„Nojeva varka” je idealna monodrama, teatar jednog čovjeka
O novom albumu, singlu “JBG” koji je privukao pažnju širom regiona, dešavanjima koja su za njega obilježila proteklu godinu, ali i svojim očekivanjima od 2022. godine, Marko Šelić - Marčelo govori za Vijesti
Srpski književnik i jedan od najpoznatijih, a mnogi bi rekli i najboljih repera sa ex-YU prostora, Marko Šelić - Marčelo, obradovao je fanove neposredno pred Novu godinu novim i dugo očekivanim albumom “Nojeva varka”.
Na njemu se našlo čak 16 pjesama, od kojih je pet objavljeno tokom 2020. i 2021. godine, kao najava “Nojeve varke”, a koje su i ekranizovane.
Šesti studijski album, kako je Marčelo i sam pojasnio najavljujući ga, predstavlja njegov najkonceptualniji rad do sada, kojem je više nego ikada ranije prišao kao jednom od svojih književnih djela, te je svih 16 pjesama povezao u cjelinu, te funkcionišu kao poglavlja romana u stihu. Ipak, jedna se izdvojila - posljednja objavljena među singlovima “JBG” koja je odjeknula u svim regionalnim medijima i osvojila kako ljubitelje domaćeg hip hopa, tako i one koji su priklonjeni drugim muzičkim žanrovima.
Razlog za to svakako je tematika teksta u kojem se Marčelo dotiče aktuelnih društvenih i političkih problema u Srbiji, ali se u njemu lako mogu pronaći i oni iz Crne Gore, ili neke od drugih država sa ex-YU prostora.
O albumu “Nojeva varka”, singlu “JBG”, dešavanjima koja su za njega obilježila proteklu godinu, ali i svojim očekivanjima od 2022. godine, Marčelo je pričao za “Vijesti”.
Vašim fanovima album “Nojeva varka” sigurno je, bar dijelom, obilježio 2021. godinu. Po čemu ćete Vi pamtiti proteklu godinu?
Pa, proveo sam je mahom u danonoćnom radu na albumu, pa je on, zajedno s ovom sad eksplozijom kad je napokon izašao, svakako na ličnom planu bio glavni poduhvat. A na društvenom takođe nema dileme: utisak godine je narodna energija koja se izlila na ulice i pokazala režimu da više nema igranja u rukavicama. Neka izuzetno lijepa nova energija ušla je u ljude, neka riješenost da se brani zemlja, jer pripada svima nama koji u njoj živimo, ma koje vjere i nacije bili, a ne političkim elitama i njihovim drugarima kriminalcima, te stranim kompanijama koje su bacile oko na nas zato što nas vlast reklamira kao švedski sto: dođite i uzmite šta hoćete, izvol’te.
Na album smo čekali dosta dugo, ako uzmemo u obzir kada je objavljena numera “Udahni”. Je li plan bio da se objavi pred samu Novu godinu ili je jednostavno tada završen?
Ovo pod b. Posao je bio zaista ogroman i uključivao je pozamašan broj ljudi. Samo u bendu, nas je devetoro: uz Nensi, Raida i Šljuku, koji su glavni koautori, tu su naši muzičari Krumes, Drama, Fabri i Maks, te Miško Ministar kao “dopisni član” (više ne živi u Srbiji). A izuzetna je čast bila ukrstiti kreativnost s Indigom i Billainom, s Vukašinom Markovićem, sa SickPrimeom i Vladom Lalićem, s mojim zemljakom Cuparom, DJ Mrkijem, trubačem Ivanom Radivojevićem, s jednim nemalim brojem glumaca koje smo takođe uključili u ovo, s čitavim horom carica i careva na “Udahni”, a tu je i naša draga Luna, ćerkica mog drugara, na uvodu u “JBG”. Ali trebalo je sve te ljude okupiti, to iziskuje vrijeme jer svi su nakrcani sopstvenim obavezama - a pandemija sigurno nije pomogla. Zapravo je bilo čudno: budemo svi zatvoreni zbog korone mjesecima, to se onda završi i ljudi pitaju pa gdje vam je album (smijeh). Kao da smo mi imali neke propusnice da izlazimo iz kuće i radimo u studiju. Ne, mi smo tu godinu mahom izgubili, kao i toliki drugi esnafi, i gotovo sve se prelilo u 2021. Ali zato smo u nju ušli vrlo riješeni da izguramo priču do kraja.
Jeste li očekivali da će i album, ali i pjesma “JBG” izazvati ovako dobre reakcije publike, uključujući i ljude koji ne slušaju hiphop, ali i interesovanje medija?
