Sinhronicitet i na slici i u životu

Biljana Mišić živi svoj životni san na relaciji Crna Gora, Sjedinjene Američke Države i Srbija.

Priča glumice i slikarke počinje u rodnom Kruševcu, teče preko Beograda, da bi joj se nakon zapaženih uloga u Srbiji otvorila i vrata Holivuda koja je kasnije zamijenila postojbinom svog supruga i pravo iz Los Anđelesa došla u Nikšić.

U SAD-u je istinski osjetila šta znači “živjeti američki san” i koračati po “crvenom tepihu”, igrala je rame uz rame sa poznatim glumcima, sarađivala sa velikim rediteljima i producentima... No, u nekom trenutku, i dalje na početku svoje rastuće karijere, shvatila je da svijetu želi i može da ponudi više, a da ne ograničava sebe tuđim scenarijima, scenografijama ili budžetom.

Intuitivno je otkrila svoj talenat za likovnu umjetnost, potpuno se tome posvetila i nedugo zatim doživjela je još veći uspjeh i brojna prizanja širom Amerike. Samo neka od imena koja u svojim kolekcijama imaju djela ove umjetnice su: čuveni glumac Džon Vojt sa kojim je igrala u holivudskom ostvarenju o Drakuli, producent i nekadašnji direktor “Marvel Studios” Dejvid Majsel koji potpisuje filmove “Angry Birds” i “Iron Man”, kao i Konrad Bergstorm koji se ubraja u najuspješnije poslovne ljude današnjice.

Njeni radovi su i stalnoj postavci prestižnog hotela “Petit Ermitage” u Los Anđelesu, a Biljanino ime se, uz Džef Kunsa i drugih renomiranih umjetnika, 2018. godine našlo na jednoj od najpoznatijih svjetskih aukcija koju u Monte Karlu tradicionalno organizuje princ Albert od Monaka. Njene višedimenzionalne kolaže velikih dimenzija pune detalja i sfera teško je objasniti, a ni fotografija ih ne može dovoljno približiti. Svakim pogledom na njena djela posmatrač će otkriti novi svijet, novi dio sebe, svoje sudbine i podsvijesti. Jednostavno, njena djela se osjete, udahnu, bude moć ‘šestog čula’ ili ‘trećeg oka’, podstiču želje, sanjarenja, ambicije. Koliko god da posmatrate kolaže uvijek se nešto zanemari, a kroz ostvarenu povezanost kao da se začuje odgovarajuća muzika, postavi scenografija, desi univerzum, putokaz, ispremeće vrijeme...

Ipak, razmišljajući o budućnosti, svijetu, okolini i životu u kakvom bi voljela da se posveti sebi i porodici, u jednom trenutku kod Mišićeve je prevagnula želja da sjaj, glamur i slavu svjetskih metropola zamijeni postojbinom svog supruga, takođe umjetnika, sa kojim je i živjela u LA-u. Tako je zajedno sa njim, slikarom Nikolom Kovačevićem, prije par godina napravila još jednu životnu bazu u Nikšiću, tačnije u Župi, gdje uživa u ljepoti prirode i života.

Mišić do sada svoja djela nije predstavljala u galerijama u Crnoj Gori, ali je domaća publika prepoznaje po liku Bebe iz filma “Led” u kome je igrala jednu od glavnih uloga sa Momčilom Otaševićem, kao i iz muzičkog spota za pjesmu “Ja bih”, popularne grupe “Who See”. Ova umjetnica blistave prirodne ljepote, skromnosti i uzvišenosti, neprestano radi na sebi, odolijevajući vremenu i okolnostima gradi mir, slobodu i zaštićen ekosistem svojoj porodici, vraćajući se onome što je čovjekova svrha i istinski razlog postojanja.

O svemu tome - svojoj karijeri, stvaralaštvu, inspiraciji, slobodi izbora i životu na dva kontinenta, Biljana Mišić govori u razgovoru za “Vijesti” uz poruku da sa željama treba biti veoma obazriv, a da je srećan onaj čovjek koji bez straha grli bližnjeg svoga.

