Djeca više uče o paprati nego o svom tijelu
Naučna novinarka i aktivistkinja za naučnu pismenost i obrazovanje, Jelena Kalinić, kaže da naši životi zavise od naučnih otkrića i tehnologije, te da bi trebalo da ponešto od toga i razumijemo. Ukazuje i kako situacije poput pandemije pokazuju da je poznavanje nauke i razumijevanje makar osnovnih stvari i koncepata nužno za preživljavanje
Naša civilizacija zasniva se na nauci, a naši životi zavise od naučnih otkrića i tehnologije. Zato je civilizovano da ponešto od toga i razumijemo, kaže u razgovoru za “Vijesti” Jelena Kalinić, naučna novinarka iz Sarajeva, aktivistkinja za naučnu pismenost i obrazovanje.
Autorka je bloga “Quantum of Science”, platforme vakcine.ba. Završila je biologiju i ruski jezik i književnost, a posvetila se popularizaciji nauke kroz pisanje, edukacije...
U razgovoru za “Vijesti” govori o tome kako se desio taj okidač, kako su sva ta interesovanja spojena i zašto je važno razumjeti i vjerovati u nauku.
”Pa, završila sam biologiju jer je upravo studij ove prirodne nauke bio nešto što sam oduvijek željela i bila svim srcem u tome. Naime, počela sam studij u doba kada se završio ‘Human genome project’ i bilo je vrlo jasno kako je biologija nauka budućnosti, nauka u kojoj će biti posla. Ali, ne kod nas na Balkanu. Ispostavilo se da ni kao jedan od najboljih studenata ne mogu naći posao, pogotovo ne na matičnom fakultetu, kao asistent. A to mi je bila jedina karta da završim magistarski i doktorat. Kako moja porodica nije imala sredstva za magistarski i kako, zbog nepotizma i korupcije u sistemu nisam dobila asistentsko mjesto, nego ga je dobila osoba sa mnogo slabijim prosjekom, shvatila sam da ne smijem biti ‘na leru’ i da moram raditi nešto. Kod nas u BiH postoji jedan veliki problem s diplomiranim biolozima - nisu prepoznati u kategorizaciji radnih mjesta i mogu jedino raditi ili kao nastavnici u školama, zatim pri naučnim institutima (kojih zapravo nema dovoljno i broj mjesta je ograničen) ili na fakultetu (što je takođe ograničeno)”, priča ona.
Mogla je, kaže, da počne da radi nešto nevezano za biologiju, ali nije, već je odlučila da studira ruski jezik i književnost - jer je njena baka Ruskinja.
”To je bio jedini način da naučim njen jezik, u Sarajevu nije bilo kurseva ruskog. I tako, poslije s bachalaureat studija ruskog jezika, lingvistike i književnosti odem na master studije Komparativne književnosti. Tu smo kao zadatak imali da u okviru Kreativnog pisanja kreiramo i blog i napravimo jedan blog entry. Napravila sam jedan blog i onda shvatila da bih zapravo mogla pisati blog o nauci. Prije toga sam o nauci pisala i za Al Jazeera Balkans, ali sam se tek s blogom ‘Quantum of Science’ zaista profilirala u ovom području”.
Njen Blog prati i YouTube kanal, na kojem objavljuje i animirane lekcije u kojima pojašnjava šta su ćelije, koja je razlika između virusa i bakterija, šta su antitijela, DNK, čime se bavi fizika, šta su crne rupe, vještačka inteligencija, tu su i osnovne lekcije iz hemije - šta su kiseline, baze, soli... Velik broj video animiranih lekcija posvetila je i naučnicima koji su promijenili svijet, pa zainteresovani u nekoliko minuta mogu da nauče ili se podsjete kakav su doprinos nauci dali Bendžamin Frenklin, Aleksandar fon Humbolt, Marija i Pjer Kiri, Luj Paster...
”Da, malo nakon nastanka bloga, nastao je i vezani YouTube kanal, više namijenjen djeci i omladini, po uzoru na razne explanatory videe. Kako tada nisam imala dobru kameru i znala sam da snimanje i editovanje videa traje i traje, a nisam imala sredstva za to, ja sam se skoncentrisala na videe poput onog što radi ‘One minute Earth’ - bijela tabla na kojoj se crtaju objašnjenja i to sam radila pomoću VideoScribe programa. Onda je VideoScribe postao jako skup, pa sam radila nešto u Canvi. Sada na tom kanalu imaju cijele lekcije iz biologije, hemije, fizike za osnovce, ali i priče o velikim naučnicima. Te priče su nastale jer sam se ja kroz dijete zaljubila u nauku i kroz crtić ‘Otkrića bez granica’, gdje se često pričalo o životima velikih naučnika i njihovim otkrićima. To je nekako humaniji put da zavolite nauku, nego da vas neko odmah ubije u pojam s formulama”, kaže Jelena.
Sa epidemijom koronavirusa, ispostavilo se, lekcije su se korisnim pokazale i za nastavnike, a njene materijale za nastavu koristile su i TV stanice.
