Da se Batu kaže "hvala" postoji 235 razloga
Zdravko Sijerković iz Baošića ima dvije knjižice dobrovoljnog davaoca krvi pa se često "švercovao" - znao je da u dva dana zavrne i lijevi i desni rukav, do sada 235 puta ili punih 97 litara
Muškarci mogu da daju krv svaka tri mjeseca, odnosno četiri puta godišnje, i ako se ima u vidu da krv mogu dati od 18. do 65. godine dolazi se do brojke od 188 davanja. To važi za sve, ali ne i za Zdravka Bata Sijerkovića iz Baošića, pored Herceg Novog. On je rukav zavrnuo 235 puta i ako bi to moglo da se mjeri u litrima iznosilo bi 97 litara.
”U bolnici Meljine 101 put sam dao krv, u risanskoj bolnici 58 puta, kotorskoj 47. Dao sam krv i u Željezari Nikšić 19 puta, u Kliničkom centru šest, a u Dobruku, u Libiji, dva puta. Kao vojnik sam, u Splitu i u Zagrebu, po jednom sam dao krv”.
Svaka akcija jedan pečat, svako davanje jedan razlog više za sreću. Imao je Bato dvije knjižice dobrovoljnog davaoca krvi pa se često “švercovao”, a znao je da u dva dana zavrne i lijevi i desni rukav. I ponovo bi, kaže, uradio isto.
Sve je počelo 13. oktobra 1966. godine. Bio je učenik Brodograđevno-metalske škole u Bijeloj kada se povrijedio njegov drug, a on sa dvojicom učenika otišao da da krv. Tog dana je počela njegova humana misija, ali i “humano švercovanje”.
”Nijesam još imao 18 godina tako da sam se ‘prošvercovao’ da sam punoljetan. Ne mogu opisati kako sam se toga dana osjećao, ali dovoljno je reći da sam tada znao da ću nastaviti da dajem krv pa dokle stignem. Svako davanje rađalo je novu želju da nekome pomognem. Da sam tada znao da ću ovoliko puta dati krv sve bih pisao i bilježio, jer dosta toga je bilo za pisanje, a čovjek ne može sve da zapamti. Da sam tako radio, sada bih samo okrenuo list knjige i pogledao kada je nešto bilo”.
Ne mora Bato da lista stranice života. Ne mora čak ni sve da pamti. Dovoljna je njegova krv koja teče tuđim venama.
”Uvijek sam imao otvorene dvije knjižice. Ako sam danas dao krv u Meljinama, a poslije nekoliko dana me zovne neko iz Kotora, ja sa drugom knjižicom odem i ponovo dam krv, iako propisi nalažu da se ona može dati jednom u tri mjeseca. Jednom se desilo da sam krv dao u bolnici u Risnu i da je radio transfuziolog koga sam znao. Poslije dva dana otišao sam u Kotor da dam krv i pri izlasku iz transfuzije sretnem ga. Kada me vidio uhvatio se za glavu, ali meni je jedino bilo bitno da pomognem onome kome je moja pomoć bila potrebna”.
A takvih je bilo dosta, pa je tako jednom u dva dana dva puta dao krv, jer je zaboravio da je već obećao, a javio se neko kome je hitno bila potrebna.
”Imam nultu pozitivnu krvnu grupu i ona je najpovoljnija kada nekome treba dati krv. Dešavalo mi se da istoj osobi po dva-tri puta dam krv. Dobrovoljni davalac uvijek treba da se odazove na poziv za pomoć, kao i da bez poziva ide i da krv. I nikada ne smije da pita za koga je. Nema za koga, za čovjeka je, a svačiji život je vrijedan”.
Nikada nije uzeo novac za datu krv jer, kako kaže, krv se ne prodaje nego daruje. Naučili su to od njega i Libijci.
”U Libiji sam bio dva puta. Jednom mjesec, a drugi put šest mjeseci. Poslala me Vojska. Odlučim da i tamo dam krv i sa prevodiocem odem u 11 sati uveče, da ne bih sjutra odsustvovao sa posla. Svi su bili u čudu jer niko me nije zvao da dam krv, a i niko od pacijenata me nije doveo, nego sam došao sam. Kod njih se to plaća 300 dolara. Naravno da novac nijesam htio da uzmem”.
On je darivanje krvi “naplatio” na drugi način - tražio je potvrdu od njih da je dao krv, da ima za uspomenu. Ništa mu više nije trebalo, jer imao je, i ima, pravo malo bogatstvo.
