Džons Hopkins i Vilson centar: Raspad Jugoslavije okončati tamo gdje je počeo, na Kosovu

Strategija konvergencije, odnosno postepenog približavanja suprotstavljenih stavova i mišljenja, putokaz je koji bi trebalo koristiti u rješavanju višedecenijskog spora Kosova i Srbije, a dugoročno bi takav pristup doprinio stabilizaciji širom Zapadnog Balkana, piše danas Glas Amerike (VOA).

To su predlozi koje su u novoobjavljenom izvještaju "Od krize do približavanja - strategija za borbu protiv nestabilnosti na Balkanu na njenom izvoru", predstavili Škola naprednih međunarodnih studija vašingtonskog Univerziteta Džons Hopkins i Vilson centar, koji je jedna od američkih prestižnih akademskih institucija.

Kako se navodi u tekstu, izvještaj čiji su autori stručnjaci iz više zemalja nudi strategiju za preokret – ne samo, kako je ocijenjeno, u vezi s uznemirujućim pogoršanjem stanja na Balkanu, već i rastućeg ruskog i kineskog uticaja u tom regionu.

"U srži strategije je jasan argument: trodecenijski raspad Jugoslavije potrebno je da se okonča tamo gdje je i započeo – na Kosovu. To se odnosi i na krizu koja se i dalje odvija u Bosni i Hercegovini. Američke sankcije uvedene početkom januara, čak i ako se prošire na širi spektar korumpiranih ličnosti u zemlji, neće riješiti decenijama dugu i neodrživu paralizu Bosne", navodi se u izvještaju.

Precizirano je da bi priznanje nezavisnosti Kosova četiri članice Sjevernoatlantske alijanse (NATO) koje to još nisu učinile (Španija, Slovačka, Rumunija i Grčka), doprinijelo transformaciji dijaloga, za koji je ocijenjeno da je na izdisaju, kao i čitavog regiona - uključujući Bosnu i Hercegovinu.

"Ubijediti te četiri države članice NATO, kao i petu – Kipar, koja je članica Evropske unije ali ne i Alijanse, nije jednostavno. Biće potreban odlučan napor administracije američkog predsjednika Džozefa Bajdena, u tandemu sa ključnim saveznicima, da države koje ne priznaju nezavisnost Kosova, ubijedi da promijene stav. Kreatori politike koji se nalaze preko Atlantskog okeana ulagaće u taj poduhvat isključivo ako su uvjereni u neophodnost, šire koristi i održivost takvog pristupa – i ako prihvate da njihov dosadašnji pristup neće funkcionisati", navodi se u dokumentu.

Umjesto pritiska na strane koje iskazuju nespremnost priznavanja Kosova – izvještaj zagovara strategiju približavanja iliti konvergencije stavova tih zemalja sa većinskim pristupom koji zagovaraju Evropska unija i Sjevernoatlantska alijansa.

To bi se, kako je navedeno, moglo ostvariti ukoliko bi Zapad definisao zajednički stav o Kosovu. Ova teza zasnovana je na tvrdnji da napredak na Balkanu zavisi od toga prihvata li Srbija uspostavljanje poretka u regionu zasnovanog na zapadnim vrijednostima.

"U slučaju Srbije to zavisi od odnosa država koje nisu priznale Kosovo prema tom pitanju. Ukratko, evropske države koje to nisu učinile, kao i sa druge strane one koje jesu - ključ su regionalne stabilnosti".

Kao jedna od potencijalno uspješnih metoda navedeno je identifikovanje i sprovođenje postupaka koji, kako je saopšteno, ne predstavljaju priznanje nezavisnosti, ali umanjuju uticaj Srbije i predstavljaju signal Beogradu i Prištini o mogućoj promjeni stavova država koje ne priznaju Kosovo.

Kako navodi VOA, tu se aludira na saradnju i dijalog sa Grčkom, jednom od pet država članica EU koja se u dijelu međunarodne javnosti smatra prvom koja bi mogla napustiti stav u vezi sa nepriznavanjem nezavisnosti Kosova.

