Igre identiteta

Koja je moja radnja? Osnovno karikaturalno pitanje koje svaki reditelj čuje od glumca.

Još od kada sam imao 18 godina i počeo da studiram režiju proganjalo nas je pitanje "pravljenja lika". Na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu mladom reditelju je usađivan strah od glumaca i njihovog procesa. Kao u svakoj dobroj školi, teorijski smo potkovani, naučeni smo da razdvajamo realističnu i emotivnu glumu po Stanislavskom i Strazbergu od visoko stilizovane glume distanciranog tipa po Brehtu. Film kao medij je sam po sebi zasnovan na podražavanju stvarnosti te se time realističan pristup neguje. Napraviti verodostojan lik počinje od scenarija, ali suština ostaje u glumačkoj interpretaciji koju određeni reditelj oblikuje. Ovo je akademsko stručni aspekt, sveden na osnovno.

Sa druge strane, imamo javnu percepciju glumca i uloga (likova) koje on igra. Kada sklonimo stručni ugao, ostajemo sa publikom koja je šarenolika. U masi ljudi ne znaju ko su Stanislavski i Strazberg, što je i očekivano. Publika želi odnos i emociju koju dobija od samog filma ili serije, potpomognuto znanjem o samim glumcima. Razumevanje glumca i lika se nekada toliko mistifikuje da to odlazi u kafansku mitomaniju, o tome se priča na jutarnjim programima, pišu se pseudo-biografski eseji. Kada publiku svedemo na bezličnu masu ostaje nam shvatanje glumaca generisano u masovnim medijima. To skoro uvek vodi jednoj tabloidno-zabavnoj šemi prikazivanja ljudi. Ta vrsta prikazivanja podrazumeva naslove skovane u PR agencijama, veštoj samopromociji ili novinarskom učitavanju.

Glumački posao postaje kolektivna opsesija a razumevanje samog zanata je generalno na minimumu. Ostaju jake impresije, ograničene subjektivnošću, svojevrsni uplivi u tuđe podsvesti. Jao kako on dobro imitira, on je vrhunski glumac. Hajde molim te kako vi uspete one scene seksa da snimite? Ma ja ne znam kako može da glumi pedera, delovao je kao fin lik.

Glumac vremenom postaje teško odvojiv od onoga po čemu ga publika pamti. Ako izbegnemo pornografski prostakluk, ostaje nam zainteresovanosti za to šta rade poznati, njihovi životno ljubavni zapleti pretočeni u bezlične naslove. Poznati glumac sa svojim psom ide u lov. Poznata glumica sa svojim mužem priča o bitnosti porodice u modernom svetu. Poznati glumac u vezi sa ženom starijom od njega, na čuđenje njegovih mlađih koleginica. Poznata glumica zaljubljena u Hrvata.

Potrebna su četiri koraka da dođemo do nekakvih nacionalnih odrednica koje daju tabloidnu specifičnost i atraktivnost određenoj priči. Ovo sve je u domenu pristojnosti, bez otvorene agresije, podtekst se učitava u kolektivnom nesvesnom. Mnogo je teže kada odemo u medijski mrak. Kako osoba koja je određene nacionalnosti može da igra lik sasvim druge (neprijateljske?) nacionalnosti? Ko je odgovoran za to? Ovo želim da izbegnem, ionako smo previše okruženi njime. Čak ne želim ni da citiram, već samo posredno da aktiviram određene teme koje se tiču igre. Glumačke igre, jezičke igre, formalne igre, društveno-političke igre.

Početkom 2000-ih Hrvatska počinje da proizvodi niz veoma uspešnih televizijskih sapunica. Serijski format naglašenih melodramskih zapleta i obrta, veliki broj likova u velikom broju epizoda. Suze, smeh, ljubav, prevare. Pre toga na takav sadržaj smo navikli isključivo na španskom, portugalskom ili turskom. Sada se dešava obrt, teške drame i preterane emocije počinjemo da slušamo na našem jeziku. U ovom konkretnom primeru mislim na ovaj štokavski južnoslovenski jezik sa svojim varijetetima, koji svi razumemo. Pitanje jezika je još jedan ozbiljan prostor za pogrešna i zlonamerna učitavanja, za ugnjetavanje manjih naspram većih ali o tome drugom prilikom.

