Šta te tjera da kriješ nešto od sebe i od drugih?

Paralelni život kreiran od neistina, uljepšavanja i ćutanja, utemeljen na (sitnim) lažima kojih ni sami nijesmo svjesni, krije se u pametnim telefonima, na društvenim mrežama i drugim aplikacijama i uređajima koji sve češće zamjenjuju socijalni život i realni identitet, a nude ogledalo ličnih, a skrivenih težnji i želja koje štitimo personalizovanim šiframa i od sebe krijemo poričući ih tišinom... Nameće se pitanje da li su alatke za uljepšavanje, sakrivene poruke, izmišljeni trenuci, isforsirana sreća i slične laži zamijenile razgovor, hrabrost i suočavanje “oči u oči” u borbi za opstanak individue, ali i za opstanak zajedničkog života, jer, čovjek je društveno biće?

Kompleksnost spektra različitih identiteta jednog te istog pojedinca, ali i maske koje zavise od situacije, odnosa i osobe preko puta, pa čak i kada je to partner/ka, prijatelj/ica, kamera ili odraz u ogledalu, tema je nevjerovatno interesantne i dinamične, a sasvim realne predstave “Bladi mun” koja je tri večeri za redom izvedena u Crnogorskom narodnom pozorištu na samom kraju 2021. godine.

Da nas se tiče i da smo se prepoznali u tekstu i režiserskom poduhvatu Ane Đorđević, govori dug i gromoglasan aplauz publike koji i dalje odliježe, a zbog kojeg se glumački ansambl više puta vraćao na poklon. Publika se ni tokom igranja nije suzdržavala ni reakcija u kojima dominira smijeh, jer ovo jeste komedija, ali ni uzdaha i duboke tišine, jer je “Bladi mun” istovremeno i drama i melodrama. Sve krunisano povremenim aplauzima pokazatelj je da je publika uhvatila ritam događaja i našla se na balerini/rolerkosteru emocija, razotkrivanja istina i ogoljavanja odnosa.

Ideja predstave počiva i temelji se na ideji filma “Perfetti sconoscuiti” u kojem se sedmoro, a na sceni CNP-a osmoro, dugogodišnjih prijatelja sastaje na večeri kako bi ispratio rijetki spektakl, pomračenje mjeseca iliti “Bladi mun”, jer, tako se kaže na engleskom, podsjeća na samom početku Milena, koju je utjelotvorila sjajna Sanja Vujisić. Kako protiče njihovo druženje i šta se sve dešava do pomračenja polovine mjeseca, a onda i do potpunog zatamnjenja, uz koju riječ i čaš(ic)u pića više, iznenadnu SMS poruku, (ne)očekivani telefonski poziv ili fotografiju/e na Vajberu, zaokrenuće živote bliskih ljudi koji su mislili da sve znaju jedni o drugima, kao i o sebi.

Uprkos planetarnoj popularnosti filma, o čemu svjedoči i to da je ušao u Ginisovu knjigu rekorda kao film sa najviše rimejkova, mladom glumačkom ansamblu predstave pošlo je za rukom da u svega nekoliko minuta na sceni postavi zanimljivu radnju i predoči problem svake od veza čije likove publika prati tokom dvočasovne originalne izvedbe. Radnja se razvija brzo i lako prati, a glumci izvanredno dočaravaju i smještaju likove u crnogorski milje, vrhunski predstavljajući različite akcente, stavove, zanimanja, poslove i karaktere.

Postavku je, potpuno opunomoćena i bez nečijeg miješanja u taj segment, birala rediteljka i scenaristkinja Đorđević, a djeluje da je u svakom od glumaca vidjela nešto više od dodijeljenog lika. Na sceni su Sanja Vujisić, Nikola Perišić, Kristina Stevović Obradović, Aleksandar Gavranić, Filip Đuretić, Maša Božović, Stevan Vuković i Branka Otašević.

Iako su likovi uglavnom intelektualci na uglednim pozicijama koji su ostvareni u svom životu, porodičnom, bračnom, seksualnom, profesionalnom, svjetlost polako blijedi i istina baca sjenku na ono što su do tog trenutka kreirali. Razlog je upravo slučajni predlog, naizgled tinejdžerska igra, koji skoro pa niko ne prihvata lako - pružanje mobilnih telefona na uvid i pomalo perverzna, voajerska potreba da vidimo šta se krije unutar tuđih dok se sami predstavljamo kao bezgrešni, nevini i otvoreni, pred prijateljima i porodicom jednako kao i pred sobom. I tako se stvari okrenu naglavačke, a zapravo dolaze na svoje mjesto.

Ova predstava prikazuje živote parova, prijatelja, razočaranja, glumu, pritisak, pokušaje da se stvari i ljudi predstave drugačije, snažnije, moralnije i iskrenije, a sve usljed nezadovoljstva koje se ignoriše i ne priznaje, zbog iznevjerenih očekivanja, izbjegavanja razgovora i priznanja, nemogućnosti da se kaže i pokaže...

