Pobjeći negdje - Suka Gruda

Naziv serijala blogova “Kad sve ovo prođe” se ispostavio pogrešnim. Jer kako je “ovo” krenulo, uopšte ne namjerava da prođe. No, ako se išta dobro može reći za “doba korone”, to je da su se ljudi okrenuli prirodi. U prirodi si na distanci, ne moraš nositi masku, na svježem si vazduhu i uživaš u prelijepim prizorima. Naziv bloga bi trebalo da promijenim u “Jasnine šetnje”, jer već predugo ovdje nema ni “p” od putovanja. Čak mi se i prostor za šetnje sve više sužava pa sam se najviše usredsredila na okolinu Podgorice. I tu, vjerovali ili ne, uvijek otkrijem nešto novo. Kao i uvijek, moj izvor ideja za šetnje je blog Vrhovi Crne Gore. Od kad sam se dogovorila sa sobom da mogu da idem samo u šetnje gdje visinska razlika ne prelazi 350 metara, puno mi je lakše. Prestala sam da patim za nedostižnim.

Suka je uzvišenje koje se nalazi istočno od Podgorice. Dominantno je u odnosu na okolinu i uočava se iz svih djelova Podgorice. Iako ovaj vrh viđamo skoro svakodnevno, ubijeđena sam da mu malo ko zna ime i da je relativno mali broj ljudi prošetao do njega. Jedino ljeto nije period godine kada bih preporučila ovu šetnju. Pokušaj fotografisanja Suke iz Maslina i sa Zlatice u vrijeme kad svuda oko Podgorice dimi, nije baš bila dobra ideja. Ali, eto, vide se bar obrisi.

Kad se iz Podgorice krene putem koji je obilježen kao “Panoramska tura br. 4”, odnosno “Krug oko Korita”, i prođe JU “Kakaricka gora”, vrlo brzo se uzdigne tako da grad može da se posmatra iz ptičje perspektive. Nažalost, godinama unazad kvalitet vazduha je toliko loš da grad može da se vidi samo kroz sloj smoga (od raznih uzročnika). S desne strane smo ostavili brdo Sjenica koje nam bukvalno “visi” iznad kuće.

Sa glavnog puta se skreće desno, prema selu Fundina. Na putu ka početku staze, koji se nalazi u selu Zatrijebač, prošli smo pored novouređenog vidikovca. Prijatno smo se iznenadili i nismo odoljeli da ne svratimo. Na vrhu nismo bili sami, ali je imalo dovoljno prostora da niko nikome ne smeta. Sa vidikovca se lijepo vidi Podgorica sa širom okolinom, Karabuško polje sve do Skadarskog jezera i Suka Gruda na koju smo krenuli. Odavde gledajući, uspon nije djelovao kao prezahtjevan.

Prateći instrukcije sa bloga Vrhovi Crne Gore došli smo do početne tačke bez ikakvih poteškoća. Jedino što nas je zbunilo je to što je trebalo da skrenemo na makadamski put, a nas je dočekao asfalt. Došlo je, dakle, do pozitivnog pomaka. Izašli smo iz auta i detaljno osmotrili okolinu ne našavši nikakvu oznaku koja bi nas uputila na dalje korake. I umjesto da odmah krenemo uz brdo, mi smo ga prvo malo obilazili, okolo-naokolo. Produžili smo turu za sat vremena, ali nam nije bilo žao jer je dan bio idealan za šetnju, kako i priliči prvim danima maja.

Iznad puta se vidjela katedrala, dok se pored mjesta gdje smo ostavili auto nalazila neobično dugačka kuća sa velikim travnatim dvorištem, koja izgleda kao da je u prošlosti bila od društvenog značaja. Nedaleko od nje smo vidjeli i jednu mnogo lijepu stariju porodičnu kuću za koju se nadamo da je bar ponekad neko koristi. Tražeći planinarske oznake i idući širokim putem, sve više se udaljivši od brda, nismo sreli nikoga. Golovi u sred ostataka kuća iz davno prošlih vremena naveli su nas na pomisao da vjerovatno ljeti ovaj kraj bar malo živne.

Kad smo priznali sebi da smo promašili put, vratili smo se na početnu tačku i odmah krenuli uzbrdo. Posle nam nije bilo jasno kako to nismo uradili odmah. Čim smo se malo uspentrali ugledali smo i prvu markaciju. Mora da ih je bilo negdje ranije, ali su nama promakle. A kako nije da baš nemamo oko za ove stvari, to znači da bi se početak ove ture mogao obilježiti malo bolje, po mogućnosti i nekim putokazima. U stvari, moglo se jednostavnije. Kad se sa glavnog puta skrene desno na uski asfaltni put, njime se vozi samo nekih 30-ak metara. Onda se ponovo skrene desno, ovaj put na makadamski put, i najbolje da se odmah tu ostavi auto. Nastavljajući dalje tim makadamskim putem prolazi se pored nove bijele kućice sa naše lijeve strane i odmah poslije nje se put razdvaja. Treba da se nastavi gornjim putem. Ubrzo se prolazi pored jednog ograđenog spomenika, koji ostaje sa naše desne strane. Ide se putem sve do jedne relativno nove kuće, odakle bi trebalo da počinju markacije. Dalje sve ide lagano. (Samo što smo do ovih saznanja, kao i obično, došli u povratku).