”Sada je taj YouTube kanal malo u tišini, ali nadamo se da će ono vrlo brzo evoluirati u nešto super korisno i zabavno. Spremam nešto za taj kanal”, obećava ona.
Jelena nema dilemu kad je u pitanju odnos svakog pojedinca prema nauci.
”Naši životi zavise od naučnih otkrića i tehnologije. Naša civilizacija se zasniva na nauci. Zato mislim da je civilizovano i lijepo da ponešto od toga razumijemo. S druge strane, situacije poput pandemije pokazuju kako je poznavanje nauke i razumijevanje bar osnovnih stvari i koncepata nužno za preživljavanje. Odbacivanje nauke i njeno nerazumijevanje, nedostatak naučne i zdravstvene pismenosti je jednim dijelom krivac i za ono čemu sada svjedočimo - nepovjerenje u vakcine, odbacivanje epidemioloških mjera, uzimanje neprovjerenih ljekova bez učinka. Ovo, naravno, nisu jedini uzroci ovakve situacije u našim ex-Yu državama, ali jesu dio problema”.
Nauka, politika i demokratija
U jednom od tekstova na blogu, navodi da se povjerenje u nauku stiče promocijom nauke, radu na većem stepenu naučne pismenosti u društvu i komuniciranjem naučnih tema. U drugom, piše i kako nauka nije apolitična i ukazuje kako može da zavisi od odluka državnog vrha.
”Nauka je apolitična, misao je koju bi svako ko je završio srednju školu trebalo da izbaci iz glave. Praktično, niti jedna oblast ljudskog djelovanja ili aktivnost nije apolitična i ne stoji sama za sebe, odvojena od društva i reperkusija (za one mlađe, riječ iz latinskog, značenje - posljedica) koje može imati na društvo”, piše Jelena u autorskom tekstu na blogu.
”Kroz školovanje mnogo učimo naučne činjenice, ali gotovo ništa o tome kako nauka funkcioniše, pa se stvara slika da je nauka odijeljena od društva i politike. Nauka i politika se prepliću i utiču jedna na drugu - ponekad je to pozitivno i jača demokratiju, a ponekad politika negativno utiče na nauku. Finansiranje nauke zavisi i od političkih centara moći, a nauka je preduslov za stvaranje odluka u politici baziranih na činjenicama”, dodaje ona.
Kako postići promociju nauke i veću naučnu pismenost?
”Problem s naukom je to što za njen razvoj trebaju prilična sredstva. A ta sredstva moraju doći odnedakle, to mogu biti sredstva nacionalnih vlada, fondacija, Evropske unije, ali uglavnom su vezana za centre moći. E sad, ako narod vidi korupciju u državnim institucijama, neki ljudi neće vjerovati ni u nauku i dobre namjere naučne zajednice, jer je i akademska zajednica pod paskom vlade ili nekih drugih centara moći. To nije problem u skandinavskim zemljama, oni imaju visoko povjerenje u svoje vlade, pa tako i u nauku. Ali, kod nas stvar je drugačija - ljudi, razočarani u vladu, prestaju vjerovati čak i onda kada im institucije te vlade pomažu - propisuju epidemiološke mjere i nude vakcine. Nije, dakle, u svim državama želja političara da građane drže neinformisanim, ali se povezuju s drugim lošim stvarima koje rade - sjetimo se niza pandemijskih afera, ili, s druge strane, loše komuniciraju poruke. Sve to je jedan ćušpajz koji budi nepovjerenje i građanima je jednostavno dosta svega. A nauka, zdravstvo i obrazovanje su sfere na koje se najlakše žaliti, prepoznati neki problem i manu... Čak i u nepandemijsko doba, imali smo problem sa zdravstvom - ljudi nisu na vrijeme mogli dobiti termin za preglede, da ne spominjem slučajeve traženja mita”, kaže Jelena.
Isto je, dodaje, i sa obrazovanjem - nastavni kadar je loše plaćen, udžbenici nisu dovoljno kvalitetni, ne postoji entuzijazam na nekom višem, organizovanom nivou - osim kod pojedinaca. A obrazovni program - protjeran je s medija.
”Sve nam se svodi na neku dobru volju pojedinaca i to nije dobro. Ali, očigledno je da naučnu pismenost moramo jačati neformalno, vankurikularnim sadržajima - baš kroz ovakve blogove, YouTube kanale. I pri tome jedina pomoć koju možete tražiti su grantovi, jer institucije ili nemaju fondove za takve sadržaje, ili bi ih finansirali samo djelimično ili imaju komplikovane tendere, pa čak i namještene pozive za dodjelu sredstava. I onda se opet vraćamo na problem korupcije”.
Postavila je i pitanje da li je nauka demokratična i, u najkraćem, odgovor je da jeste demokratska vrijednost, da pomaže napretku građanskog demokratskog društva, a napominje i da je napuštanje ili zloupotreba nauke u procesu donošenja odluka karakteristika autokratskih režima strahovlada i desničarskih pokreta.
