šestog, koju je pjesnik rado govorio na književnim manifestacijama, širom nekadašnje Jugoslavije, a koja je svuda, podjednako, budila pažnju kod publike, slušana, ovacijama pozdravljana. Za ovu priliku dvije početne strofe:

I u mojoj kući na dukljanskoj zemlji,

Sve sama groblja, sve mrtvi predjeli,

Tu zajedno leže, bez ikakve nade,

Ljubavnice divne i rimski graditelji,

Ni briga ih nije kako carstvo pade.

Baš pod ovom pločom na kojoj sam sada

Leži rimski pjesnik Horacije Šesti -

Farisej i hulja, potpisnik svih oda,

Taj u svom životu ni dana ne strada,

Zato pati sada izvan povijesti.

(Slučaj Horacija Šestog)

Kakvo prokletstvo, Horacije?!

Istorija se otkrivala poeziji, a poezija istoriji, te je ova knjiga i pjesnička i istorijska. A ko nađe taj spoj, veliki je pjesnik, u ovom slučaju, besumnje!

Nije zaboravio Porfirogenita, umnog Vizantinca, učenog cara, koji o dukljanskom kraljevstvu i Dukilji, upisa značajne podatke u djelu De administrando imperio (O upravljanju carstvom). Pjesnik mu se, poslije gotovo deset vjekova, odužuje stihovima:

Konstantin Porfirogenit, Vizantinac zacaren i učen,

U rodu svome štovan besjednik, mudrac i putnik.

Njegov djed se u Škodri opijao, u Baru bio mučen,

Otac mu bijaše veliki jeretik, mag i zloslutnik.

Konstantin Porfirogenit o nama revnosno zapisa

Sve što do njega dođe, za nas je mijesio tijesto,

Iz njegovih papira povijesnih niko ne izbrisa

Da nam Rim dade i prvu krunu i prvi prijesto.

(Zapis o Konstantinu Porfirogenitu)

Parpartna, rezidencijalni centar dukljanskih kraljeva, od koga nije osta ni kamena, pjesnika opsijeda, muči se, pita: gdje je to kamenje:

Prapratna - riječ koja me probudi

Kad kao Dukljanin usnim i vidim

Samoga sebe s mačem usred grudi

Na jezerskom sprudu ili morskoj hridi.

Gdje bješe taj grad, pod kojom zvijezdom,

Pod nebesjem kojim: južnim il’ sjevernim?

Srcem tragam i srčanim slijedom

Da mu dušu nađem i ovovremenim.

(Prapratna)

A gradu Svaču, čije ruševine i danas stoje, ispod zvijezda, nad Šaskim jezerom (u kojem su se nekada, prema legendi, kupale vile), s brojem hramova, koliko u godini dana, pjesnik se obraća kao da je živ. Za gradom tuguje, s gradom razgovara:

I na jezeru je i na Bojani,

Grad Šas ili grad Svač razoreni.

I ove noći dok se ne razdani,

Kamen po kamen zida se u meni.

U meni je noćas taj grad na jugu

Kao nekad cio, bijel i utvrđen.

Ne kunem ja ni Hune ni kugu,

Na nešto sam svoje kivan i nasrđen.

(Grad Šas ili Svač)

SVETILIŠTE U RUŠEVINAMA

Među gradovima - pjesmama je i Prečista Krajinska, naš hram duhovni, crkva u kojoj nekada i neko vrijeme bijaše tijelo sv. Vladimira, a do nogu njegovih Kosara pobožna, prepuna ljubavi, koja i sada nad Dukljom sija:

Prečista Gospo, što jesi u svemu,

Vraća ti se noćas sin tvoj oboljeli,

Ne treba on tebi, trebaćeš ti njemu -

To često sebi u mukama velim.

Kulo nebesnice pod spečenim nebom,

Zaliječen prag, dovratak i oltar -

Iz Gospinog lika okovanog srebrom

U krstonici cvjeta divlji nar.

Tragu moga traga, rode roda moga,

Prinosim ti na dar grijeh oprošteni:

Budi crkva moja, stanište mog Boga,

Utočište moje od tame u meni.

Tu je i Vladimir, sveti, raspet na svom i našem krstu:

Jedanput godišnje s Rumije sine

Vladimirova otkinuta glava -

S Krsta se vine u visine,

U nebo gdje Duklja završava.