Uspon nije predug (oko sat i po), nije ni naporan (visinska razlika od početka uspona do vrha je samo 339 metara), ali je vrlo zanimljiv. Ponajprije zbog toga što se tokom njega mijenjaju različita okruženja. U samom startu se prolazi kroz gusto rastinje. Staza se jedva uočava. Morali smo da razgrćemo granje. Bilo nam je žao što nismo imali kosijer sa sobom da malo oslobodimo stazu. Po izlasku iz šume, sa lijeve strane se pojavljuje prostrana livada koja vodi ka drugom vrhu na kojem se nalazi spomenik za koji nismo uspjeli da saznamo kome je posvećen. To je taman potencijalna nova šetnja za naredni period. Mi smo ostavili livadu sa lijeve strane i nastavili poludesno. Teren je bio sve kamenitiji da bi u jednom momentu prevladalo veoma oštro kamenje koje me je podsjetilo na uspon na Vežešnik.

Čim smo izašli iz šume osvrnuli smo se za sobom da vidimo koliko smo se uzdigli. Uspjeli smo jednim pogledom da obuhvatimo sve one objekte koje smo iz ravnice mogli da vidimo samo pojedinačno. Sve je bilo idealno uklopljeno sa okolinom.

Prije nego što smo stigli do vrha, čim smo prešli na južnu padinu, ugledali smo i Skadarsko jezero. Neću da se pravdam za fotografije. Vrlo često se sunce zainati i baš tad se nađe na pogrešnom mjestu. No, nama je ova pojava jezera bila izvanredna.

Odavde nam nije trebalo mnogo do vrha. Na njemu smo zatekli gomilu kamenja, na kojoj se nalazila davno postavljena kutija sa oznakom naziva vrha i visine. Zrela je da se bar natpis na njoj malo obnovi.

Često nam se dešavalo da stignemo do nekog vrha i da se na njemu, iz raznih razloga, mimo želje i plana, veoma kratko zadržimo. Razlozi su bili razni, a najčešće: velika vrućina, potencijalno pogoršanje vremena i razni insekti. Ovaj put to nije bio slučaj. Temperatura je bila idealna, vrh prostran, mada više kamenit nego travnat. Ja sam išla sa jedne na drugu stranu da osmotrim sve što se osmotriti može, a može mnogo toga. Odavde se vidi Podgorica sa okolinom, veći dio Malesije sa Dečićem, kanjon Cijevne, dio Prokletija, Skadarsko jezero. Kad je jasno nebo pogled seže i mnogo dalje: prema Lovćenu, Vrsuti i Rumiji, Garaču, Prekornici i Kučkim planinama. Ponešto sam uspjela da identifikujem, a ponešto pretpostavila. Šteta što pogled nije bio jasan koliko sam željela da bude.

Koliko god je pogled ka dolini ometao vazduh pun čestica dima i drugih nečistoća, toliko je pogled ka planinama bio bistar. Tek kad se malo izdignemo postanemo svjesni koliko nam je vazduh koji udišemo postao loš. Zato, ko god i kad god može treba da pobjegne iz grada: do sela, brda, planine… Povratak prirodi i briga o njoj će oplemeniti i spasiti ljudske živote. Korona nas je tome naučila.

Iako je bio početak maja nisam se nadala da ću u ovom kamenjaru naići na neke zanimljive vrste poljskog cvijeća. Bila sam skroz u krivu. Ponajviše u podnožju, ali i na samom vrhu naišla sam na prelijepe primjerke divljih orhideja, žuti iris, narcis…

Prije skoro pa 50 godina kad je na Zabjelu bilo samo nešto kuća, na mjestu sadašnje zgrade Vodovoda je bila šumica u kojoj smo drugarice i ja brale cvijeće koje smo zvali “mačkice”. Tokom narednih pet decenija vidjela sam ih možda svega par puta i saznala da su to divlje orhideje koje nisu “mačkice” već “pčelice”. Puno logičniji naziv, moram priznati. Kad sam na platou na vrhu ugledala moje “mačkice” toliko sam bila oduševljena da sam jedva Dušku objasnila o čemu se radi. Ali i kad sam mu objasnila, nije baš najbolje mogao da pronikne u toliku moju radost. A ja kao da sam se vratila skoro pola vijeka unazad i vidjela sebe kako ovako vrištim od radosti svaki put kad ugledam novi cvijet. Samo, tad nisam bila ovako “ekološki osviješćena” pa sam ih brala. Sad sam ih samo fotografisala.

Povratak s vrha je bio pjesma. Bili smo zadovoljni izborom lokacije za izlet. Razmišljali smo da produžimo do Deljaja sa kojeg se pruža lijep pogled na kanjon rijeke Cijevne. S obzirom na to da smo tamo išli u više navrata, ipak smo odustali toga dana. Pravi planinari, sa dobrom kondicijom i željni težih tura, takođe mogu da biraju Suku Grudu kao svoj cilj. Samo što se tada polazi sa obale rijeke Cijevne, iz sela Prifta, pri čemu se do vrha penje punih 874 mnv. Ja sam bila skroz zadovoljna i sa ovih 339.

( Jasna Gajević )