Varljivost utiska o dominaciji nad prirodom

Ispraćaj stare i doček Nove godine stvara kod čovjeka po urođenoj navici onaj opšti, spontani naboj optimističkog raspoloženja prema vremenu koje dolazi. U aktuelnoj neizvjesnosti kovid stvarnosti takva su raspoloženja kod mnogih u izvjesnoj mjeri inhibirana ili potisnuta. Ipak, u čovjekovom neuništivom nagonskom optimizmu, u prvim minutama nove godine, u toj kontinuiranoj smjeni kalendarskog vremena, slavljenici će širom svijeta biti obuzeti novogodišnjom euforijom. Ono što će biti najveća želja u 2022. godini bez sumnje je nestanak pandemije korona virusa i njegovih novih sojeva. Možda će u tom kratkotrajnom slavljeničkom raspoloženju biti i onih kojima je covid realnost do te mjere zakomplicirala i promijenila život, da će u izazvanoj negativnoj asocijaciji, u spektakularnom vatrometu, u blještećim kuglama što se rasprskavaju na noćnom nebu, vidjeti modificirane, estetizirane oblike smrtonosnog virusa. Paradigma opšteg, globalnog straha generirana je ovom infektivnom bolesti. Čovjek stoji pred još uvijek nerješivim problemom. Okolnosti drugačijeg načina života s opterećujućim mjerama predostrožnosti sučelili su ga s njim samim i sa svijetom koji ga okružuje. Shvatio je ono što je ustvari znao ali što je zbog urođenog optimističkog životnog nagona i potrebe potpunog ispunjenja svog bitisanja, odbijao ili potiskivao. Svjestan je da može svakog časa postati ugrožena, bespomoćna jedinka. Takve je spoznaje i iskustva sticao iz prirode od koje je najviše učio. Kakav je čovjekov odnos prema toj i takvoj prirodi od koje se danas u znatnoj mjeri otuđio.

