Kako vratiti vjeru u svijet

Roman koji je obilježio godinu koja je iza nas svakako je “Bajni svijete, gdje si ti” irskog književnog čuda Sali Runi. Ova Irkinja je svojom pojavom od prije nekoliko godina ozbiljno zatalasala svjetsku književnu javnost romanima “Razgovori s prijateljima” i “Normalni ljudi” jer je unijela novi, mladalački pogled u tzv. običan život i politiku, ali i stvorila hibrid romantične komedije i tragedije - realnu sliku puta u život. “Bajni svete, gde si ti” ljubavni je roman i roman o prijateljstvu, filozofska i ekološka rasprava, ali nadasve djelo u kojem je Runi hrabro, bez zadrške i ubojito tačno ocrtala stanje naše svijesti i našega svijeta, roman kojim opravdava epitet najbolje spisateljice svoje generacije. Ovu knjigu objavila je Geopoetika u prevodu Jelene Lazić.

U fokusu romana “Bajni svete, gde si ti” je prijateljstvo između Alis, mlade književnice, koja se nakon sloma kome je u velikoj mjeri doprinio njen iznenadni i veliki uspjeh povukla da živi u malo mjesto na obali, i Ajlin, urednice u književnom magazinu iz Dablina. Njihove ljubavne veze - Alis sa Feliksom, radnikom u lokalnom skladištu, i Ajlin sa Sajmonom, prijateljem od djetinjstva - sasvim svojstveno Sali Runi, prepune su uspona i padova, strasti i očaja, nježnosti i uvreda, potpune bliskosti i nerazumijevanja. No, kod Sali Runi intimno i ideološko neraskidivo su povezani. Nijedan prijateljski ni ljubavni odnos ne može se razumjeti bez osvrta na socijalni kontekst. Alis i Ajlin, obje u ranim tridesetim, razmjenjuju duge imejlove u kojima se dotiču najrazličitijih tema - pišu o klimatskim promjenama, političkoj krizi, propasti kasnog bronzanog doba, istoriji pisma, izrabljivanju radnika, ali i tome šta je ljepota danas, kao i o svom ambivalentnom odnosu prema majčinstvu...

Način na koji je Sali Runi kreirala i njihovu prepisku i cio roman pokazuje njeno duboko razumijevanje toga kako se danas ljudi (ne samo mladi, naravno) osjećaju, te kako razmišljaju i govore - rastrzani između zabrinutosti zbog globalne katastrofe i ličnih, intimnih problema, a formirajući svoje stavove istovremeno i na osnovu neprovjerenih informacija sa Interneta i na osnovu ozbiljnih analiza, promišljanja i političke osviješćenosti. Ovaj roman slavi i brani umjetnost i estetski doživljaj, jer kako Sali Runi piše: “Želim da živim u zemlji u kojoj se stvara umjetnost iako se sve okolo raspada. To daje smisao mom životu.”

Alis, Feliks, Ajlin i Sajmon su mladi, ali život ih nosi. Potrebni su jedni drugima, poigravaju se međusobno, zbližavaju se i udaljavaju, vode ljubav, sumnjaju u sebe i svoje osjećaje, no najviše od svega zabrinuti su za svijet u kojem žive - svijet koji se nalazi na rubu ekološke katastrofe, u kojem vlada Tramp, svijet neoliberalizma. Pitaju se jesu li oni posljednji koji svjedoče kraju epohe, kako da pomognu osiromašenima, hoće li uspjeti vratiti vlastitu vjeru u naš divni svijet.

Sam naslov “Bajni svete, gde si ti” Sali Runi duguje stihu iz Šilerove pjesme, koju je kasnije muzički obradio Šubert, a zatim uzet kao naslov Bijenala u Liverpulu 2018, gdje je ovoj spisateljici zapao za oko, o čemu i ona kaže: “Ta fraza mi je ostala u mislima. Bilo je to u ljeto 2018. godine, kada sam počela da radim na projektu koji će kasnije prerasti u ovaj roman. Na jesen sam posjetila Bijenale, i otprilike u to vrijeme sam odlučila da uzmem isti naslov za svoju knjigu. Očigledno, izraz odražava izvjesno razočaranje savremenim životom. I izvučeno iz konteksta, ovo razočaranje može biti otvoreno nostalgično - “bajni svijet” može biti maštovito smješten u nekom specifičnom istorijskom trenutku - ili može biti nejasniji i difuzniji. Neko vrijeme sam postala pomalo fascinirana ponavljanjem ovog motiva kroz istoriju književnosti - tradicijom “ubi sunt” u latinskoj poeziji, isticanjem ruševina i propadanja u anglosaksonskoj književnosti, a zatim pjesnicima iz osamnaestog vijeka poput Šilera upoređujući relativno estetsko siromaštvo modernog doba sa zamišljenim sjajem drevnog života. Mislim da se ovaj osjećaj odlaska lijepog svijeta može osjećati sasvim savremenim, zbog našeg političkog trenutka i zbog klimatske krize. Ali u stvari naša kulturna terminologija za ovo iskustvo odavno postoji u našim sadašnjim okolnostima, i to mi je zanimljivo”.

