Građanski otpor jedina kočnica za Vučićevu samovolju

Do prave promjene u Srbiji doći će tek kad se pojavi kredibilna opoziciona partija ili koalicija koja može da pobijedi na izborima. Na Zapadu gledaju kroz prste predsjedniku Aleksandru Vučiću zato što im je i dalje potreban pouzdan sagovornik u Beogradu po pitanju Kosova, BiH, migracije, i zato što on drži prisustvo Kine i Rusije na nivou koji se može tolerisati.

Administracija predsjednika SAD Džoa Bajdena tretira Vučića kao sagovornika jer ne vidi nigdje adekvatnu zamjenu, dok ga istovremeno disciplinuje i upozorava dokle smije da ide, rekao je u intervjuu za “Vijesti” Vuk Vuksanović, viši istraživač Beogradskog centra za bezbednosnu politiku i saradnik spoljnopolitičkog instituta IDEAS pri Londonskoj školi ekonomije i političkih nauka.

Vlasti Srbije često ističu da ona pobjeđuje zemlje bivše Jugoslavije u ekonomskom napretku. Da li je privreda Srbija toliko moćna koliko se predstavlja?

U fokusu srpske vlasti je igra statističkim podacima vezanim za ekonomiju i trijumfalno poređenje sa susjedima. Hrvatska je posebno zanimljiva u tom pogledu. Međutim, srpski ekonomisti često osporavaju zvaničnu statistiku i ukazuju da se koriste za politički spin. U ovom trenutku, ekonomiji ne ide toliko loše, ako se uzme u obzir šok pandemije. Međutim, pitanje svih pitanja je da li će to biti situacija u narednih četiri do šest mjeseci. Zbog izbornog ciklusa, vlada se trudi da spriječi da dođe do bilo kakvog ekonomskog šoka prije izbora. Način na koji se bori da obezbijedi povoljnu cijenu gasa sa Moskvom i panika koju je trenutna kriza oko snabdijevanja strujom izazvala su pokazatelji tog ponašanja.

Politički odnosi Srbije i Crne Gore su na veoma niskom nivou. Mislite li da to utiče na druge oblasti saradnje?

Saradnja u oblastima kao što su ekonomija, školstvo, zdravstvo će se normalno nastaviti jer to su oblasti gdje su ne samo vlade već i građani upućeni jedni na druge. Međutim, politički odnos ostaje krupno i neriješeno pitanje jer uprkos promjeni vlade u Crnoj Gori do poboljšanja odnosa nije došlo.

Srbija na proljeće 2022. prolazi kroz izborni ciklus - predsjedničke i parlamentarne izbore, kao i izbore u Beogradu. Ima li uslova za slobodne izbore i u vezi sa tim, kakve su šanse udružene opozicije?

Ako se opozicija nada da će dobiti pravedne uslove od koalicije koja kontroliše sve institucije i koja će sve moguće resurse da mobiliše da pobijedi na izborima, na to mogu zaboraviti. Za opoziciju jedina opcija je rovovska borba za svaki glas. Kao što je i opozicija u Turskoj ostvarila proteklih godina uspjehe protiv Erdogana na izborima u Istanbulu i drugim velikim urbanim centrima. Međutim, do sada lideri koji predvode srpsku opoziciju nisu uspjeli da animiraju i pridobiju one glasače nezadovoljne srpskom vladom. Moguće je da će za neke od njih ovi izbori biti posljednja šansa.

Koliko je važno da opozicija izađe sa zajedničkim kandidatom za predsjednika i ko bi, po Vašem mišljenju, to trebalo da bude?

Sa stanovišta političkog pragmatizma, zajednički kandidat bi svakako bio logičan potez, naročito kada imate ovako moćnog protivnika sa druge strane. Nemam ime potencijalnog kandidata, ali vidimo da opozicija ima problem da se dogovori i oko drugih pitanja. Na primjer, vezano za referendum o promjeni ustava u januaru 2022. godine, gdje neki pozivaju na bojkot, a neki žele da izađu i glasaju protiv.