Tu mi je posebno drago zbog Indiga, našeg predivnog drugara iz Bosne i Hercegovine koji je uradio muziku za tu stvar. Iskreno, mi u bendu prvi ne slušamo hiphop, na plejlisti nam je potpuno drugačija muzika i već duže od decenije razmišljamo potpuno van kutije žanra - ne samo tog, nego bilo kog. Jer žanrovanje mi je nešto poput dobrovoljnog samozarobljavanja. Uglavnom, mi se ne bavimo očekivanjima. Naprosto se daš cio, radiš najbolje što umiješ, pa kud puklo. Što, naravno, ne znači da nam nije stalo do toga da publika bude zadovoljna, to je uvijek ogroman kompliment. Samo ne smije uticati na rad. Možda zvuči paradoksalno, ali publiku najviše poštuješ kada radiš po svome - jer upravo to je razlog zašto se ikada zainteresovala za tvoj rad. To na stranu, beskrajno smo zahvalni svima na takvoj reakciji, nije da nam nije puno srce kada se naš senzibilitet poklopi s onim što drugi ljudi osjećaju. U ovom trenutku, to takođe govori da se toliko, toliko ljudi osjeća slično - a to onda djeluje kao dobra injekcija nade da je moguće nešto promijeniti u ovom našem aktuelnom “ovdje i sad”.
Sudeći po temama koje dotičete u ovoj pjesmi, stiče se utisak da je nastala među posljednjima, da li je zaista tako?
Zapravo nije. Uz prilično male izuzetke, pjesme su pravljene redosljedom kojim i idu. Izuzeci su, na primjer, pjesme koje smo Nensi, Raid i ja prvobitno radili za Šekspirovu “Buru” u režiji Kokana Mladenovića (“Ostrvo mržnje” i njoj suprotna “Zemlja za vas”); tamo ima još songova i još Radetovih kompozicija, ali ove dvije su nam se koncepcijski savršeno uklapale i u priču albuma, pa smo poželjeli da ih čuju i ljudi koji nemaju prilike da vide našu predstavu (na koju smo, inače, prilično ponosni - stekli smo sjajne prijatelje tom prilikom, ansambl fenomenalaca, i dobar dio njih uključili smo u ovo naše, što kroz spotove, što kroz zanimljive male glumačke bravure na pjesmama). U okvirnom planu albuma, “JBG” je prilično oduvijek stajala na sredini (mnoge pjesme bile su tematski osmišljene i prije no što su nastali konkretan tekst i muzika). Ideja je bila u tome da se na sredini desi emotivna eksplozija, da pokulja napolje sav očaj - ustostručen činjenicom da dolazi poslije povlačenja u ćutnju, opoziva sebe koji se proglasi u prvoj pjesmi i traje i zakuvava se praktično sve dotle; odatle pak lagano idemo ka raspletu, a to je nalaženje nove volje i nade, ponovno sastavljanje sebe u sebe.
U najavama albuma se isticalo da je “logičan izazov bio izrežirati cijeli album, nakon nekih ranijih pjesama koji su bile na granici radio-drame”. Koliko ste u tome uspjeli, odnosno jeste li zadovoljni krajnjim rezultatom?
Kad se godinama družiš s legendom kakva je Kokan Mladenović, naučiš ponešto o tome: potrebna je od starta vizija cjeline, ali gradiš je iz djelova, dio po dio, tako da se velika slika ukaže tek pred kraj procesa - i onda dolaze neki završni rezovi i fina poliranja kako bi pojedinačna parčad čvršće srasla. Pride, u ovih sedam godina koliko me nije bilo u muzici objavio sam dva romana, što je takođe podrazumijevalo golemu praksu i “pečenje zanata” upravo ove vrste: kako imati cjelinu pod kontrolom, kako održati i rasporediti dramsku dinamiku, gdje su “zakuvavanja”, a gdje “bombe”. Otud je i jedan od najvećih i meni najvažnijih komplimenata došao upravo od Kokana: kazao je da “Nojeva varka” idealna monodrama, teatar jednog čovjeka, Hamlet za jednog, od nepodnošljive situacije u koju je stavljen, preko svih sumnji koje intelektualac ima kad mora da djeluje u odnosu na vulgarnu stvarnost, pa do pucanja i odluke da se u borbu mora.
S obzirom na to da se album opisuje i kao roman u stihu, da li je Vaša preporuka da isključimo opciju “shuffle” i slušamo pjesme onim redosljedom koji ste Vi odredili?
Ne možeš tu kao autor previše uticati na publiku, ljudi će slušati kako god im se ćefne, naravno, i vodili smo računa da pjesme mahom mogu da se slušaju i zasebno - ali naša preporuka apsolutno jeste da se sluša ucjelo i redom. Jer nije da smo mi to tek onako “odredili”, no je stvar u tome da ovo ima radnju koja se nastavlja iz pjesme u pjesmu, pa bi otud pretumban redosljed vjerovatno zvučao čudno ili šizofreno (smijeh). Mada, šta ga znaš, imam prijateljicu koja serije gleda isključivo od druge sezone - pa se vrati na prvu samo ako joj se svidi druga. Izgleda da može i tako.