Kako uopšte započeti razgovor... Pitanje o tome kako je krenuo Vaš put u svijet, posebno s osvrtom na to da ste iz jedne manje sredine, nameće se samo po sebi, pa da li biste nam rekli upravo to, kako je sve krenulo

Rođena sam u Kruševcu i već sam sa dvanaest godina počela sam da igram u dječjem pozorištu, a ubrzo nakon toga i da se bavim manekenstvom. Sa petnaest godina sam sve češće bivala na naslovnim stranama, a sve manje u svom rodnom gradu. Snimala sam reklame, muzičke spotove, slikala se za modne kataloge i bila zaštitno lice mnogih brendova po cijelom svijetu. Zatim sam upisala glumu i paralelno sa studijama igrala u pozorišnim predstavama, filmovima i televizijskim serijama u Srbiji, a zatim sam svoje stvaralaštvo nastavila u Americi.

Na spomen Amerike većina razvije brojne težnje, želje, podsvjesno je tu čuveni “američki san” koji se samo tamo može ostvariti.

U Ameriku sam prvi put otišla kako bih prisustvovala premijeri filma “Srpski ožiljci” u kojem mi je partner bio Majkl Medsen. Nakon dvije godine, na predlog producenata da tamo nadogradim svoju filmsku karijeru, preselila sam se u Los Anđeles. Za kratko vrijeme sam snimila nekoliko filmova, desetine reklama i muzičkih spotova i imala priliku da sarađujem sa nekim od najvećih holivudskih imena, poput oskarovaca Džon Vojta. Ali, kao glumica sa Balkana, uglavnom ste osuđeni na manje uloge sa lakim plastičnim pištoljem i teškim istočno-evropskim akcentom.

Svakako je i to (bilo) stepenica više ka uspjehu i onome što želite.

Sa željama treba biti veoma obazriv, jer većinu njih su, sasvim suptilno, još u najranijem djetinjstvu, nametnuli porodica, društvo, okolina, TV reklame i naslovne strane. Te projekcije drugih o nama samima vrlo rano usvojimo kao vlastite i trčimo za njima čitavog života bez mnogo preispitivanja. Pa eto, tako sam i ja sve više bivala bliža “zvijezdama”, a sve dalja svojoj suštini.

Kako je onda sve kliknulo i okrenulo Vas ka kolažima?

Sasvim slučajno, kroz moju “tablu želja”. Htjela sam da vidim šta je to skriveno u mojoj podsvijesti, što se dešava na nivou duše, a što je često suprotno ambicijama. Danima sam pažljivo birala slike iz raznih časopisa i starih kalendara, sjeckala ih i lijepila. Potpuno sam se samo tome posvetila, baš kao kad sam se kao dijete igrala. Kreacija koja je kao takva samoj sebi dovoljna, bez ikakve opterećenosti i očekivanja... Kada sam nakon par meseci zalijepila i posljednji komadić papira, shvatila sam da tu nema ni jedne holivudske dive, skupocjenog nakita, automobila ili vile na Beverli Hilsu. Bio je to prizor prašume ispreplitan arhitekturom starih i novih gradova, divlje životinje, drevni simbli i jedan Salvador Dali.

Svjetovi sa onako razbacanim, a opet savršeno ukomponovanim simbolima...

Svi ti prizori imaju duboke veze sa mnom, sa mojim bakama, precima, sjećanjima iz detinjstva ili sam ih videla u svojim snovima. Prvi radovi su bili inspirisani florom i faunom Amazona, američkim domorocima i metropolama. Na slikama koje su nastale u protekle tri godine preovlađuju motivi drevnih starosjedilaca sa ovih prostora, simboli Vinče, Starih Slovena, Vizantije, paganstva i hrišćanstva.

Vaši radovi djeluju i kao san, drugi neki svijet uz dozu lucidnosti... Koliko im se prepuštate i da li se tako izolujete od svakodnevice ili se poistovjećujete sa životom koji vodite pa tako sebe i život, ili paralelnu stvarnost, prelivate u svoj kolaž?