Mislite li da je Vučić ublažio stavove u vezi sa nepopularnim rudnikom Rio Tinto da bi smanjio pritisak pred izbore i da će se taj projekat nastaviti u drugoj polovini 2022?

To je apsolutno primarni razlog za tu odluku. Predsjednik Vučić je vidio da je to vruće pitanje za javnost. Međutim, projekat neće biti lako zaustaviti, čak smo vidjeli i saopštenje kompanije Rio Tinto da se projekat nastavlja. Međutim, mislim da to neće biti kraj ove krize, pošto Rio Tinto nije više samo simbol ekoloških protesta u Srbiji, već i simbol borbe protiv samovolje vlasti. Vučiću je teško da preokrene odluku jer ga privlači profit, a postoji i interes SAD da spriječi da srpska nalazišta litijuma padnu u ruke Kinezima. Mašinu je veoma teško zaustaviti, a otpor u srpskom društvu se ispostavio veoma snažnim. Očekujem da će Rio Tinto biti eksplozivno pitanje i u 2022. godini.

Može li pritisak javnosti dovesti do toga da Srbija napreduje u smislu demokratske odgovornosti?

Ispostavilo se da su civilno društvo i građanska neposlušnost u ovom stadijumu jedine kočnice arbitrarnim potezima vlasti. I prije ekoloških protesta vezanih za Rio Tinto, imali smo ekološke proteste u Beogradu, nakon kojih je vlada privremeno zatvorila rudnik i preduzeće u vlasništvu kineskih firmi zbog nepoštovanja ekoloških standarda. Nacrt zakona o unutrašnjim poslovima koji je trebalo da legalizuje upotrebu biometrijskog nadzora, povučen je zbog otpora organizacija civilnog društva. Međutim, ovo su samo korektivi. Do prave promjene neće doći dok se ne pojavi kredibilna opoziciona partija ili koalicija koja može da pobijedi na izborima.

Šta biste istakli kao pozitivne poteze vlasti u posljednjih 10 godina?

Teško je reći. Možda dijalog Beograda i Prištine u Briselu ili ekonomija.

Da li Zapad i dalje gleda Vučiću kroz prste jer vjeruje da se uz njegovu pomoć mogu normalizovati odnosi sa Kosovom?

U početku je glavni motiv bio Kosovo. Međutim, i dalje im treba pouzdan sagovornik u Beogradu i po drugim pitanjima, poput Bosne i Hercegovine. Ne treba zaboraviti ni pitanje migracija, kao i to da barem za sada on drži prisustvo Kine i Rusije na nivou koji se može tolerisati. Bajdenova administracija, na primjer, ima veoma specifičan pristup. Apsolutno ga tretiraju kao sagovornika jer ne vide nigdje adekvatnu zamjenu, dok ga istovremeno disciplinuju i upozoravaju na njegove granice tako što sankcijama udaraju na njegove saradnike i saveznike.

Rio Tinto nije više samo simbol ekoloških protesta u Srbiji, već i simbol borbe protiv samovolje vlasti. Vučiću je teško da preokrene odluku jer ga privlači profit, a postoji i interes SAD da spriječi da srpska nalazišta litijuma padnu u ruke Kinezima

Šta mislite o optužbama nekih evroparlamentaraca da je Evropska komisija tokom mandata Olivera Varheljija (komesar za proširenje) postala politizovana u interesu osovine između Vučića i mađarskog premijera Viktora Orbana?

Nije prvi put da čujem tu informaciju. Mislim da sigurno ima neko utemeljenje u istini, da Mađarska kao EU članica, štiti interese srpske vlade u Briselu. Oliver Varhelji je nesumnjivo koristan kao lobi igrač i za Beograd i za Budimpeštu.

Šta pokreće partnerstvo Vučića i Orbana?