(Krst svetog Vladimira)

Čudan je put tog našeg sveca, čije tijelo ne počiva u dukljanskoj zemlji. A hram Prečista Krajinska stoji u ruševinama. Po nekim tumačenjima, otuda raskoli od onog vremena pa do danas traju. Valjda je tako po nekoj višoj pravdi, koja svemu određuje put, na zemlji i na nebu. Kada se svetac vrati u svoju zemlju, nastupiće vrijeme međusobne ljubavi i razumijevanja.

Pjesnik u ovoj knjizi opjeva sudbine, a sudbine se umnožavaju, u istoriji i poeziji. Tamo gdje ne uspijeva istoriji, to čini pjesnik. Veliki irski pjesnik Viljem Balter Jejts je istoriju i milologiju svoje zemlje pretvorio u veliku poeziju, stavljajući joj na lice onaj pečat koji se ne da izbrisati. Ne pominjem ga slučajno ovdje i na ovom mjestu. Dukljanske molitve su pjesnički brevijar, kojim krstare sudbine kraljeva i gradova kojih odavno nema, duh jednog naroda. Sve što je nestalo, živi u poeziji. I kad kraljevstvo nestane, duh njegov živi, ne da uništiti. Ko je duh pobijedio?

ISTORIJA I SUDBINA

Posljednji, treći dio knjige, Dukljanske molitve, čine tri poeme: Posljednja monigrenska besjeda starca Teodosija, Velika dukljanska molitva i Mrtvi gradovi dukljanski. U prvoj pjesnik presabira dukljansku istoriju, moli se Stvoritelju za svoj rod i dom, u drugoj, najdužoj, spominje sve kraljeve i knezove, koji su vladali ovom zemljom, a u trećoj, posljednjoj, priziva gradove, ukras zemlji i narodu, koji na njoj življaše, ratovaše i radovaše se. Pjesnikova molitva se prepliće sa šapatom kraljeva, od Vojislava, koji izvojeva veliku pobjedu na Tuđemilu, a time i slobodu svome narodu, do Desislave, posljednje dukljanske vladarice, čiji se trag gubi u tami vremena i lavirinitma grada Dubrovnika, u koji je izbjegla, napustivši Duklju, pred Rašanima. Sa njom je izbjegao kompletan dvor, župani Černeh i Crenik, kazanac Grdomil (upravnik dvorske blagajne), i ostala dvorska vlastela, flota, arhiepiskop Grgur, ljetopisac, o čemu svjedoči povelja, koja se i danas čuva u Dubrovačkom arhivu, potpisana njenom rukom, uz prisustvo i potpise dvadeset i jednog svjedoka (Grgur je na spisku prvi, što znači najvažniji!), i Marina dijaka, koji pisa tekst povelje. A ona počinje ovim riječima: “Ja knjeginja Desislava, velikog kneza Mihaila žena, budući bezbijedna, od svoje volje otpuštam svoj galijun i sagiteju (vrste brodova) ukupnoj opštini dubrovačkoj određujući da, dok budu ostala u gradu ista drijeva, budu u mome imanju, ali u službi opštine Dubrovčana idući brodovi, a što se bude dogodilo od njih, koji bi se poslije mogli izgubiti, određujem da mi opštna dade sto perpera, a sada kada ja ostavim Dubrovnik, ili se vratim, isti će brodovi hoditi kao moje imanje”.

Nema podataka šta je s brodovima bilo, kao ni sa onom koja ih dariva. U domovinu se sigurno nije vratila. Nikakvog dokumenta, koji bi potvrdio život vladarice u gradu Dubrovniku. Da li je u njemu ostala do kraja života ili je nekuda otišla, noseći teški teret, sudbinu svoje zemlje. Njena me sudbina godinama opsijedala. Romaneskna je i intriganta. U knjizi Antički gradovi/snovi i sudbine, objavio sam novelu, koja se bavi njome i gradom u kome je provodila izgnaničke dane, čekajući vijesti.

Grgur se nije vratio, otišao je u Zadar, ali je ostavio Ljetopis iz kojeg čitamo ono što je bilo.

(Novembra 2021.)

( Miraš Martinović )