U tim hrvatskim sapunicama, prvi put od raspada Jugoslavije, ponovo se uspostavlja razmena glumaca. Srpski glumci dobijaju uloge u serijama koje se dešavaju i snimaju u susednoj Hrvatskoj. Publika u obe zemlje, a i šire, u velikom broju gleda i ponovo uspostavlja zajednički prostor. Ponovo imamo likove i glumce, odnos jednog prema drugom iz post-ratnih perspektiva. Nacionalne odrednice ostaju čiste. U skoro svim slučajevima, pasoš glumca i pasoš lika koji tumači nisu u koliziji. Medijske atrakcije su turističke prirode. Beograđanin u Splitu. Srpski glumac u hrvatskom dresu. Kasnije dolaze nove serije iz drugih zemalja, Bosanci i Crnogorci su isto u igri, gotovo uvek u kontekstu komedija te su i medijski odgovori duhoviti. Budva ili Vračar, ćevapi ili pljeskavice, šta je lepše?

Paralelno sa snimanjem serija ponovo se uspostavljaju filmske ko-produkcije u regionu, filmski radnici i filmski umetnici počinju da se razmenjuju. Od tog trenutka stvari se komplikuju jer se polje proširilo. Kako ponovo postajemo jedno umetničko - bioskopsko - televizijsko tržište, nameću se, a donekle i podrazumevaju, nove mogućnosti. Snimaju se neki veliki filmovi i serije, koji ostavljaju jak domaći a neki i međunarodni utisak. Medijska borba se u međuvremenu proširila i na internet, koji je postao svima dostupan. Crna rupa kolektivnih podsvesti je sveprisutna, učimo polako kako da je obuzdavamo. Međutim, unutar svega toga nastaju istinski iskoraci ka svetlijoj budućnosti, napravljeni baš kroz igru.

S obzirom da svaki školovan glumac naše regije u toku svojih studija uči više akcenata, nacionalna odrednica iz pasoša se, za potrebe ekrana, relativno lako može zameniti nekom drugom. Neophodna je promena govora i širenje jezičkih mogućnosti, koje nameće scenario i biografska odrednica lika. Medijsko politički mrak se pokazuje u svoj svojoj gadosti. Poznata antisrpkinja glumi Bošnjakinju, traži se oduzimanje državljanstva. Bosanska Srpkinja igra crnogorsku majku, traži se raskid ugovora u Narodnom pozorištu. Mladi glumac besramno optužuje svoj narod za genocid, traži se bojkot njegovih filmova i serija. Niko neće da igra srpske vojnike, uvoze se statisti iz drugih gradova. Neki od naših najvećih glumaca doživljavaju neviđeno maltretiranje, a bezlična javnost je jednolično šokirana - kako su mogli to da nam urade?

Dakle, koja je zapravo bila njihova glumačka radnja? Na njima je da sačuvaju porodice, odbrane svoje bliske od neprijatelja, nahrane ukućane. Neki lik koji u radnji čuvanja dece postiže svoj cilj da živi dobro. Svaka radnja se vezuje za cilj. To je osnova lika, drame i umetnosti. Promenom akcenta neki glumac ili glumica, uspeva da zatrese podneblje toliko da se masa zbuni oko osnovnih stvari. U svim ovim primerima, uglavnom je pitanje preživljavanja i opstanka određenih likova u određenih istorijskim trenucima. Ili jednostavno rečeno - živeti svoj život kako hoćeš i sa kim hoćeš, na mestu koje pripada tebi. Malo previše svedeno ali univerzalno razumljivo. Na sve to se dodaju nijanse, koje daju bogatstvo.

Kada bi se u medijima svi ti postupci i želje, ciljevi i radnje, nekad možda sagledali sa osnovnog zanatskog ugla, videli bismo svi da smo poprilično isti. Taman toliko isti da možemo da razumemo i zaista poštujemo autentičnu različitost. Ostaju nam samo nametnute medijske manipulacije.

Autor je reditelj iz Beograda

Tekst je dio projekta “Različiti putevi zajedničke vrijednosti” koji CGO sprovodi sa partnerima - fondacijom Heinrich Böll iz Berlina, Inicijativom mladih za ljudska prava iz Zagreba, Udruženjem za modernu istoriju iz Sarajeva i Forumom ZfD - kancelarijom iz Beograda, uz podršku Evropske unije kroz program Evropa za građane, odnosno potprogram Evropsko sjećanje

( Nikola Ljuca )