Žene su najzaslužnije za očuvanje tradicije

Običaji i obredi istovremeno govore o bogatoj mašti, okrenutosti simbolima, često i magiji, ali i surovosti života sjevera Crne Gore. Kroz njih je moguće uočiti podređenost imperativu poštovanja patrijarhalne hijerarhije u porodici, položaj žene i važnost čuvanja njene časti, ali i precizno određene uloge ostalih članova porodice...

U to su se uvjerili i učesnici etno-kampa, koji su uporedo sa istraživanjem plesno-muzičkog nasljeđa, zabilježili i veliki broj podataka o obredima i običajima koji su ne tako davno bili uobičajeni u kolašinskom kraju.

”Moglo bi se reći da magijske radnje nijesu previše odudarale od ostalih krajeva Crne Gore, sa izuzetkom određenih lokalnih varijeteta. Iz analize su se formirali rezultati prema kojim je od muškaraca dobijano najviše podataka o Božiću, dok su žene najviše pamtile svadbu, mada bi se generalno moglo zaključiti da je žena bila značajniji faktor za očuvanje i prenošenje tradicije. Prema njihovim riječima: ‘Morale su sve da znaju’. Gotovo svaki segment običaja imao je neku porodičnu legendu za koju bi svjedočili ‘da se to baš tako desilo toj i toj osobi’”, priča za “Vijesti” Davor Sedlarević, rukovodilac etno-kampa.

Veliki broj obreda vezan za rođenje djeteta

Veliki broj obreda i običaja vezan je za rođenje djeteta. Kao i u ostalim krajevima Crne Gore, s obzirom na to da je glavna svrha braka bila rođenje djeteta i produžetak loze, naročito je bio iščekivan muški potomak. U selima između Kolašina i Mojkovca, priča Sedlarević, još na svadbi je nevjesti njen brat kroz košulju proturao pištolj kako bi doprinio rađanju muškog djeteta.

”Pištolj u tom slučaju simbolizuje muškarca i ako bi se sanjalo da je pištolj opalio, to bi značilo da će se roditi muško dijete, a ako ne bi opalio - vjerovalo se da slijedi smrt nekog muškarca iz porodice”, prenosi Sedlarevć djelove priče kazivača koje su zabilježene na terenu.

Nije zabilježena, kaže on, gotovo nijedna pjesma vezana za samo rođenje djeteta u njegovim istraživanjima. Kako su kazivanja uglavnom odnose na period prve polovine XX vijeka, kada je smrtnost djece bila velika usljed veoma loših higijenskih uslova i nemaštine kao posljedice ratova i “nije se mnogo pjevalo, čekalo se da se vidi hoće li dijete preživjeti”. Ipak, pucanje je u slučaju rođenja muškog djeteta bilo obavezno i to se dešavalo čak i u kućama u kojima je bila korota.

”Određene analize pretpostavljaju da se po rođenju nije pjevalo i igralo da se ne bi privlačila pažnja zlih demona. Najstariji običaji (Morača) govore da su žene koje dolaze na babine pravile posebne pogače sa kockom šećera na sredini i sa oljuštenom glavicom crnog luka - “da majka ima mlijeka”. To bi se stavljalo u korpicu sa cvijećem i nosilo kao dar (nije se išlo prije 40 dana kod trudnice, osim bliže rodbine)”, objašnjava Sedlarević.

Kada je riječ o krštenju, kaže on, “zanimljiv je običaj da se, zbog nemogućnosti odlaska u crkvu usljed zime ili bolesti, hitno dijete krsti - “stavi u mali krs’”. Takav oblik krštavanja izvode kmet, otac ili čak majka djeteta tako što prosto izgovore molitvu i privremeno krste dijete. U Dobrilovini je zabilježeno i da “nakon toga neko od najglasnijih ukućana doziva na susjedno brdo da se “obavijesti pop da smo dijete stavili u mali krs’, i da ga turi u knjige”.

”To je činjeno i iz još jednog razloga - moguće prerane smrti djeteta, jer se nekršteno nije smjelo sahraniti u groblju: “Petoro nekrštene djece je pod onim drvetom sahranjeno”, govorile su mi kazivačice”, kaže Sedlarević.

Magijske radnje počinjale su još na rođenju. Pupčana vrpca bi se, kako su ispričali kazivači, obavezno sjekla srpom ili makazama “jer nijesu štetni”. Navodno, ako bi se to učinilo običnim nožem - taj nož se ne bi više nikad upotrebljavao. Pupak se podvezivao dlakama iz majčine kose koja bi se otkidala na licu mjesta “jer, kud ćeš šta zdravije od kose”.

