Bogat si onoliko koliko daješ

”Dobar dan. Da li je to Crveni krst? Dolazio je neki sijedi i donio nam hranu i ljekove”, kazala je jedna baka.

”Pa vi ste stariji od mene”, kazala je druga kada joj je “taj sijedi” donio namirnice.

Oni koji ga znaju nijesu bili iznenađeni što uprkos preporuci nadležnih u prvom talasu pandemije da stariji od 65 godina ne izlaze iz kuće, “taj sijedi”, rame uz rame, sa mlađim volonterima nikšićkog Crvenog krsta, istovara pakete pomoći i nosi ih do najudaljenijih sela. Dok su svi pokušavali da ga ubijede da je on taj koji spada u rizičnu grupu, jer ima preko 65 godina, on bi sa smiješkom odgovarao da ima 65+1, zatim 65+2, i sada 65+3 godine. A rizik - pa život je rizik, koliko god godina imao.

”Takav je naš Dragan”, govorili su i govore svi koji ga znaju.

A naš Dragan, humanista, volonter, dobrovoljni davalac krvi, čovjek velike duše i još većeg srca, čitav život je posvetio pomažući drugima pa nije mogao, kako voli da kaže, da nakon toliko decenija aktivizma, sada kada je teško, ostane kod kuće i “pljune” na sve ono što je do sada uradio.

"U dobru je lako dobar biti, na muci se poznaju junaci"

”Kao desetogodišnjak postao sam član podmlatka Crvenog krsta u Osnovnoj školi ‘Olga Golović’. I od tada, gdje god se nešto radilo dobrovoljno, gdje god su bili potrebni volonteri, ja sam bio tu. A i otac se bavio humanitarnim radom. Dugo je bio predsjednik Saveza slijepih u Nikšiću, zatim civilnih invalida, bio je i aktivista Crvenog krsta. Vjerovatno sam malo genima povukao na njega. Za oca je sasvim normalno bilo što sam krenuo tim putem. Nama su roditelji ličnim primjerom pokazivali kako treba da se živi i radi. Imao sam sreću da živim u nekim normalnim uslovima gdje se njegovala solidarnost, jednakost, gdje se cijenio čovjek, a pružiti ruku pomoći bila je sasvim normalna, a ne neobična stvar”, priča Miodrag Dragan Nikolić, po vokaciji humanista, a po obrazovanju profesor andragogije.

Navikao je da uvijek bude okrenut ka čovjeku, da je svako bogat onoliko koliko daje, da bez empatije i ljudskosti teško da može i nas da bude, da topla riječ i pružena ruka znače mnogo više od novca.

"Mnogo je ljudi po selima koji su stari i sami. Njih je trebalo obići, posebno kada je pandemija počela i kada se strah uvukao kod svih. Nije njima toliko trebala materijalna pomoć u hrani i higijeni, koliko im je bila potrebna pomoć u ljudskoj riječi, razgovoru. Kada bi kod njih došli, dočekali bi nas kao najrođenijeg. Bilo im je dosta da ih pitamo kako su i da sa njima popričamo desetak minuta, koliko smo imali vremena. Oni su prosto bili zahvalni, jer teško je živjeti sam, a još ako te uhvati strah od te nove pošasti koja je zadesila svijet".

Nije očekivao da će ta pošast zadesiti i njega, jer nije ni imao kad da razmišlja o koroni, već o ljudima kojima je pomoć bila potrebna. A njih je bilo dosta. Čuvao se koliko je mogao, ali korona nije njega “čuvala”. A nijesu ga “čuvali” ni ljekari, pa od 2020. godine, Dragan slavi još jedan rođendan - 18. decembar, dan kada je dobio novu priliku za život.

"U decembru 2020. sam dobio koronu, a zaboravnošću ljekara, jer me nijesu propratili sa odgovarajućom terapijom, dobio sam dva infrakta. Posle drugog sam bio mrtav desetak minuta, ali su uspjeli da me povrate strujom. Imao sam sreću da mi je taj tromb ostao na samom ulazu u srce, pa su ljekari uspjeli da ga ‘razbiju’ i potpuno sam se oporavio".

Čim se oporavio, vratio se svojoj drugoj kući - Crvenom krstu. Jedino se nije vratio dobrovoljnom davalaštvu krvi.

125 pečata i isto toliko razloga za ponos

”Otišao sam 11. maja, na Dan dobrovoljnih davalaca krvi, da, kao i svih godina ranije, dam krv. Doktorica transfuziolog, Biljana Dendić, mi je samo rekla: ‘Evo ti lista pa pogledaj zbog čega ne možeš da daš krv’, i počela da nabraja: dva infarkta, ‘malo šećera’, koji mi je ostao od korone, i mojih 68 godina. Pitao sam je pa šta sada da budem, a ona mi je rekla da budem supervizor. Nijesam baš bio oduševljen predlogom, ali ovoga puta poslušao sam i nju i ostale”.

Međutim, veoma brzo opet se peo po vrhovima Nikšića i Crne Gore, čak je i prvi put prošao kroz kanjon Nevidio. Tek da se zna da se korona sa pogrešnim čovjekom uhvatila u koštac. Namjerava i da nastavi sa tradicijom iz dječačkih dana da u maju na Krupcu otvara sezonu plivanja, ali i da zimi zapliva, kao što je to radio mnogo puta do sada.