Dominantno objašnjenje je da je to kompatibilnost političkih režima, pošto su obje zemlje kvalifikovane kao hibridni režimi ili, kako neki to zovu neliberalne demokratije, zemlje koje imaju izbore, ali nemaju vladavinu prava. Međutim, to je samo jedan od razloga. Orban je kao figura mnogo više ideološki posvećen toj ideji neliberalne demokratije, i želi da bude međunarodni brend na tom polju. Vučić je, sa druge strane, pragmata kojeg interesuje da zadrži vlast. Samim tim, postoje i drugi motivi. Strah od nove migrantske krize je kohezivni faktor. Takođe, Mađarska bi voljela da ima još jednu prijateljsku vladu u EU, a sa članstvom Srbije prestala bi da bude spoljna granica EU (sa izuzetkom manje granice sa Ukrajinom). Srpskoj vladi odgovara da Mađarska lobira u njenu korist u Briselu. Ne treba zaboraviti ni mađarsku zajednicu koja je dio vladajuće koalicije u Srbiji. Orban ulaže u mađarsku zajednicu u Srbiji, što odgovara Vučiću pošto su mađarske partije dio njegove vlade, dok Orban može da se promoviše svojoj javnosti kao patriota koji brine o Mađarima van granica.

Zašto desničarske grupe u Srbiji vide državu kao saveznika?

Zato što vladajuća koalicija vidi interes u postojanju desničarskih grupa koje može da kontroliše. One se mogu koristiti kao vid pritiska i zastrašivanja protivnika vlasti. Istovremeno, korisne su i na međunarodnom planu gdje Vučić može da kaže Zapadu da ako njega podriju može da im dođe i neko gori od njega. Slična taktika, iako malo ublažena, je ona koju je Slobodan Milošević svojevremeno koristio sa Vojislavom Šešeljem. Ključno pitanje je šta je sa onim desničarima koji nisu pod kontrolom vlasti i kolika su oni prijetnja.

Kazali ste da vlasti Srbije strahuju da bi ih rukovodstvo Republike Srpske moglo uvući u nepotreban sukob i da se lideri RS boje da bi ih Beograd mogao izdati u nekoj velikoj nagodbi sa Zapadom. Koliko je izgledan pad Milorada Dodika na taj način?

Takav razvoj događaja ne bi bio jedini, niti dovoljan, faktor koji bi mogao da dovede do pada Dodika u Republici Srpskoj, ali svakako bi bio dio računice. Već sada vidimo da se Vučić distancira retorički od Dodika, jer u trenutku kada juri reizbor i kada ima Kosovo, ne treba mu da mu Zapad kuca na vrata zbog Dodika. Pored toga, javnost u Srbiji se može zadovoljiti činjenicom da Srbi u Bosni imaju svoju autonomiju kroz postojanje Republike Srpske i totalno im je nebitno ko je na vlasti u Banjaluci. Što se tiče Kosova, sa druge strane, tu se i dalje gube izbori u Srbiji. Samim tim, apsolutno mogu da zamislim scenario gdje Vučić siječe svoje veze sa Dodikom da bi kupio sebi kredit na Zapadu, i da bi olabavio potencijalne pritiske vezane za Kosovo i pad vladavine prava. Takođe bi se tu oslobodio neposlušnog saveznika i potencijalnog konkurenta, pošto se i Dodik makar simbolično pokušava nametnuti kao neka vrsta predvodnika Srba u regionu.

Takođe ste rekli da nema osovine između Beograda, Moskve i bosanskih Srba, a da nije isključena velika nagodba između Beograda i Sarajeva? Možete li da pojasnite?

