Vojvode

Odavno Đukanović nije rekao nešto tačnije od ovih poraznih ocjena o crnogorskom prosvjetnom kadru i školskom sistemu... I doživio je žestoku paljbu sa svih strana. Naravno, zasluženo. Takvi se paradoksi dešavaju kad ste predugo na vlasti. Toliko dugo da ste i sami to zaboravili...

Prije svega - jedan detalj koji obično previđamo. Sistem se mnogo sporije mijenja od pojedinca. Dok je Đukanović bio Miloševićev ideološki partner presudno je uništio bazu crnogorskog školskog sistema. Tada su zbornice počele da liče na kasarne, a nastavnici su bili ljuti propagandisti nove nacionalne politike... Kada je Đukanović promijenio priču - sistem je najvećim dijelom ostao da počiva na istim ljudima. Od kojih je većina „prelomila u mozak“ i pošla Đukanovićevim putem. Ali, to nije važno. Jer, sistem koji počiva na takvima, ne može biti dobar. Posljednjih godina vidljiva je namjera da se modernizuje i podmladi prosvjetni kadar. Ali, ako se i njima bude mjerila podobnost, nema napretka, biće samo još gore. Pustite ih da rade po načelima struke, a ne gospodara. To je jedina nada. Uostalom, građani treba da se ljute, a ne on. U najkraćem - ta slika je takva - jer su njemu baš takvi trebali...

Ali ono što odista iritira je ta nevjerovatna nevinost u ocjenama - kao da je cio život bio u opoziciji, ili u Mandžuriji, pa sada došao, vidio i dijagnosticirao... Kao da zaboravlja, on sam, da to izriče čovjek koji je odgovoran za sve puteve i stranputice modernog crnogorskog društva, pa i segmenta koji se tiče školstva...

I sad pamtim sliku iz devedeset druge, treće. Ugledna škola u centru grada. Na školskim vratima još se drži plakat sa nekih već odavno okončanih izbora. Đukanović, isto, samo sa manje sijedih i kilograma... Kraj je školske godine, završne sjednice, đaka već nema u školama. A kvart oko škole se trese od pjesme iz zbornice, gdje prosvjetari slave kraj još jedne školske godine. Trešti - Na planini, na Jelici, sastali se svi četnici... I tako dalje. Taj što je tada najglasnije urlikao danas je jedan od „čuvara tvog poštenja“.

Školski sistem je u mnogo gorem stanju nego što misli Đukanović. A na toj slici bijede i ništavila - njegov je potpis. Zato mu je bolje da na tu temu - ćuti. Neka pusti da rade oni koji znaju.

Tada je Đukanović u školski sistem uveo - vojvode. Koji se danas poglavito nalaze u - fokusu pravosudnog sistema.

Uvijek volim da u svemu prvo vidim ono što je dobro. A ovdje vidim i jednu zaista dobru i korisnu stvar koju je donijelo ovo suđenje. Nakon svega što smo čuli sigurno je da titula vojvode, makar ova “moderna” varijanta, boba pišljivoga ne vrijedi... Vojvodski mit je u Crnoj Gori srušen za sva vremena. Poslije ovakvih uzoraka ne bi se ni dijete u igri iza zgrade nazvalo vojvodom. Ceh će, ni krivi ni dužni, platiti oni nesporni - vojvode iz starih vremena, ali, takvi su kaprici istorije.

U iskazima svjedoka i optuženih svako malo promakne kakav „vojvoda“ uglavnom živopisnog imena (Čaruga, Paja, Čeko...), i po pravilu, ispostavi se da je svaki od tih vojvoda - go prevarant, saradnik ove ili one službe, doušnik, kakav drumski razbojnik ili sjecikesa... Kada čak i jedan od ovih novodobnih „vojvoda“ kaže da su svi ti vojvode - udbaši i saradnici, onda mu valja vjerovati. U svakom slučaju - o vojvodstvu tu ne bješe zbora... Kako bi danas nekome smiješno zvučala ona stara, epska izreka - vojvodska se ne poriče...

A možda se i ne treba čuditi. Ovo vrijeme je uspjelo da unizi mnogo toga... Od plemenitih stvari poput škole, do besmislenih poput smiješnih i anahronih titula. Uglavnom na sličan način. A to, po pravilu, nije zasluga vremena, već - ljudi.

( Balša Brković )