Ljubi svakog dana

Mnogi ljudi imaju neku potajnu muku za praznik. Većina zapravo. Ali ta se muka ne iznosi napolje, ona živi ispod kao negativ novogodišnje fotografije. Ipak, muka je tu, u dubini svake radosti. Ponekad je treba ispričati, da bude lakše nositi sreću praznika.

U mom sjećanju to se dogodilo oko Nove godine, bio sam u dubokoj depresiji i pokušao iz nje izaći putem vježbi. Nakon par dana trbušnjaka i sklekova, nešto u gornjem dijelu stomaka je puklo.

Kad živiš u Americi bez osiguranja, ne trčiš kod doktora. Bajao sam mjesecima i prošao mnoge krivine internet liječenja. Na kraju, odlučio sam da je to samo gastritis i da imam prečih bolova u životu.

U Hitnu pomoć sam primljen preko reda. Iza mene je ostala grupa pijanih ljudi koji su se svađali sa obezbjeđenjem. Nije bilo krvavih obračuna te noći, pa je bilo tiho. Pamtim samo jednu beskućnicu koja je odbijala da joj ljekari uzmu krv. Jebem vam mater svima! vikala je, a doktori, sestre i psiholozi redom su ulazili iza zavjese i probali sve moguće načine da je umire.

Odmah su shvatili da imam žuticu, testirali su me na AIDS i rekli da ostajem u bolnici. U Hitnoj dežuraju mladi ljekari bez dovoljno iskustva da sakriju svoje crne slutnje. Samo nemoj guglati… rekla mi je stažistkinja i pobjegla iza paravana.

Legao sam u krevet na petom spratu Univerzitetske bolnice i čekao nalaze koji bi mogli pokazati da imam rak želuca. Bio sam miran i drogiran, pogleda zabodenog u zgradu preko puta i svjetlo na petom spratu Dječje bolnice. Tamo je moja ćerka primala hemoterapiju. Moja Selena imala je pet godina, i malo šanse da preživi. Čekao sam da mi neko te večeri kaže da imam rak, i smijao se, nije bilo moguće drugačije doživjeti takvu vijest.

Hirurg je rekao da će hitno operisati, zavapio sam da nemam para, ali žena iz pravne službe rekla je da to sad nije važno. Nadali su se da je u mom stomaku kamen koji nisu uhvatili na snimku. Nadali su se da je kamen zatvorio protok bilirubina i da sam od toga požutio. Nadali su se da nije ono najgore, jer su znali da se meni najgore već desilo. Bolnice su bile povezane. Lijepa medicinska sestra imena Grejs ušla je da mi donese antidepresiv i melatonin za san.

Kako znate? pitao sam. Imamo vas u evidenciji, povezani smo sa apotekom Dječje bolnice. Zahvalio sam i progutao pilulu koju mi je tih dana prepisala dr Kolins, psihijatrica na usluzi roditeljima sa onkologije.

Nisam mogao spavati, samo sam gledao kroz prozor. Moj život u tom trenutku bio je na tački sa koje nema povratka, osjetio sam ljubav i sreću što sam živ i što je Selena još živa. Nije postojao način da moja sreća bude izmještena iz tog trenutka. Odakle ova utjeha, pitao sam se. Bola nije bilo, samo povezanost i ljubav, bio sam ispunjen i gledao u prozore bolnice mog djeteta. Da je mogla ustati iz kreveta, igrali bismo se Morzeove azbuke svjetlima. Da sam mogao ustati, izveo bih nešto da je nasmijem, nešto kao onda kad smo na prozoru južnog krila vidjeli Kineza kako vježba tai či. Bio je valjda u posjeti unuku, kad je završio vježbu poklonio nam se, znao je da ga sve vrijeme gledamo.

Pronašli su kamen i preživio sam najgore. Ali najgore je tek dolazilo. Operisali su me dva puta, i poslali mi jeziv račun koji je kasnije država Ohajo preuzela na sebe. Selena je bila srećna kad sam se napokon pojavio, pitala me kako mi je bilo u bolnici. Ona je znala sve o bolnicama, znala je sve o životu i učinila je da svaka misao vezana za nju bude lijek. Sve je izliječila oko sebe, svoju porodicu, nepoznate ljude. I meni je pomogla te noći dok sam čekao smrtnu presudu, stavila je moj bol u ravnu liniju koja je vodila između naših prozora. Nevidljivu liniju koja traje i koja se neće pokidati. Moj konac godine, moja praznična mašna koju nikad ne skidam. Jer znam da su tuga, najbolnija tuga na ovom svijetu, i sreća što živiš povezane čvorom na koji je ona stavila prstić.

Vezao sam taj čvor najjače što sam mogao i svake Nove godine se molim nepoznatom bogu da čvor nikad ne popusti. U njemu je snaga i smisao, pod njim su svi ljudi koji su voljeli, pod njim Selena živi u osmijehu svoje sestre.

Plakati za praznike. Ljubiti svakog dana. Voljeti ljude i živjeti sa osmijehom. To je život koji nudim. Ovaj život.

( Brano Mandić )