Istorija umjetnosti poznaje brojna vrhunska slikarska djela koja su bila nadahnuta prirodom u svoj njenoj bogatoj i neiscrpnoj različitosti. Među najboljim slikarima prirode u vremenu romantizma svojom se posebnošću isticao njemački umjetnik Kaspar David Fridrih (1774 - 1840). Neobične slike ovoga majstora pejzaža koje karakterizira ono što se označava kao “romantični panteizam” najčešće prikazuju predjele u njihovoj mističnoj privlačnosti ili uznemirujućoj tajanstvenosti. Takav dojam koji stvaraju Kasparove slike plod su projekcije njegovog osobnog osjećanja i poimanja predjela kao važnog slikarskog motiva. Mnoge od tih kompozicija su lišene prisustva ljudskog lika. One slike na kojima je naslikana ljudska figura samo dodatno intenziviraju atmosferu te tajanstvene pustoši predjela. Upravo prisustvo čovjeka u takvom prikazanom ambijentu stvara kod promatrača slike ambivalentan osjećaj. Takav dvoznačan osjećaj pruža jedna od najzanimljivijih Kasparovih slika nazvana “Čovjek nad morem magle”. Na jednom od istaknutih vrhova stjenovitog alpskog pejzaža, leđima okrenut promatraču slike, stoji čovjek odjeven u crno odijelo. Posmatra nepreglednu daljinu panorame planinskog pejzaža zastrtog gustom neprozirnom maglom. Da se radoznali neznanac kojeg u nekim nazivima za ovu sliku navode kao “Lutalicu nad morem magle” nalazi na visokom vrhu sugeriraju i drugi vrhovi udaljenih planinskih vijenaca u drugom planu kompozicije. Pogled na impresivni pejzaž koji se pruža pred usamljenim posmatračem, te način na koji je njegova figura naslikana čini da tog neznanca u prvi mah percipiramo kao moćnog vladara nad pokorenom prirodom. Njegovo držanje, stav koji je zauzeo zakoračivši lijevom nogom naprijed, kao da iskušava sopstvenu riskantnu poziciju do koje se hrabro uspeo, svoju sigurnost učvšćuje oslanjajući težinu vitkog tijela na stabilnost desne noge. Na toj vrtoglavoj visini ogoljelog stjenovitog planinskog vrha eleganciji figure neznanca doprinosi tanki dugački štap, pomoćni oslonac u njegovoj planinarskoj avanturi. Čini se da je slikar naslikao čovjeka na rubu bezdana nad kojim se kao more lijeno vuče magla zastirući nevidljivi svijet u nizini predjela. Premda se u izmaglici drugog plana slike uzdižu viši planinski vrhovi koji streme prema nježnim nijansama rumenila nebeskog beskraja, stiče se dojam da se neustrašivi vladalac prirode uspeo na vrh svijeta sa kojeg samouvjereno posmatra prostranstvo kojim dominira. Posebno zbunjujući dojam stvara način na koji je muškarac odjeven. Njegovo tamno odijelo elegantnog kroja, bilo bi primjerenije nekom kultiviranom ambijentu gradskog perivoja nego divljoj osami hladne planine. Simetrične dijagonale planinskih padina u takođe drugom planu slike svojim su formalnim karakterom u funkciji isticanja važnosti ovog anonimnog posmatrača predjela. Potenciraju usamljenu stabilnu samouvjerenost njegovog bića koje se uzdiže iznad onog u svijetu toliko prisutnog “nejasnog i lažnog” što predstavlja magla u kontekstu njenog simboličnog značenja. Slikareva stvaralačka imaginacija čini takođe da promatrač njegove slike pri prvom pogledu na naslikani pejzaž stekne dojam da se podno vrha na kojem muškarac stoji umjesto gustih i lakih pramenova magle razbijaju olujni valovi od čije se siline udara o stijene rasipa bijela morska pjena obasjana jutarnjim rumenilom novoga dana. Kaspar David Fridrih je bez sumnje bio svjestan ove asocijacije kada je određivao naslov svom remek djelu koristeći imenicu more. Usamljeni protagonist na slici istovremeno razmišlja i sanjari. Gledajući ovaj neobični prizor pomišljam na jedan zapis Žan Žak Rusoa prožet panteističkim duhom toliko karakterističnim za slikarevo doba: “... U čemu sam uživao kad sam bio sam? U sebi, u čitavom svemiru, u svemu što jeste i što može biti, u svemu što je lijepo u fizičkom svijetu i zamislivo u svijetu uma: skupljao sam oko sebe sve što je moglo goditi mom srcu... osjećao sam se nekom vrstom sladostrašća, pritisnut težinom tog svemira, očaran prepustio sam se zbirci ovih velikih misli, volio sam da se u mašti izgubim u prostoru...” Gore spomeniti ambivalentni doživljaj u značenju odnosno percipiranju ovog Kasparevog djela upućuje na varljivost dojma o dominaciji čovjeka nad prirodom. Čovjekova usamljenost na tom zamišljenom vrhu svijeta, njegovu umišljenu dominaciju preobražava u irelevantnu pojavu u svijetu prirode. Onaj koji se želi nametnuti i prirodom gospodariti postaje nemoćno biće u smjenama njenih permanentnih ciklusa. Krhkost bića tog samouvjerenog čovjeka sučeljena s tajnom snagom prirode nerado će priznati inferiornost svoje pozicije u odnosu na njenu dominatnu moć. Navedena misao Žan Žak Rusoa principom opozicije priziva mi u sjećanje sasvim suprotnu misao Markiza de Sada koja upravo ističe negativni kontekst prirode i njenog djelovanja. “Nema ni jednog stvorenja na svijetu koje nekom ma koliko opsežnom, ma koliko na izgled nepravilnom akcijom, može da prodre u zakone prirode da poremeti red u svijetu. Operacija tog zlikovca su djelo prirode kao i lanac događaja koji on vjeruje da ometa... To je istinska blasfemija usuditi se i reći da kržljavo stvorenje kao što je čovjek može, na bilo koji način, da poremeti red jednog svijeta ili da uzurpira moć prirode...”

Čovjek Kaspara Davida Fridriha iz doba romantizma i savremeni romantik, taj “ junak našeg doba” u suštini jest isto ono biće koje je u odnosu na vječnu prirodu postojano u svojoj životnoj prolaznosti. To će potvrditi kontinuitet vremena i u nadolazećoj, novoj 2022. godini.

( Dimitrije Popović )