Gvožđe u odbrani od zlih sila

”Sva ta “narodna” objašnjenja analizirana su u mnogobrojnim etnološkim radovima u kojima se pojašnjava uloga gvožđa u odbrani od zlih sila, moć kose i sl. Veoma je zanimljiv i odnos prema porodilji nakon porođaja. Ona je “bila galatna” - nečista 40 dana, i tokom tog perioda nije smjela da mijesi hljeb ili donosi vodu. U nekim selima 10 dana nije smjela ni da jede i spava sa ukućanima, već je bila izdvojena “pored furune” ležeći na poli prostrtoj na podu. Zapravo je bila na međi “ovog” i “onog” svijeta - “ni tamo, ni ovamo” (slično je i sa mrtvacem do 40 dana od smrti), pa otud se do danas zadržala kletva “Dabogda, ni tamo, ni ovamo!””, priča Sedlarević.

Teškog rada žena nije bila pošteđena sve do samog porođaja. Poznato je da su se žene porađale bez stručne medicinske pomoći u pomoćnim prostorijama. Sedlarević kaže da se to dešavalo i u skorijoj prošlosti, pa je intervjuisao relativno mlade osobe koje su rođene čak 90-ih godina XX vijeka u planinskim selima.

”Zanimljiv primjer nalazimo u porodičnoj priči iz Morače gdje je žena usred posla oko stoke osjetila trudove, a kako je bila sama i nije bilo vremena da pozove nekog u pomoć ispod sebe je postavila slamu na koju će pasti dijete. Provukla je kanap ispod oba ramena i prebacila ga preko drvenih greda na tavanu kako se slučajno ne bi onesvijestila i srušila na novorođenče. Porođaj je, prema priči kazivača, bio uspješan, a dijete rođeno tom prilikom doživjelo je duboku starost. Ukoliko se beba “zaujede”, tj. ojede, odlazilo bi se na tavan, uzimala se piljevina tavanske grede od “sipa” koji izjeda drvo, pa bi se mazalo ojedeno mjesto. Isti je postupak bio i ako žena ne može da doji, to jest, “izgubi mlijeko”. Dakle, istovjetan je lijek i za novorođenče kao i za porodilju jer su oboje ‘’nečisti’’”, prenosi rukovodilac KUD-a ono štoje zabilježio na terenu.

Svadba - riječ mlade nevjeste u selu

U prošlosti, objašnjava Sedlarević, smatralo se velikom sramotom da djevojka svrati u momkovu kuću prije braka, čak i ako su bili vjereni. To je jedino tolerisano u slučaju kakve velike nesreće.

”O tome govori primjer koji sam skoro zabilježio. Naime, krenuvši na katun, djevojka je svratila da odmori u kući svog vjerenika. Vjeridba je odmah raskinuta na insistiranje roditelja nesuđenog mladoženje. On to nikada nije prebolio i svojoj kćerki je dao ime bivše vjerenice”, kaže on.

Mnogo se pazilo na redosljed ženidbe i udavanja “po starini”. Ako bi se mlađa sestra udala prije starije, smatralo bi se da starija ima neku manu ili da je mlađa “odbjegla”. Isto je važilo i za muškarce.

”U Gornjoj Morači se pjevalo: “Teško dolu đe se voda sliva i đevojci koja momke sniva”, misleći se pri tom na djevojku koja sama “ode za momka” - a to je po narodnom vjerovanju slučaj sa onom koja se uda prije starije sestre. Zabilježili smo nekoliko stihova koji govore o ovim običajima: “Sjedi mlađa na policu/Dok starijoj svati minu”, što se može odnositi na igranje u kolu jer, prema starijim kazivačicama, mlađe sestre nijesu igrale u kolu prije nego što starije zaigraju. Odlazak na igranku i prvo igranje po crnogorski - “proigravanje”, bio je znak da je djevojka spremna za udaju”, neki su od običaja kolašinskog kraja.

U Dobrilovini je, kaže Sedlarević, ostala izreka: “Jesenje štene i proljećna mlada ne valjalju”. Tokom posta, takođe, nije bilo vjenčanja. Kada bi djevojka došla “na policu”, počinjala bi da plete čarape, naglavke, veze košulje i marame koje bi kasnije darivala svatovima koji dolaze po nju. Postojala je jasna razlika između svatova i svadbara. Svatovi su bili samo oni koji odlaze po nevjestu.

