Navijači koji se ponose što su rasisti: U Beitaru nema mjesta za Arape

Skandal koji su nedavno izazvali navijači Lacija, dijeljenjem fotografije Ane Frank u dresu Rome i jasnim porukama mržnje prema jevrejskoj zajednici, podigao je na noge Italiju.

Cijeli fudbalski svijet je pisao i pričao o tom slučaju, osuđivao, najavljivao još jaču borbu protiv rasizma i anti-semitizma.

Rasističke uvrede dio su navijačkog kolorita ne samo u Italiji, i ne samo na Laciovoj tribini, ali ništa ne može da se poredi sa onim šta godinama rade navijači kluba – iz Izraela.

Riječ je o pristalicama Beitara iz Jerusalima, organizovanih u ozloglašenoj grupi „La Familia“.

„Zvijezde na nebu su svjedoci

Za rasiste to je kao san

Cijeli svijet će svjedočiti

U ovom timu nikada neće zaigrati Arapin

Ne zanima me koliko će ih i kako biti ubijeno

Ubijanje Arapa čini me srećnim

Dječak, djevojčica ili starac

Zakopaćemo svakog Arapina dubobo u zemlju”.

Tako glasi jedna od navijačkih pjesama, koja se može čuti sa tribina Beitarovog “Tedi” stadiona, uz konstante parole: “Smrt Arapima”, “Smrt Muslimanima”, “Muhamed je homoseksualac”…

Beitar je jedan od najvećih klubova u Izraelu, uz gradske rivale Makabi i Hapoel, te Makabi Haifu.

Takav klub, logično, ima jaku navijačku strukturu, koja je od 2005. godine organizovana u grupi “La Familia”.

Beitar je, međutim, od osnivanja – 1936. godine, bio povezan sa ekstremnim cionističkim frakcijama, naročito paramilitarnom organizacijom “Irgun”.

Zbog takve istorije, Beitar je očigledno uvijek imao, javnu ili pritajenu, podršku dobrog dijela izraelskih političkih struktura, čime se objašnjava i to što tvrda navijačka struktura tog kluba nije bila na meti državnih organa, uprkos, deklarativnom, zalaganju za jednakost i pravdu.

Uticaj navijača na politiku kluba toliko je jak da u Beitaru nikada nije zaigrao nijedan igrač arapskog porijekla, što nije slučaj sa ostalim izraelskim klubovima. Čelnici i vlasnici Beitara pokušavali su to da promijene - bezuspješno.

I u nacionalnim timova te zemlje, posebno u mlađim selekcijama, igra sve više fudbalera, koji nisu “čisti” Izraelci, Jevreji – samo ne u Beitaru.

Formiranjem “La Familie” prije 12 godina situacija je postala još gora, jer pripadnici te grupe ne samo da ispoljavaju mržnju, već se njome i ponose.

“Oni su ponosni što su rasisti. Za njih je to nešto uzvišeno”, pisao je “Vašington post”.

Kada je jedan od najboljih fudbalera Beitara svih vremena Aviram Barukjan izjavio da ne bi imao ništa protiv da igra u timu sa arapskim fudbalerom, sjutradan je bio na hitnom sastanku sa vođama navijača.

Dan kasnije je izdao i saopštenje:

“Žao mi je što sam nanio bol navijačima i svjestan sam da sam ih povrijedio. Veoma mi je važno da oni znaju da sam uz njih, bez obzira na sve. Ja nisam neko ko donosi odluke, ali ako navijači ne žele arapske fudbalere, neće biti arapskih fudbalera u Beitaru”, napisao je Barukjan.

Nekoliko mjeseci kasnije napustio je klub i otišao u Poljsku.

Sve do prošlog ljeta, pripadnici navijačke organizacije bili su, praktično, nedodirljivi, iako su na nekim instancama označavani kao kriminalna grupa, a bilo je i sporadičnih predloga da se klub izbaci iz prve lige.

Očito je, međutim, da su navijači Beitara imali dobru političku zaštitu. Tako je, recimo, Miri Regev, članica vladajuće partije, objavljivala fotografije sa istaknutim članovima “La Familie”.

“Oni ne podržavaju rasizam i nasilje”, govorila je Regev, koja je trenutno ministarka kulture i sporta, te jedna od najbližih saradnika Benjamina Netanjahua.

Ipak, prošle godine pojavili su se nagovještaji da je država Izrael krenula u kakvu-takvu borbu protiv Beitarovih rasista.

Pedeset istaknutih predstavnika ozloglašene grupe je uhapšen, zbog ilegalnog posjedovanja oružja, a neki su optuženi i za prebijanje navijača gradskog rivala Hapoela.

Snaga “La Familie” je uzdrmana, ali se sa tribina “Tedija” i danas čuju iste poruke…

( Aleksandar Radović )