I najmanji detalj na mojim slikama ima svoje značenje i namjeru zbog koje je baš tu. Vrlo sam obazriva sa svakim simbolom, jer duboko u sebi vjerujem da radeći na svojim slikama kreiram svoju budućnost i rekreiram predačku prošlost. Kada je srce otvoreno, a misao brza i pročišćena, nastaje sinhronicitet i na slici i svuda oko mene.

Kako teče proces rada na nekom djelu i dešava li se da nekada krenete sa radom na jednoj slici, a onda motivi koje ste izabrali “šapnu” Vam da je bolje da ih ostavite za neki drugi kolaž?

Sam rad na jednoj slici traje nekoliko mjeseci, dok veće formate radim i po godinu dana. Proces je slojevit, zahtijeva prvo analizu, pa onda sintezu svakog segmenta i veoma je sličan stvaranju jedne kompleksne pozorišne predstave. Ono što sam naučila o pozorištu, prije svega od Ljubiše Ristića, sada primjenjujem na svojim kolažima. Najprije pronađem sliku koja me najviše inspiriše i nju obično postavim u centar, ona je ideja ili tema čitavog djela. Zatim oko te glavne slike gradim priču, prizore, likove, njihove priče. Ponekad su potrebni dani dok određeni detalj ne pronađe svoje mjesto. Nerijetko jedan simbol zalijepim, pa skinem, onda ga ponovo vratim, pa opet premjestim. Desi se i da sliku na kojoj sam radila mjesecima pocijepam i ostavim samo jedan njen mali dio iz koga se nešto sasvim novo stvori.

Koliko to zahtijeva energije, osjećate li nekada kao da se iscrpite ili je to ipak regenerisanje i obnavljanje?

I jedno i drugo i treće. Skup svih tih stanja i osećanja je dio procesa. Najvažnije je da se u njega, kao takvog, sveobuhvatnog, ima poverenja.

Sfera je možda najbolji izraz za nivoe i dimenzije na Vašim djelima - što zbog materijala koje koristite, dimenzija koje stvarate, iluzija, pa i različite simbolike i tema od arheologije, arhitekture, urbanog načina života i prirode koja je, čini se, neizostavna na svim Vašim djelima. Sklapajući sve te sfere i elemente, kako znate kada je “dovoljno” ili “gotovo”, a posebno jer Vaši radovi vrve od detalja?

Većina slikara kažu da slika nikad nije gotova. Ja vjerujem da je svaki moj kolaž zaokruženo umjetničko delo. Tačno osjetim momenat u kom se to desi, iako do te spoznaje ponekad dođem nakon godinu dana rada. Umjetnost je za mene neka vrsta lične konselacije, mikrokosmos koji je u apsolutnoj vezi sa kolektivnim. Bavim se unaprijed postavljenom temom dok je potpuno ne iskristališem, dok ne pročistim ono što mi je u tom momentu veoma važno. Kada radim na svojoj slici, duboko osjećam da radim na sebi i na svijetu oko sebe.

Vaše se slike nalaze u kolekcijama velikih imena iz filmske industrije... Da li Vam to predstavlja dodatnu satisfakciju?

To u meni, prije svega, budi neizmjernu zahvalnost. Lijepo je kad se umjetnici prepoznaju i podržavaju.

Mora se desiti i pitanje - kako je došao trenutak da odlučite da napustite Los Anđeles i svoj centar premjestite ovdje, ni više ni manje nego u selo Župa nedaleko od Nikšića?

Moj centar je u mom stomaku i nije vezan ni za jedno geografsko područje. Većina mojih slika, kolekcionara, kao i dragih ljudi se nalazi u Los Anđelesu i dokle je god to tako ja ću mu se sa radošću iznova vraćati. Nikola i ja smo zajedno odlučili da se naše dijete rodi tamo odakle su korjeni njegovih predaka sa očeve strane i odakle se grana porodično stablo njegove bake, moje majke. Poželjeli smo da naše dijete raste u prirodi, pije izvorsku vodu, jede voće i povrće koje smo mi sadili i da bosonogo svoje prve korake napravi po brdima lijepe Crne Gore. Poželjeli smo da odgajimo zdravog i slobodnog čovjeka i da se baš ovdje pripremi za sve ono što dolazi u životu.