”Danas se zadržalo vrlo malo starih običaja. Nema više izvođenja “lažnih nevjesta”, nema obrednih pjesama, a i one koje slučajno zapjeva neko od starijih na svadbi, malo ljudi zna. U prošlosti, naprotiv, tačno se znao svaki momenat u kom se pjeva određena pjesma: početak miješenja svadbenog kolača, nevješćenje, polazak svatova, pjevanje po putu, dolazak ispred mladine kuće, doček svatova... Kako nije bilo plaćenih orkestara kao danas, za pjesmu su uglavnom bile zadužene “cikotuše” - djevojke koje bi pjevale svakom svatu redom. Naravno, pjevali su i ostali učesnici svadbe. Česta su bila i natpjevavanja i možemo samo pretpostaviti koliko je bogatstvo pjesama postojalo s obzirom na dužinu trajanja svadbe”, priča Sedlarević.

Iz tog razloga je najviše svadbenih pjesama u etnomuzikološkim zapisima. Danas su ostala sjećanja na nazive “ručni đever” i “prstenski đever”. “Ručni” je zbog toga što uzima mladu ispod ruke i vodi je; “prstenski” đever je bio dužan da kupi i daruje prsten mladi (kad se izvede mlada - kad je “primaju”).

”Po starom sjećanju u Gornjoj Morači, đever uzme mladinu ruku, uzme prsten (koji je isproban ranije) i proba joj prsten na svakom prstu: na malom, na palcu, na drugom, trećem, pa ga tek onda stavi na domali. Smatra se da je to rađeno da bi se vidjelo da joj je dao prsten i da je porodica imućna, jer “ako ga odmah stavi - niko ne vidi!”.

”Tanko poju za gorom đevojke”

U Donjoj Morači, prema pisanju Sekule Dobričanina, već se mnogi detalji izobličavaju početkom tridesetih godina XX vijeka, a interesantno je bilo okretanje i lomljenje kolača (pogače) u nevjestinom domu”, zabilježili su učesnici Etno kampa.

Kolač su lomili stari svat i nevjestin otac, dok na pogači sve vrijeme stoji puna čaša. Tom prilikom izgovarao se blagoslov: “Pođi, postupi, đevojko, iz tvoga srećnoga roda u tvoj srećni dom. Dao ti Bog lijepu sreću: dvije šćeri i četiri sina, šćeri prve a potonje sinove. A sinovi ti bili: jedan ko Pero naš, drugi ko Milovan vaš...

Dobričanin još navodi da se običaj dozivanja nevjeste prilikom izlaska iz doma kako bi joj sinovi više ličili na rod već tada izobičajio.

”Objektivnosti radi, moram navesti da sam primjere dozivanja zabilježio nekoliko puta na svadbama u prethodnih desetak godina. U tom slučaju, đeveri nevjesti ne dozvoljavaju da se okrene put doma. Stari običaj koji je striktno poštovan bio je da mlada i đeveri sve vrijeme stoje (“dvore”) na svadbi. Došao sam do podatka da je taj običaj u Gornjoj Morači prekinut tek 1965. u jednoj familiji, iako je izvjesno da je to bilo i ranije u nekim mjestima. Prije svadbe moj kazivač napravio je dogovor da se ustaje samo prilikom nazdravljanja - da se “vrati” zdravica i ponovo da se sjeda. Međutim, njegov djed je jako bio povrijeđen ovim činom jer se “taj običaj prekida u njegovoj kući”, objašnjava sagovornik Vijesti.

Period djevojaštva smatrao se najbezbrižnijim u životu žene i opjevan je u nekoliko pjesama. U jednoj zabilježenoj u Vasojevićima “Tanko poju za gorom đevojke” navodi se: “Car li bija’, dok đevojka bija’/Đevojke me carem zovijahu/A nevjeste carem đevojačkim/A sad, jadna, ni car ni đevojka!”. Najstarije kazivačice, sjeća se Sedlarević, su to i potvrđivale dodajući da je najteži period bio prva godina braka, sve do rođenja prvog djeteta. “Posljednja liježeš, prva ustaješ”, i da se pažljivo gledalo na svaki nevjestin postupak i izgovorenu riječ. Dobričanin potvrđuje to dijelom iz blagosiljanja česnice: “Da volu bude glasita brazda ko riječ mlade nevjeste u selu!”

( Dragana Šćepanović )