Dragan se još kao student upisao u listu dobrovoljnih davalaca krvi - dva puta je u Beogradu, gdje je studirao na Filozofskom fakultetu, dao krv. Zatim u vojsci, u Puli i Splitu, tri puta, a nakon toga - sve je istorija. U njegovoj knjižici stoji 125 pečata. Toliko je puta darivao dragocjenu tečnost, i to samo tri puta namjenski.

”Rano sam shvatio koliko krv znači svakom čovjeku i da će možda i meni jednom zatrebati. Nauka i medicina još za krv nijesu pronašli zamjenu. Čim sam se zaposlio u Željezari, 1978. godine, postao sam član željezarinog Udruženja dobrovoljnih davalaca krvi. U fabrici smo imali moćan razglas koji je u čitavoj Željezari imao ozvučenje. Kada bi se pojavila potreba da nekome treba krv, dolazili bi u Željezaru i to bi se pustilo na razglas. Odmah su ljudi te krvne grupe koja se tražila odlazili i davali dragocjenu tečnost”.

Sjeća se kada je prvi put preko razglasa čuo da je potrebna njegova krvna grupa. I nakon toliko godina, teško mu je da priča o tome.

”Bilo je miniranje u rudniku u Župi i jedan kamen je proletio kroz staklo automobila i čovjeku raznio utrobu. Odmah sam pošao da dam krv, ali nažalost, on je posle dva-tri preminuo. Kada sam otišao na saučešće neko je njegovoj sestri rekao da sam prvi dao krv. Zagrlila me, počela da jeca, da mi se zahvaljuje i da mi govori kako sam pokušao da spasim njenog brata. Govorila mi da sjednem, da uzmem nešto da pojedem. Pored njene tuge ona je mislila na mene, a ja molio zemlju da se otvori, samo da nestanem. Toliko mi je bilo teško”.

Spasen život - najveća zahvalnost

Prvi put je namjenski dao krv rođaki koja je trebalo da se operiše. Nakon trećeg, namjenskog darivanja, odlučio je da to bude samo tokom akcija. Nije želio da mu se ljudi zahvaljuju, da znaju od koga su dobili dragocjenu tečnost.

”Jednom djetetu je trebala krv. Roditelji su bili Rh nepodudarni pa je trebalo da se djetetu mijenja krv. To je bila mala doza. Otišao sam za Podgoricu i dao krv. Onda su me roditelji tražili mjesecima, dok nijesu saznali gdje živim, da bi se zahvalili. Meni je zbog toga bilo neprijatno, jer veća zahvalnost mi nije trebala od nečijeg spašenog života. Od tada sam riješio da krv više ne dajem namjenski, nego isključivo tokom akcija”.

Tome je ostao dosljedan sve do jeseni 2020. Tada je 125. put dao krv. Kasnije će se ispostaviti i poslednji.

”Novoosnovani klub ‘Fap mašina’ je organizovao akciju i željeli su da budem njihov promoter. Dao sam krv, bio je to 125. put, ali tada nijesam znao da je to kraj, bez obzira što sam godinama prešao tu starosnu granicu koja je dozvoljena”.

Njemu nikada nije bila potrebna krv. Zato jeste članovima njegove porodice, ali je nijesu dobili.

”Supruga i ja 12 godina nijesmo imali djece i obje kćerke smo dobili u Beogradu. Nas dvoje smo bili nepodudaran faktor, ona A-, a ja O+. Prilikom oba porođaja, supruzi su bile potrebne dvije doze A-. Međutim, tada u Beogradu nije bilo te krvi i nije primila. Ja sam u tom trenutku već imao oko 60 davanja. Ali, nijesu ti događaji poljuljali moje shvatanje o značaju davanja krvi, niti sam razmišljao kako ja dajem krv, a supruga, kada joj je trebalo, nije je dobila i da zbog toga treba da prekinem. Ne, to mi je samo dalo snagu više da nastavim”.

Dragan je za svoj humani rad dobio i brojne nagrade - srebrni i zlatni znak Crvenog krsta Crne Gore, plaketa najzaslužnijem dobrovoljnom davaocu krvi u Crnoj Gori za 2014. godinu (za 100. davanje), plaketa najzaslužnijem u oblasti vaspitno-motivacionog rada u Crnoj Gori za 2019, plaketa ‘Najstariji volonter’ od NVO “Sana” i Crnogorske dijaspore za 2020, Nagrada oslobođenja Nikšića u oblasti humanitarnog rada za 2020. Nedavno je objavio Monografiju povodom 60 godina Udruženja dobrovoljnih davalaca krvi Željezara. Želio je, kaže, da otrgne od zaborava armiju humanih ljudi iz Nikšića.

”I dalje ću se baviti humanitarnim radom. U Crvenom krstu me i dalje prihvataju da budem dio tima. Još se osjećam i fizički i psihički sposobnim da mogu još uvijek dosta da dam ljudima i volonterizmu. Tu sam dok me ne ‘otjeraju’. Da se vratim na početak sve bih isto uradio”.

( Svetlana Mandić )