No, za razliku od filma i prethodnih adaptacija, rediteljka Đorđević je jasna - svijetli primjeri postoje, iako su u manjini. Njihova svjetlost je slabašna usljed ogromnog društvenog mraka, ali onda kada je neophodno zasijaju najjače. Simbolično, lik Sunčice koja je najtiša i najmanje se nameće, koja vjeruje da se sve može riješiti razgovorom i da nikada ne bismo smjeli slagati, a tek prevariti prijatelja, igra Branka Otašević.

Njen lik je dopisan i nema ga u originalnom tekstu, niti u bilo kojoj drugoj verziji drame “Savršeni stranci”, ali je jasno i očigledno - danas nije popularno, a kamoli lako, biti Sunčica.

”Ja sam i privatno dosta nalik toj ženi i uvijek sam se borila, ali sam dosta puta i željela da odustanem. Danas je potpuno “aut” biti Sunčica, i vjerujem da su Sunčice širom svijeta u depresiji ali ne treba odustajati od traženja dobra u ljudima, zato što vrijedi”, istakla je ona.

Sanja Vujisić je nakon premijere kazala da je traženje lika Milene bio zanimljiv proces, istakla da je ona jako zanimljiva i inspirativna.

”Imala sam inspiraciju u nekim ljudima i situacijama oko mene, ali sve ostalo sam tražila iz sebe. Vjerujem da nije bez razloga meni rediteljka dala da igram baš ovaj lik, i bilo je interesantno tražiti šta je to u meni što je slično njoj”, rekla je Vujisić, a da je sebe tražila, pa pomalo i pronašla, priznala je i Obradović, kojoj se kroz lik Sofije vraća na scenu CNP-a.

”Malo pomalo sam shvatila da Sofije u meni ima mnogo više nego što sam željela da priznam”, kaže Obradović.

Stevan Vuković kaže da je zadovoljan kako je publika reagovala u toku predstave i vjeruje da će se sve još i više unaprijediti kako se komad bude igrao.

”Mi smo jurili da sudbine ovih likova obradimo na pravi način, na savremeni ali pozorišni način i tako ih iznesemo na scenu. Mislim da smo jako lijepo i kvalitetno radili. Ana Đorđević je bila puna razumijevanja, a ekipa dobra. Mislim da ova predstava zahtijeva dosta igranja i da ćemo tek vremenom dobiti ritam i životnost koju ovaj komad zahtijeva. Mislim da je ovaj komad teško promašiti jer je u pitanju splet sudbina, situacija, događaja i sami dramski predložak je bio veoma inspirativan i za nas kao glumce i za rediteljku koja je pisala komad, da se svi još više poigramo i da ovaj tekst i život ovih likova dignemo na neki nivo iznad”, kazao je Vuković.

On je dodao da će se u ovoj predstavi svako pronaći na neki svoj način, a da sudbine likova nikog neće ostati ravnodušan. On ističe da ansambl izlazi na scenu da bi razbio tabue, razotkrio mogućnosti i otvorio razgovor, pa makar u najbližem krugu prijatelja. Paradoksalno je, tvrdi on, što je danas toliko teško podijeliti stvari sa najbližima ističući da se kroz ovu predstavu i ideju, na malom uzorku najbližih prijatelja, mogu tretirati veliki društveni problemi...

Za kraj ostaje pitanje ko su ljudi koje stvaramo u našim telefonima, šta nam prijateljstvo predstavlja i ko su nam zaista prijatelji, ali i šta smo mi samima sebi i ko smo pred ogledalom, porodicom i prijateljima, prije i nakon uzimanja telefona u ruke...

”Mislim da će svako u publici kroz ovu predstavu tražiti svoj odgovor za sebe, na pitanje šta je zapravo to što ne dozvoljavaš drugim ljudima da otkriju, šta je tvoja privatnost koju ne dozvoljavaš da drugi vide, šta te tjera da kriješ nešto od sebe i od drugih, da poričeš i pred sobom, ako drugi za to ne znaju. To je velika tema današnjice”, zaključuje Vuković.

Ostatak ekipe čine: dramaturg Stefan Bošković, kostimografkinja Svetlana Cvijanović, scenografkinja Ljubica Petrović, muziku su radili Ivana Čanović i Bojan Jovović, asistentkinja rediteljke je Nataša Milićević, asistentinja kostimografkinje Gordana Bulatović, a izvršni producent Danilo Milatović.

Crnogorsko narodno pozorište ovom predstavom je spustilo zavjesu na 2021. godinu, koja je i za njih bila upravo godina promjena. Te su promjene, djeluje na osnovu javnih istupanja ili pak tišine, bile neminovne. Premijera predstave uvijek je najbolji način da se zaključi ma koji teatarski segment, a kada je to ostvarenje poput komada “Bladi Mun”, onda je uspjeh još glasniji i veći. Posebno je i to što CNP bogatog repertoara, poprilično obnovljenog, ali i sa premijerama na čekanju (poput dugoočekivane “Posjete”), ulazi u 2022.

”Preokreti su važni”, jer “sve teče, sve se mijenja”, poručuju glumci, a jedan od posljednjih, pa i najiskrenijih dijaloga, vodi se pred kraj predstave i poručuje:

-Mora jednom da se završi.

-Znam, a je l’ mora sad?

-Biće ti lakše.

-Jesi siguran?

-Obećavam ti.

( Jelena Kontić )