Ukazuje i da se nauka mijenja - ali samo ona ako novi dokazi imaju dovoljno veliku vrijednost i jačinu:
”Kada nauka (u metaforičkom smislu, kao naučnici, naučna zajednica) promijeni mišljenje, to ne znači da je lagala, nego da je naučila nešto novo”.
O imunizaciji govori i piše godinama
Uz blog Quantum of Science i YouTube kanal, Jelena već nekoliko godina, i prije početka epidemije koronavirusa, uređuje platformu vakcine.ba. Platforma je nastala kao kćerinska platforma Quantum of Science.
”Meni je u cijeloj ovoj promociji nauke bilo normalno da je dio toga i promocija vakcinacije, a već se dobrano osjetio problem nepovjerenja prema vakcinama i antivakcinalnog pokreta. Govorim o 2013. kada sam pisala za AJB i 2015. godini kada je osnovan Quantum. Ja sam kroz blog, ali i pisanje za Al Jazeera Balkans, upozoravala na ovo i predviđala posljedice smanjenih vakcinalniih obuhvata djece. I jednostavno se javila potreba da se sadržaji o vakcinama odvoje od ostalih sadržaja na Quantumu, da budu dostupniji ljudima, da je onima koje to zanima lakše naći informacije, a ne da se bore s informacijama o tamnoj materiji, genetici. I onda paf! dogodi se pandemija i vakcine protiv kovida i onda je bilo normalno da ću na Vakcine.ba pisati i o tome, a ne samo o redovnoj imunizaciji”, kaže ona.
Epidemija koronavirusa, dodaje, pokazala je nepovjerenje u institucije i nizak nivo razumijevanja stvarno osnovnih stvari iz biologije, hemije i fizike.
”Nizak nivo spremnosti na odgovor u epidemiji i nesnalaženje ljudi u plimi informacija i dezinformacija. I te rupe itekako znaju iskoristiti provokatori. Još bih nešto naglasila - u našem obrazovnom sistemu se više pažnje posvećuje ciklusu paprati i djeca tjeraju da uče neke nepotrebne stvari, dok im vakcine, zarazne bolesti, njihovo vlastito tijelo, koncept pH vrijednosti ili neki fizički proces ostanu vrlo apstraktni. Pa djeca čak ni ne uče o vakcinama u školi, o imunitetu, a ono što uče više ih tjera da napamet nauče, nego da stvarno razumiju. Ova povodljivost dezinformacijama je jednim dijelom posljedica i toga”.
Drugi autori koji komuniciraju nauku
Kao žanr, naučno novinarstvo i naučna komunikacija u regionu, tek su razvoju, kaže ona. Pojašnjava i da naučna komunikacija i naučno novinarstvo nisu isto, ali da su naučni novinari često i komunikatori.
”Jer se nađu u potrebi na neki fenomen objasne prije nego ispričaju neki novi zaključak o tome. Zapravo, često je naučno novinarstvo uopšte eksplanatorno novinarstvo, a ponekad je i istraživačko”.
Preporučila je i neke regionalne naučne novinare i komunikatore - Nenada Jarića Dauenhauera, Almira Aljovića i njegov YT kanal Znaniu, HRT emisiju ‘Treći element’, koja je dostupna i kao YT kanal, instagram nalog ‘Neuron en Vogue’ Nataše Kilibarde, te astrofizičarku dr Tijanu Prodanović kao @drcosmicray na Tiktoku i Instagramu.
Nauci treba malo više ekstrovertnosti na mrežama
Ona kaže da je fenomen, koji ljudi ne shvataju baš najbolje, to da čak i kad se nekom sadržaju na društvenim mrežama rugamo i nemamo pozitivno mišljenje o nekoj pojavi, a ipak je dalje dijelimo i direktno komentarišemo, autoru pomaže da dostigne bolju vidljivost.
”Svaki komentar, čak i negativan, negativni emojiji, gifovi, dijeljenje nečega što ismijavamo diže reach i engagement i doprinosi vidljivosti sadržaja. Ovdje je istinita ona - ‘i negativan publicitet je publicitet’. Prosto su takvi algoritmi društvenih mreža, ponajviše Facebooka. Druge mreže manje to čine, na Twitteru sve potone za 10 minuta”.
Ako baš želimo da podijelimo sličan sadržaj, dodaje one, možemo to učiniti groz donotlink, kroz archive.ph ili kao screenshoot.
”Prestanimo davati na vidljivosti dezinformativnim sadržajima”, poručuje.
Primjećuje i da upravo oni koji šire dezinformativne sadržaje i njihova publika, imaju običaj da koriste puno emojija i caps lock na objavama, da jedni drugima mnogo komentarišu, stavljaju gifove - a gifovi, pojašnjava, enormno dižu vidljivost.
”Dok oni koji nisu skloni tome, više otvaraju linkove, ali ne komentarišu. Jednostavno, drugačije je ponašanje te dvije grupe. Pronaučna grupa bi morala raditi malo više na svojoj ekstrovertnosti na društvenim mrežama i angažovanosti: više dijeliti objave sa kojima se slažu, komentarisati postove i gifovati ih. Preuzeti strategije širitelja dezinformacija”.
( Damira Kalač )