Heroji vatre, vode i planine

”Ne brojimo koliko smo ljudi spasili, pamtimo samo njihove osmijehe kad se sve dobro završi”.

Tako pripadnici kolašinske Službe zaštite i spasavanja počinju priču o stotinama uspješnih akcija izvlačenja povrijeđenih iz kanjona Morače, iz zapaljenih kuća, nalaženja izgubljenih turista...

Poslije takvih akcija, priča komandir Službe Željko Darmanović, ostaju još dugo u glavi “slike i glasovi”, razmišljanja šta je moglo bolje i je li se moglo brže...

Tek kasnije, postaju svjesni i koliko su im životi bili ugroženi. Kolašinski vatrogasci zaduženi su, između ostalog, i za intervencije na 60 kilometara magistrale od Kolašina prema Podgorici, odnosno, prema Mojkovcu.

Zbog toga je njihov posao teži nego kolegama u drugim opštinama. Surovost kanjona Morače i ostatka magistrale na putu prema glavnom gradu, odnosno, saobraćajne nezgode i nesreće koje se na toj dionici dešavaju, najteži su dio posla kolašinskih vatrogasaca.

”Izvlačenje povrijeđenih i nastradalih iz smrskanih automobila iz kanjona Morače je najteži posao i psihički i fizički. Ne brojimo te akacije, na stotine ih je tokom minulih godina. Na stotine je i spašenih života. Nažalost, mnogo puta smo na rukama nosili i mrtva tijela. To nikad ne prestane da boli. Minuti u tim situacijama su kao sati, metri uspona od rijeke do magistrale, gdje čekaju ljekari, čine se kao kilometri, a u glavi je samo usredsređenost na cilj. Nema vremna za emocije, nema vremena da razmišljamo o sebi, ta muka kasnije stigne ...”, objašnjava Darmanović.

Predugi minuti, jauci i zapomaganja

Često, objašnjava komandir kolašinske Službe, zahtjevnost terena i stanje povrijeđenog ne dozvoljavaju da se previše vodi računa “o procedurama koje su osmišljene da zaštite spasioca”.

Zbog toga, priznaje, nekad zaobiđu mnoga od tih pravila. U tim “predugim minutima”, dok se savladava nepristupačan teren i traži najsigurnija staza od rijeke do magistrale, povrijeđenog treba i ohrabriti, odgovoriti na pitanje, ubijediti ga da sarađuje...

”To su povrijeđenima često najteži trenuci u živoptu, trpe bolove, strah, pitaju za članove porodice ili saputnike koji su sa njima bili u vozilu, dezorijentisani su, u šoku. Pored toga što odmah moramo pružiti određenu medicinsku pomoć, moramo biti određena psihološka podrška. To teško pada, jer obično, u tom trenutku savladavamo neku vrlet, tražimo stabilno parče zemlje da oslonimo stopalo, tražimo način da iz sebe izvučemo maksimum snage i razboritosti... Nema tada prostora da se misli na sebe, zna se ko je i šta je prioritet”, priča komandir Službe zaštite i spašavanja.

Nijedan pripadnik te Službe, tvrdi on, nikada neće zaboraviti nesreću 2013, kada je u rumunskom autobusu, koji se survao sa mosta Grlo, stradalo 18 ljudi.

Ostalih 28 putnika bili su teško povrijeđeni.

”Te slike su neizbrisive. Ostaće u našim glavama do kraja života. Jauci, zapomaganja... Nijesmo tada, međutim, imali pravo ni na jednu emociju, bili su to minuti kada razum odlučuje, kada je svaki potez važan. Tada koristi ono što znate, a ne ono što osjećate. Dali smo najbolje od sebe, sjetili se svega što smo ikad naučili. To je i situacija kada smo bili prinuđeni i da koordinišemo prolaznike koji su pomagali. Približno teška situacija nam je bila i godinu ranije kada smo iz lavina, tokom velikog nevremena, na dvije lokacije u istom februarskom danu izvlačili ljude. To se ne zaboravlja...”, kaže komandir Službe zaštite i spašavanja.

Nedavno, samo tokom jednog i po mjeseca, sa iste lokacije izvlačili su povrijeđene iz vozila koja su bila na samoj ivici Morače. Nosili su povrijeđene na rukama preko 120 kilometara od rijeke do magistrale. Nažalost, u jednoj od tih nesreća, nastradala je mlada žena, ali su spašeni njen suprug i dijete. U drugoj nezgodi svi su bili povrijeđeni.

Nije lako gledat kako nečiji rad nestaje u plamenu

Kolašinski spasioci su srećni što su kroz neke projekte dobili opremu, kojom mogu sigurnije transportovati povrijeđene. Toga ranije nije bilo, a u kanjone su se spuštali najobičnijim konopcima koji služe “za sijeno ili vezanje stoke”. Donedavno su imali i jedna stara nosila. Sada je, kaže Darmanović, lakše.