Vi ste upravo tu slobodu sebi i pružili povratkom na selo i birajući nešto od čega bi većina otišla, što se decenijama i dešavalo. No, iz Vašeg ugla, da li je priroda danas zapravo jedina istinska oaza slobode za čovjeka slobodnog duha?

Svoje prirodno predodređenje čovjek može da ostvari jedino ako živi u skladu sa prirodom. Ako se bilo koje biće sputava i strahom konstanstno primorava da se prilagođava normama koje su nehumane, onda ono gubi svoju dušu i vezu sa božanskim, što je istinski razlog postojanja.

Na selu je još uvijek moguće da se bar na trenutke osjetimo kao slobodni ljudi. Mi smo samostalni umjetnici, pa ne zavisimo od rokova, poslovnih pravilnika i radnog vremena. Nismo toliko ograničeni uslovima kretanja, jer još uvijek imamo pravo na svoje parče zemlje. Ne gledamo televiziju, čak i nemamo televizor u kući. Proizvodimo našu hranu i pijemo vodu sa obližnjeg izvora. Napravili smo skoro pa zatvoren ekosistem i za sada uspijevamo izmaći apsolutnoj kontroli ovog sistema.

Kakav je to “ovaj sistem” i da li biste time nešto i poručili čitaocima?

Danas je srećan onaj čovjek koji bez straha grli bližnjeg svoga. Dostojanstven je onaj čovjek koji se smije, a osmijeh mu se vidi na licu.

Putešestvije tokom studija glume za vrijeme rata

Na predlog Ljubiše Ristića ste i upisali Akademiju na Kosovu, jer je vjerovao da biste tako brže sazreli kao glumica?

Ljubiša mi je govorio da je studiranje pod otežavajućim (ratnim) okolnostima za jednog glumca vrlo dragocjeno - i ja sam mu povjerovala. Fakultet umetnosti u Prištini upisala sam 2003. godine i gotovo svakog dana bila na relaciji Beograd- Kosovska Mitrovica-Beograd. Krenula bih ujutru u pola pet i putovala šest, sedam sati kako bih stigla na predavanja iz glume, dikcije ili scenskog pokreta. Nakon nastave sam se prvim autobusom vraćala za Beograd, jer sam skoro svake večeri igrala u predstavama u KPGT-u. Dešavalo se i da sa pozorišne scene trčim pravo na modnu pistu ili neko snimanje. U pauzama između predavanja često sam radila kampanje za poznate brendove na najekskluzivnijim mjestima širom svijeta, ali već za nekoliko dana morala bih da se vratim u Beograd, respakujem kofere, u ranac stavim samo najneophodnije stvari i autobusom kao iz filma “Ko to tamo peva” krenem na Kosovo kako bih završila studije glume.

Unaprijed se raduje inspirativnom scenariju i talentovanom reditelju

S obzirom na to da si se pronašla i posvetila platnu i kolažu, moglo bi se reći da je gluma ostala donekle zapostavljena. Da li si razmišljala da se vratiš tom pozivu nekad?

Vjerujem da čovjek treba da proživi život u svom punom potencijalu, bilo da pravi najbolji kozji sir, igra u holivudskim filmovima, veze goblene ili pravi kolaže. Sve te djelatnosti i likovi se međusobno smjenjuju i nadopunjuju. Usavršene zamjenjujemo manje savršenim jer više podstiču naš rast i razvoj. Pojedinim se uvek iznova vraćamo, jer ili nijesmo savladali lekciju ili smo nekom baš u toj ulozi jako potrebni. Ja u ovom momentu svoja promišljanja, vjerovanja i želje najpreciznije mogu da izrazim kroz slike, ali se unaprijed radujem inspirativnom scenariju i talentovanom reditelju kome ću ovakva kakva jesam biti savršena za dobru ulogu.

( Jelena Kontić )