To se prvenstveno odnosilo na razbijanje konvencionalne mudrosti koja je veoma prisutna među pojedinim regionalnim i međunarodnim komentatorima, da Banjaluka djeluje na osnovu instrukcija Beograda, a da Beograd djeluje na osnovu instrukcija Moskve. Međutim, debata povodom krize u Bosni pred UN je pokazala drugačiju sliku. Rusija je ta koja je energično stala iza Dodika, jer želi da opstruira Zapad i da u trampi traži nešto zauzvrat. Srbija je, iz razloga koje sam već opisao, tokom te debate bila balansirana i oprezna. Čak je tom prilikom, Bakir Izetbegović javno istakao balansiran položaj Srbije. Međutim, to nije bio jedini signal. Izetbegović je govorio o zajedničkoj deklaraciji osude i Srebrenice i NDH zločina nad Srbima na prostoru današnje Bosne i Hercegovina, kao i o spremnosti da dođe u Beograd i razgovara sa Vučićem. To me je sve navelo da postoji ideja o nekom dogovoru koji bi ličio na neku vrstu pomirenja između Srba i Bošnjaka, ali koji bi doveo i do dogovora o preuređenju Bosne na način koji odgovara i Srbima i Bošnjacima, kao i odnosima Beograda i Sarajeva. Ta ideja je zamrznuta za sada. Izetbegović je kritikovan u Sarajevu zbog potencijalnog razgovora sa Vučićem. Desila se afera vezana za mural Ratku Mladiću u Beogradu, a i Izetbegović je dao neke izjave koje vlada u Beograd nije dobro primila. Međutim, i dalje sam optimističniji u mogućnost dogovora Beograda i Sarajeva, nego u slučaju Beograda i Zagreba.

Ankete su pokazale da Srbi smatraju da je Kina veći prijatelj od Evropske unije, koja je Srbiji dala najveću finansijsku podršku. Da li kineski investitori imaju privilegovan položaj i prijeti li Srbiji dužničko ropstvo prema Kini?

Srpska vlada u Kini vidi izvor lakog keša za ekonomiju, ali i moćan instrument političke promocije. Pozitivno viđenje Kine je u velikoj mjeri, produkt te realnosti. Shodno tome, i srpska vlada je spremna da zažmuri na nedekvatne standarde (npr. ekološki i radni standardi) koje Kina donosi. Među stručnjacima za Kinu već dosta dugo postoji koncept “diplomatija dužničke zamke,” gdje država koja je primalac kineskog kredita, postane politički zavisna od Kine jer ne može da izmiri svoja dugovanja. To se Crnoj Gori već desilo, ali zapadne banke su priskočile u pomoć. Da li će se to desiti i Srbiji, zavisi od toga da li će njena ekonomija rasti toliko da može da apsorbuje dugovanja prema Kini. Za sada rizici kojima je Srbija izložena u vezi sa Kinom se tiču ekološkog zagađenja, kršenja prava radnika i netransparentnih ugovora.

Šta je Vučić obećao Putinu, saznaćemo kad bude kasno

Da li će jeftin gas koji trenutno dobija od Rusije, Srbija na kraju skupo platiti?

Uvjeren sam da hoće. Trenutna cijena se odnosi samo za narednih šest mjeseci dok ne prođe grejna sezona i dok se ne održe izbori u Srbiji. Poslije slijedi trauma novih pregovora o cijeni. Ključno pitanje je šta je Vučić morao obećati Putinu da bi dobio ovu cijenu gasa u narednih šest mjeseci jer sam uvjeren da je Putin iskoristio sastanak u Sočiju da disciplinuje Vučića. To nećemo saznati dok ne bude kasno, ali neki ustupci bi mogli biti veoma rizični po Beograd, poput na primjer, nove kupovine ruskog naoružanja, čime se rizikuje da Srbija bude meta američkih sankcija.

Kapaciteti Turske na Balkanu ograničeni

Čime se vodi politika Turske prema Balkanu?

Više se ne govori o neoosmanizmu. Taj koncept nije slavno prošao, prvenstveno na Bliskom istoku. Međutim, uprkos tome, Balkan je upečatljiv po tome što je to jedini region u kome je turska spoljna politika zabilježila neke uspjehe, barem ako se uporedi sa problemima koje Turska ima na Bliskom istoku, istočnom Mediteranu, i drugdje. Turska će koristiti svaku priliku da ojača svoj politički uticaj i da ojača ekonomska partnerstva. Turska je čak uspjela da profitira od toga što je od kasne 2017. godine ojačala svoj odnos sa Srbijom, čime je profitirala jer je pokazala da nije zemlja koja pokušava da bude isključivo zastupnik muslimanskih zajednica na Balkanu. Međutim, Turska ima limitirane kapacitete, preopterećena je konfliktima u drugim regionima, svojim unutrašnjim problemima, i može da bude uspješna samo onoliko koliko joj Zapad to dozvoljava.

( Angelina Šofranac )