Lakše je i kad se dan završi informacijom iz Kliničkog centra da su povrijeđeni stabilno, da su umakli smrti. To je, kaže Darmanović, najljepši dio posla. Mnogi od onih koje su spasili jave se i informišu ih o svom i zdravstvenom stanju saputnika. Mnogi, ipak, zaborave na spasioce.

”To nije bitno. Važno je da nekako saznamo da su dobro. Prija kad se sjete i pozovu, ali ne zamjeramo ni onim drugim. Ljudi ne vole da se sjete perioda kad su preživljavali pakao ili kad im je život visio o koncu”, kažu spasioci.

Ne sjećaju se kolašinski vatrogasci ni koliko su spasili stambenih i ostalih objekata od požara.

Boli, kaže Dramanović, kad se zbog udaljenosti lokacije ili kasnog poziva njihovoj službi okasni, pa dođu na zgarište.

”Nije lako gledati kako nečiji dom nestaje u plamenu, kako sve što je čovjek stvarao godinama, đavo ponese za pola sata. Mnogo smo kuća spasili, ali do nekih, nažalost nijesmo stigli. Otežava to što nam je opština razuđena, pa su neka sela udaljena i desetinama kilometara od grada. Vatra se, kad je na vrijeme, može ugasiti čašom vode, ali ako se zakasni, ne pomaže ništa. Nažalost, još nemamo specijalna odijela za prilaz vatri, ali imamo izolacione aparate i maske, koji nam omogućavaju da boravimo u zadimljenoj prostoriji pola sata, što je dovoljno nekad da se spasi nečiji život”, pričaju u Službi zaštite.

Sjećaju se, međutim, kada su 1999. godine spriječili katastrofu na magistrali, kada su uspjeli da zapaljena cisterna - kamion ne eksplodira. Vatra je tada zahvatila kabinu kamiona i počela da se širi ka cisterni, koja je bila puna nafte. Kolone automobila panično su se vraćale sa dionice od Crkvina do Mioske.

Osim vatrogasaca nikog nije bilo u dometu od nekoliko desetina metara. Ipak, pripadnici Službe bili su brži od vatre. Požar je lokalizovan, a katastrofa na magistrali izbjegnuta.

Jedni drugima psiholozi

”Često u kratkim i šturim informacijama o našim akcijama, ne stane ni dio drame koju svaki od nas proživi. Ne stanu sve dileme, konflikti sa sobom, otežavajuće okolnosti koje su u nama i oko nas. Rijetke su prilike kad možemo da pričamo o onom što niko ne vidi, a što je svakodnevica ovog posla. Nigdje na našim prostorima ne postoji u sistemu predviđena psihološka podrška za pripadnike Službe zaštite i ostale spasioce, a trebalo bi. Preživljavamo traume, a to bi trebalo s nekim podijeliti. Sada za to koristimo jedni druge”, kaže Darmanović.

U opisu posla kolašinske Službe zaštite i spašavanja je i potraga za izgubljenim turistima. Na to godišnje potroše na desetine sati, uglavnom po nepristupačnom terenu, a često po lošem vremenu i obično noću. Turisti, nerijetko, preambiciozno krenu u šetnje planinama ili Biogradskom prašumom i zalutaju.

”Iskreno, ne brojimo koliko je tačno tih potraga bilo, samostalno ili uz podršku službi Nacionalnog parka, ostalih spasilaca i mještana. Sada je lakše, jer savremnom tehnologijom možemo da lociramo nestale, kada nam pošalju koordinate. Ranije je teže bilo. Međutim, nekad ni lokacija nije tačna, pa to podrazumijeva sate pješačenja po šumi, potrage... Na sreću, obično nađemo žive i zdrave turiste, jedino što su uplašeni i u panici. Nedavno smo belgijske turiste u blizini Biogradske rijeke tražili cijelu noć”, kaže Darmanović.

Vatrogasci su minolog ljeta imali i posao više. Dopremali su cisterne s vodom u djelove opštine u kojem nije bilo redovnog vodosnabdijevanja, zbog suše. Preko 230 cisterni, što je bar četiri puta više nego minulih godina, dopremili su do katuna, naselja na visočijim ili građevinskim kotama...

”Ne bih želio da od svojih kolega i sebe pravim heroje. Nijesmo neskromni. Sve je to u našem opisu posla. Ipak, prija kad nas se neko sjeti, kad želi da čuje i neke detalje, osim onih informacija, koje obično vi novinari tražite kad pišete o našim akcijama. Ne bih da se zaborave ostali spasioci, privatna preduzeća, koja su mehanizacijom pomagala, humani mještani koji nam pružaju podršku...”, kaže Darmanović.

Za kraj priče o kolašinskoj Službi zaštite i spasavanja nemoguće je izbjeći i detalje onog što im otežava posao. Između ostalog, neophodnost podmlađivanja kadra i potreba za bar još tri vatrogasca.

( Dragana Šćepanović )