Makavejev i Ređep

U svega nedelju dana sa ovoga svijeta otišla su dva velikana. Da, za njih se sa sigurnošću može reći da su velikani, naročito što ta titula kako vrijeme odmiče, na sve manje ljudi paše, sve manje je dostojnih da se njom zakite. Zato, da počnemo od Dušana Makavejeva, majstora filma, snova, psihologije, montaže i mašte, velikana koji je nedavno preminuo.

Sreo sam ga 2011. godine na sajmu knjiga u Beogradu, tog izuzetno zanimljivog čovjeka, vizionara, prije svega, duhovitog pogrbljenog mladića od skoro osamdeset godina. Malo je bilo vremena da mu kažem koliko su mi značili njegovi filmovi, kakve je sve svjetove otkrio i kakvu je zaostavštinu ostavio svim generacijama koje dolaze. Svjestan i skroman, nije pričao ništa o sebi, pričao je o filmu. Grabio je svaku riječ, zanimalo ga je šta to mladi vole da gledaju, danas.

Makavejev je bio skroman velikan i čovjek zagledan u budućnost. Nasmijan, uvijek, iako je bio nezvanično zabranjen (pogledati film Zabranjeni bez zabrane), iako kako napominje Eva Ras, treba da se zna da je ispraćen do granice i dat mu je pasoš, nakon čega dugo nije mogao da se vrati u Jugoslaviju. On koji je zasjenio ne samo Evopu već i čitav svijet svojim potezima, intervencijama u montaži i sklapanju filma, on koga je Amerika obožavala, do te mjere da se slika crne mačke koja leži na golom tijelu Eve Ras našla na naslovnici mnogih časopisa i teorija o filmu, pa čak i o alternativnom filmu. On je reotkrio svijetu zaboravljenog i skrajnutog Vilhema Rajha (WR Misterije organizma), i napravio nešto što je neuporedivo, jedinstveno i neponovljivo, baš kao i Makavejev (čovjek koji je postao fenomen). On je stvorio veličanstven film Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT, koji je jedini „naš“ film koji je doživio da se snimi rimejk prije nekoliko godina.

Draško Ređep, drugi velikan ali iz polja književnosti, kritike i kulture sjećanja i pamćenja, čovjek koji je mnoge uzdigao i posramio samo one koje je prećutao, nedavno je preminuo u Novom Sadu. Godinama je okupljao oko sebe elitu i najpronicljivije i najumnije ljude cijele Jugoslavije. Napisao bezbroj predgovora, prikaza, eseja, novinskih tekstova i kritika. Riznica priča o Crnjanskom, Miki Antiću, Andriću i Milanu Konjoviću. Div i divan čovjek Vojvodine.

U jednom intervjuu ispričao je anegdotu o dijalogu sa Andrićem. Draško Ređep je za Politiku pisao članak o Dušanu Vasiljevu i pjesmi Čovek peva posle rata. Prošlo je pedeset godina od te pjesme i Ređep je dao naslov: „Pedeset godina od rata“, da bi priređivači misleći da je greška sklonili par riječi a ostao naslov: „Deset godina od rata“, jer mnogo ljudi zna samo za jedan rat. Andrićev savjet Drašku Ređepu bio je antologijski: „Treba tako pisati da ni korektora ne navedete na pogrešan put“.

Kad se istovremeno od kulture odlome dvije gromade poput Makavejeva i Ređepa postavlja se pitanje je li vrijeme koje dolazi pogodno da niknu novi takvi ljudi, i da li iscjepkane zatvorene državice i hermetične nacionalne kulturice su opšte sposobne, odnosno da li će imati kapaciteta da stvore nekog takvog, okrenutog svijetu? Neka nada nadvlada realni skepticizam u tom slučaju.

Ovaj tekst valja završiti jednom rečenicom Draška Ređepa: „Život jeste putovanje!“.

( Đuro Radosavović )