Jedna od junakinja ove knjige je pisac, a druga urednica, a autorka kaže da je pošteno reći da piše o onome o čemu zna. Intelektualni životi glavnih likova značajniji su u ovoj knjizi nego u njenim ranijim radovima. Djelimično je zato što su sada likovi stariji i imali su vremena da čitaju više i da detaljnije razviju svoje ideje, a dijelom i zato što oba središnja ženska lika rade na intelektualnim poljima - jedna kao pisac, a druga kao urednica. Ovaj roman se dublje bavi prirodom intelektualnog prijateljstva, posebno vezom između Ajlin i Alis i njihovim idejama - kako su njihove misli i mišljenja uticali na prijateljstvo i kako su specifičnosti prijateljstva uticale na razvoj njihovih ideja.

Sali Runi kaže da je, kada je bila otprilike na pola pisanja romana “Bajni svijete, gdje si ti” pročitala roman Natalije Ginzburg “Sreća, kao takva”, i da je ta toliko dobra knjiga kod nje stvorila ideju da potpuno odustane od pisanja. S tim u vezi, na početku knjige “Bajni svijete, gdje si ti” stoji divan epigraf Natalije Ginzburg iz eseja “Moj poziv”, za koji Runi tvrdi da je najbolji tekst koji je ikada pročitala o pisanju. Ono što Ginzburg uspijeva da iskaže u eseju jeste da piše sa potpunom ozbiljnošću o životu pisca, a da ni na trenutak ne iznosi bilo kakve grandiozne tvrdnje o tome šta takav život podrazumijeva ili ostvaruje. Pisanje je, naravno, bilo vokacija velikih romanopisaca i pjesnika koje istorija pamti, ali je to bilo i poziv nebrojenih miliona zaboravljenih ljudi koji su tiho radili u mraku. Stoga je ove riječi Natalije Ginzburg, Runi stavila kao epitaf: “Dok pišem književno djelo, često pomislim kako je ono izuzetno važno i da sam veoma dobar pisac. Vjerovatno se svakome od nas to dešava. No, u jednom krajičku uma ja i te kako dobro znam da sam mali, veoma mali pisac. Kunem se da znam. A ipak ne marim mnogo za to”.

Sali Runi rođena je 1991. godine u Kaslbaru, u Irskoj. Diplomirala je englesku i američku književnost na Koledžu Triniti u Dablinu, gradu u kome živi i radi. Njen prvi roman, “Razgovori s prijateljima” (2017), objavljen još dok je završavala master studije američke književnosti, donio joj je nagradu lista Sandej tajms/PFD za Mladog pisca godine. Radovi ove književnice objavljivani su u mnogobrojnim časopisima, uključujući Njujorker, Njujork tajms i London rivju. Roman “Razgovori s prijateljima” našao se i u užem izboru za nagrade “Dilan Tomas” i Ratbouns Folio, kao i u širem izboru za priznanje “Dezmond Eliot”. Runi je takođe bila u užem izboru za nagradu Sandej tajmsa EFG za kratku priču sa Gospodin Salari. Roman “Normalni ljudi” (2018) osvaja nagradu “Kosta” kao roman godine, dok je 2019. bio Voterstonsova knjiga godine. Ovaj roman je 2018. bio i u širem izboru za nagradu Buker, a 2019. za Žensku nagradu za fikciju i nagradu Ratbouns Folio. Uz to, roman “Normalni ljudi” je u 2019. godini proglašen Knjigom godine u Velikoj Britaniji (Book of the Year at British Book Awards). Prestižna nagrada za britansku Knjigu godine dodjeljuje se u osam žanrovskih kategorija, da bi na kraju bio proglašen sveobuhvatan pobjednik. Sali Runi je uspjela da osvoji nagradu u kategoriji fikcije, ali i da trijumfuje ispred svih osam kategorija. Sali Runi je koautor televizijske adaptacije romana Normalni ljudi (serija u dvanaest epizoda), koja je emitovana na BBC-ju 2020.

( Vujica Ognjenović )