U Sampas!

- Ima li ljudi?

- Ne znam, valjda ima.

Cupkali smo iza scene i čekali. Čuli smo komešanje, žagor, ali sala nije bila puna. Mogao sam razgovjetno da prepoznam pojedine glasove, da ih razložim u srednjem uhu.

- Da provirim?

- Ne glupiraj se.

Najava u medijima bila je solidna, fejsbuk je učinio svoje. Ono što me hrabrilo je činjenica da je Ilija ubjedljivo najzajebaniji pisac kojeg Crna Gora trenutno ima. Naravno da Crna Gora o tome pojma nema, ali opet, čitaju ljudi. Apatija jednog društva ne može biti velika, bio sam uvjeren, koliko je sala Dodesta mala.

- 'Oćemo li?

- Čekaj još. Valja malo zakasnit'.

Pružio mi je majušnu bocu votke koju je kupio na aerodromu. Cijelu nedjelju lutali smo po Berlinu, ali nismo imali plan. Kad sletimo u Podgoricu, doći će nam. Kad budem oči u oči sa publikom znaću šta treba da radim. Ilija je introvert, ali rasplamsaću ga. Uzeo sam kratki gutljaj, poravnao sako. Bilo je to kao u filmovima. Izašli smo pred crnogorsku književnu publiku, spremni na sve.

Aplauz. Ili, nije bilo aplauza. Ne sjećam se.

Taj prvi udar sam potisnuo. Deset ljudi, možda dvanaest. Nekoliko poznatih lica. Bivše kolege iz novina. Teta na ulazu pregleda maske. Jedan kamerman. Možete početi, doviknuo je tonac.

Mikrofoni su tužno ciljali negdje u stranu, iza naših zamišljenih lica. Nije prvi put, veliki smo momci, ne radimo to za publiku. Za razliku od mog druga, ponekad imam problem, naciljan sam da se svidim i lako odustajem. U svim tim godinama prijateljstva i pisanja, stekli su se uslovi, jebem mu život, da više od deset ljudi dođe na promociju, mislio sam.

- Roman Sampas je knjiga o Crnoj Gori…

Posmatrao sam lica u publici, pitao sam se da li oni znaju? Kako da im objasnim? Usta su mi se osušila, shvatio sam da bi veče moglo postati neznatno, ustaljeno, provincijsko žalovanje nad faktima jadne književne scene. Ali imao sam želju, i vjerovao sam, neće puno vremena proteći do onog dana kad će ta sala biti puna.

* * *

Dok ovo čitate možda je već objavljeno da je crnogorski pisac Ilija Đurović za svoj roman Sampas dobio NIN-ovu nagradu. Možda famoznu nagradu nije dobio, ali biti u finalu već je priznanje za knjigu. Prije samo dva mjeseca, na toj promociji u Podgorici, osjećao sam se pokradeno. Htio sam svima reći da je roman Sampas lično porinuće, razjedanje i lirski trans pripovjedača koji je svoju zemlju napustio i vratio joj se u jeziku. Da u tom romanu dvoje mladih luta po crnogorskoj obali - ljeto je i oni su na odmoru u domovini, oni su pijani, drogirani, izluđeni zvucima i isparenjima rodne grude koja ih tjera da guraju dalje, sve do porodičnog gnijezda iz kojeg će na kraju odletjeti.

Sampas je lična borba i tragika jedne mladosti, Sampas je roman o Crnoj Gori koja ne komunicira sa najosjetljivijima među nama, koja piša po našim emocijama, razvodi sitne strahove i ugrađuje ih u svaku žilu toliko puta poniženog pojedinca.

Ali, rodi se ponekad neko dovoljno snažan da sve to izdrži na nogama, da toj užasnoj divnoj zemlji uzvrati šamar ljubavi, da tim dragim podivljalim ljudima pokaže koliki je opseg njihove bolesti; rodi se ponekad Pisac, tvrdim, a kad se Pisac rodi, onda je možda zaista nebitno je li deset duša u publici, ili deset TV ekipa čeka na intervju sa laureatom.

Dok ovo pišem ne znam da li je roman Sampas osvojio NIN-ovu nagradu: i da jeste i da nije, možda će sad Crna Gora pokušati da ga pročita. Ili će se ljudi praviti nevješti, pustiti komesarima u kulturi da rovare i produciraju dalju nespremnost da se misli i rizikuje.

Crna Gora nije znala šta bi sa Ilijinim kratkim pričama, poezijom, niti je bila spremna za Đurovićevu dramu Sobe koja je doživjela onu najgoru sudbinu da postane “kultna predstava”, umjesto da se o njoj raspravlja na Javnom servisu. Slično je Ilijina dramatizacija Tolstoja u režiji Mirka Radonjića ostala podzemno čudo i produkcija bez konkurencije i šireg društvenog odjeka. A sve to zato što ovdje, đe su nam grobovi, đe nam je srce, ne postoje uslovi za rad, uzlet i sampas koji autor očigledno toliko želi.

Kakav god bio današnji aber iz Beograda, hvala Iliji što se nije predao. Za dar koji dijeli sa svijetom, svaka nagrada je nedovoljna.

( Brano Mandić )