”Nevjerovatno sam bogat čovjek jer imam troje djece, šestoro unučadi, i dosta spašenih života. Šta će mi više? Ne treba meni nikakav novac kada imam ovoliko bogatstvo”.
Da bi njegovo bogatstvo bilo potpuno, fali supruga Jasminka koja je život tragično izgubila prije 15 godina. Teško mu je, kaže, bilo nastaviti bez nje, a i danas mu je jednako teško kao toga dana.
U njegovoj porodici, prije njega, nije bilo dobrovoljnih davalaca krvi. Ali jeste nakon njega - mlađi sin Dejan je 43 puta dao dragocjenu tečnost.
”Njega posebno ‘paze’ jer ima rijetku krvnu grupu - nultu negativnu. Ne može biti dobrovoljni davalac onaj ko jednom ili dva puta u životu da krv. Dobrovoljnim davaocem se može računati čovjek koji tri-četiri puta godišnje da krv. Samo takva osoba zna kakav je osjećaj nekome dati krv, spasiti život. Ne znam šta više od toga čovjek može poželjeti”.
Dobitnik je brojnih priznanja i sva su mu, kako kaže, jednako draga - svako je našlo svoje mjesto na zidu, ali i u srcu: Srebrni znak (1970), Pozlaćeni znak (1978), Plaketa (1978), Oktobarska nagrada Herceg Novog (1998), Plaketa sa zlatnim likom Sv.Vasilija Ostroškog Ministarstva zdravlja Crne Gore (2004), priznanje Željezare Nikšić (2005), Orden za humanost i ljubav prema čovjeku (2010), Plaketa Crvenog Krsta i Ministarstva zdravlja (2017).
”Pitaju se ljudi što nemamo više dobrovoljnih davalaca krvi. Niko ne traži novac, ali država treba da im da neki stimulans. Onaj malo ćuška loptu i dobije stan, premije. A davaoci daju dio sebe”.
”Poslije krvi, najviše što čovjek može dati su suze”, govorio je Alfons de Lamartin.
Bato Sijerković je dao i krv, i suze, i osmijehe, i život. Bato je dao sebe. I opet bi, kaže, uradio isto.
“Muškarci mogu krv da daju do 65. godine. Meni su produžili do 70. Međutim, ja bih i sada mogao da dam krv, ali mi ne daju. Moraću otići do bolnice da ih priupitam da li bih još koji put mogao da dam krv”, kaže humanista koji za 26 dana puni 73 godine.
Zbog pečata u knjižici - rezervoar do čepa
Pamti Bato mnoge lijepe događaje, a jedan mu je posebno ostao u sjećanju.
”Sjećam se kada se gorivo točilo po sistemu par/nepar, a ja otišao u Risan kolima da dam krv. U povratku svratim na benzinsku da napunim gorivo, ali mi policajac kaže da produžim. Našalio sam se i rekao mu da sam utočio goriva koliko sam dao krvi, bio bi mi pun rezervoar. Odgovorio je: ‘A neće biti baš tako’. Desilo se da sam imao obje knjižice kod sebe i kada ih je vidio, uzeo je pištolj od goriva i napunio rezervoar do čepa. Normalno, to sam platio, ali je zaista bilo lijepo od njega što mi je natočio pun rezervoar”.
Počeo u brodogradilištu, završio u Vojsci
Čim je došao iz vojske zaposlio se u Brodogradilištu Bijela.
”Tamo sam radio od 1970. do 1977, a onda sam prešao kod Vojske u Kumbor gdje sam radio kao torpedni mehaničar sve do 2010. godine. Kada sam se penzionisao imao sam efektivno 40 godina i osam mjeseci radnog staža, bez beneficija. Vozio sam i jedan turistički brod 15 godina”.
Priznaje da nije od onih koji kažu “da im se vratiti na 30 godina starosti”.
”Ja se ne bih vratio nijedan jedini dan kada bi me čekalo sve što sam prošao. Nas petoro u porodici, a samo sam ja radio. Žena nije mogla raditi jer smo troje djece dobili u tri godine, tako da to nije dolazilo u obzir. Pored posla, radio sam još na četiri mjesta. Grabio sam gdje god sam mogao, samo da bih porodici obezbijedio pristojnu egzistenciju”.
( Svetlana Mandić )