Takođe, dio pažnje izvještaja usmjeren je na napredovanje Kosova ka članstvu u NATO.

"To bi doprinijelo smanjenju broja država, čije je priznanje potrebno, na četiri. Time se izostavlja Kipar - država koja će se najmanje izvjesno opredijeliti za korak ka priznanju nezavisnosti Kosova. Istovremeno, u priču se uvodi Velika Britanija, država koja važi za jednu od značajnijih pristalica kosovske nezavisnosti. Ujedno, time se šalje i snažna odvraćajuća poruka ruskom i srpskom avanturizmu u regionu", navodi se u izvještaju.

Obrazlažući ulogu i važnost otvaranja puta Kosova ka NATO autori ukazuju da bi time, kako ocjenjuju, nestala trenutna prednost koju Srbija ima nad susjedima i u odnosu prema SAD i Evropskoj uniji.

"Umjesto toga, ravnoteža bi omogućila Beogradu i Prištini da pregovaraju o jedinom rješenju spora koje bi doprinijelo stabilizaciji: uzajamnom priznanju zasnovanom na potpuno suverenoj, unitarnoj i funkcionalnoj Republici Kosovo, uz punu zaštitu zajednice kosovskih Srba. Prednosti takvog sporazuma prevazilaze samo Kosovo. Što je sjever Kosova u kome dominiraju Srbi integrisaniji, to je manje izvodljiva bilo kakva unija Kosova i Albanije ili eventualna podjela – što predstavlja trajnu prepreku velikoj Albaniji i velikoj Srbiji", smatraju autori izvještaja.

Time bi Kosovo, kako ukazuju, umesto uporišta koje Rusija koristi za destabilizaciju, a Kina za širenje političkog uticaja, postalo brana etnoteritorijalnim aspiracijama i etnonacionalnim subverzijama koje promovišu Moskva i Peking.

Takođe, kako su naveli, jačanje jedinstva unutar saveza zapadnih zemalja bio bi najbolji način da se testira spremnost Mađarske za promovisanje i zaštitu režima predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, koji je označen kao neliberalni, uključujući tu i miješanje Budimpešte u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine.

Ukazano je i da bi se bez prednosti i mogućnosti da sprovodi izolacionističku politiku nad Kosovom strateška kalkulacija Beograda promijenila.

"Ruski i kineski veto na Kosovo u Savjetu bezbjednosti UN biće od zanemarljive vrijednosti za ono što Beograd smatra glavnim političko-bezbjednosnim izazovom. Vučićev režim više neće biti u mogućnosti da sprovodi kampanju povlačenja priznanja nezavisnosti Kosova ili da koristi Kosovo kako bi unaprijedio ideologiju srpskog sveta, ili pak da izbjegne odgovornost za napad režima na demokratski poredak", navodi se u tekstu, uz napomenu da od Beograda ne bi trebalo izričito tražiti da prizna nezavisnost Kosova.

"Strategija konvergencije brzo se može pokrenuti, i to potezima koji ne predstavljaju priznavanje nezavisnosti Kosova, a mogu dati brz podsticaj dijalogu Srbije i Kosova koji vodi Evropska unija", ističe se u dokumentu koga pisci smatraju svojevrsnom dopunom transatlantskih ciljeva - uključujući napore u odvraćanju ruske agresije u Ukrajini.

"Ruski predsjednik Vladimir Putin se više puta pozivao na Kosovo koristeći ga kao izgovor i racionalizaciju za moskovsku aneksiju Krima. Zajednički stav Zapada o Kosovu odbacuje neosnovanu tvrdnju o Ukrajini i obuzdava rusku destabilizaciju Bosne i Hercegovine. Agitovanje Kremlja u Bosni i Hercegovini zavisi od Beograda, a ne obrnuto", precizirano je u tekstu.

Autori zaključuju i da predvođena Bajdenovom administracijom, konvergencija osnažuje Brisel, omogućavajući Evropskoj uniji da, kako je navedeno, konačno odigra svoju ulogu u okončanju trodecenijske jugoslovenske drame.

( BETA )