Pet pjesama sa ovog albuma je dobilo spot, kako je tekao odabir onih koje će dobiti ekranizaciju? Hoće li biti snimljen spot za još neku numeru?
Tekao je teško i mučno (smijeh). Zato što u našim glavama ne postoje bitne i nebitne pjesme, svakoj prilazimo iz sve snage, a onda dođe taj gadni dio kad neke ipak moraš da izdvojiš. Budžet nam je tanak do nikakav, i ti spotovi mahom postoje zahvaljujući pomoći i elanu dragih prijatelja, te beskrajnoj kretativnoj dovitljivosti našeg režisera Nemanje Maraša. Gledali smo šta je “studija izvodljivosti” i zaključili da od 16 pjesama možemo da ekranizujemo polovinu. Tu smo onda pokušali da odaberemo pjesme koje radnju priče guraju naprijed; na primjer, na albumu poslije “Udahni” slijede dvije pjesme koje produbljuju ono što se u toj prvoj kaže, šire sliku i bliže dočaravaju štimung, ali ne gurnu radnju ni “junaka” u novo raspoloženje ili situaciju. “Flešbek” je, kao pjesma broj 4, prva sljedeća koja to donekle učini: pokaže da je čovjek, ma kako se odricao sadašnjosti, zapravo zarobljen u njoj, nema kud iz nje; “Dvadeset” pokaže koliko mi je, uprkos odluci da se nipošto ne miješam, zapravo teško da pasivno slušam tuđe nesreće i ne preduzmem ništa; “Fernweh” je zagrijevanje za pucanje, jer ilustruje do koje mjere ono spolja nije isto s onim unutra: dok neko ko je tik pored mene misli da ne osjećam ama baš ništa, na kraju pjesme imamo prvo napuknuće na kupoli lažnog ravnodušja, itd. Tako da ćemo u 2022. dopričati video-verziju “Nojeve varke” ekranizujući još “Budilnik”, “Reset” i “Kod kuće”. Na taj način će i za onaj dio publike koji je zainteresovan samo za singlove priča dobiti “glavu i rep”.
Publika je već izdvojila numeru “JBG” s ovog albuma, koja je Vama najdraža?
To je zabranjena stvar, to se ne radi. Neću reći ono klišetirano “sve su pjesme moja djeca” i tako to, ali zaista-zaista, ako priđeš kreativnom procesu tako što kažeš ovu ćemo da nagazimo cijelim sobom, a ovu ‘nako, iz palca na lijevoj nozi - ništa od ta posla. Mogu, međutim, da kažem da sam vjerovatno više no ikada ranije zadovoljan cjelinom, a i generalno je dobar osjećaj kada se dese ovakve reakcije na nešto što je šesti studijski album, to daje nadu da ćemo možda uspjeti u onome što realno jeste najveći izazov: kako trajati. Nije nipošto lako napraviti jedan dobar album, još je teže izvesti to dvaput, ali šesti ili deseti put baš je golem pritisak.
Pomenuta numera je dosta kritička prema trenutnoj situaciji u Srbiji, naročito političkoj, a u proteklom periodu smo vidjeli da ni umjetnici koji dignu glas nisu pošteđeni odmazde, naročito iz skupštinskih redova. Očekujete li da se nešto slično može desiti i Vama?
Naviklo se ovdje na to, takvo ruglo izaziva gotovo fizičku mučninu kad se pogleda, ali dobra strana je što ti ljudi očigledno ne kapiraju koliki gnijev time pobuđuju kod naroda. Ili naprosto ne umijeju ni bolje ni drugačije, pa u svakoj situaciji tjeraju s tim svojim bijedničkim natpjevavanjem, ko će dodati gnusniju strofu toj Odi gadosti koju zajednički ispisuju. Veoma je jednostavno: kada pljuješ po jednom Goranu Markoviću, Bjeli ili sudiji Majiću, pljuješ uvis. Vratiće ti se pravo u čelo, budalo.
Koliko je moguće promovisati novi album, ako uzmemo u obzir da pandemija otežava sve takve poduhvate? Možemo li očekivati dolazak u Crnu Goru u ovoj godini?
Ko bi ga znao, ostaje da se vidi. Mi smo svakako orni, pratimo situaciju i reagujemo u skladu s njom. Svakako ćemo usviravati novi repertoar i osmisliti koncertnu verziju ovih pjesama. Jedva čekamo i silno se tome radujemo, jer uživo je ipak uživo.
Intervju smo počeli pitanjem šta je obilježilo 2021. godinu - šta biste voljeli da obilježi 2022?
Nakon nove nade, dobro bi nam došla i neka nova pobjeda. Čak i da režim ne padne, biće već veoma, veoma veliko ako uspijemo da do kraja raskrinkamo ugovore s Rio Tintom i otjeramo ga iz zemlje. I, naravno, želim svima mnogo dobrih knjiga, muzike, stripova, koncerata, pozorišnih predstava. Za ostalo nek se snađu sami.
( Mirela Zogović )