Izgubljen

Kengur iz Berana sada je u Piperima. Prava je sreća što priča o kenguru nije izašla prije dvadesetak dana, inače gost iz daleka glave ne bi iznosio od “pristalica” “vođe slobodnog svijeta” koji je tada kojevitezao u melburnskoj mračnoj tavnici. Sada se ispituje da li je kengur došao sa papirima, ili će ga možda - deportovati. I, ako bude deportovan, gledajte da ne putuje preko Srbije.

Izgleda da sumnjiva magija politike na ovdašnje ljude djeluje zarobljavajuće. Čovjek bi mogao steći utisak da su “oni” lakše predali vlast nakon trideset godina vladanja, nego “ovi” nakon trinaest mjeseci. Taj sirenski zov definitivno djeluje na naše ljude.

Nervira vas i prijatelj koji ne umije da ode (koliko god da je veče bilo lijepo), a kamoli političar koji to ne umije.

Vjerovao sam da je 30. avgust značajan jer bi mogao predstavljati vododjelnicu u crnogorskoj politici. Onu tačku nakon koje stvari više neće biti iste. I da će nestajati i politička pohlepa, i partijska pamet, i infantilna neodgovornost koja je zapanjujuće učestalo prisutna kod ljudi koji se ovdje bave politikom.

Ovakav rasplet teško bi mogao uvjeriti čovjeka da je takav proces otpočeo. Pobjednci su u mnogo čemu bili nedostojni svoje pobjede. Koliko god im takva spoznaja teško pada, upravo se to desilo. Ni prvi, ni posljednji put. Istorija vam je čitava satkana od takvih priča i takvih likova. Druga je stvar što imenom pamti uglavnom one koji umiju biti dostojni sopstvenih pobjeda. I pronađu način da svojim pobjedama daju smisao.

Ako je neko imao dilemu da li bi apostolski tim trebalo da ode, nakon njihove odbrane vrlo vjerovatno da takve dileme više ne postoje. Lako je biti dostojanstven u pobjedi, ali takav stav u porazu znači zrelost koju, na žalost, sada nismo vidjeli.

Zapjenušana izjava ministrice Bratić o prezimenima koja ne mogu potpisati famozni Temeljni ugovor (a zašto, uzgred?), u normalnoj državi bila bi dovoljan razlog da jedna vlada padne.

Imali smo zanimljive reakcije, na nekoliko strana i načina.

Ekspreti su odlučili da siđu u narod, i to je, očekivano, sasvim groteskno. Taj kentaur - pola ekspert, pola populista - ne obećava ništa dobro. Obično su diletanti, ali takvi najprije dovedu do velikih gluposti. Sjetite se likova iz devedesetih. Beznačajni partijski aparatčici koji su se usrali u život više od dvadeset miliona ljudi. Tako to ide.

Demokrate su pak zarobljenici tzv. velikih riječi. Izgleda da tipičan političar iz te ekipe, čim otvori oči izgovori desetak puta - “Izdaja”, “Prodaja” i “Krađa”. Njima to dođe kao nekome kafa i kisjela. Nakon te tri riječi, oni su spremni da uđu u dan i da ljudima objasne kako jedino može biti. Tako su razapeti između doživljaja sopstvenog liderstva (nešto između Mojsija i Marka Kraljevića, ako je moguće) i nemogućnosti da odole bilo kakvoj, pa makar najordinarnijoj čaršijskoj pokvarenosti koju će, tobož naivno, zbnjeno i zapitano, pustiti u medije. I u stanju su sve da ponove - 21 milion puta. “Ubi me prejaka reč”, mogli bi shvatiti bar jedan sloj značenja slavnog stiha.

A sam premijer, temeljno pogubljen.

Sramota je, profesore, cijelu godinu trubjeti o tome da ste u svakom trenutku spremni za provjeru povjerenja vladi, a onda kada do toga dođe, nedostojanstveno se džilitati i koprcati.

Od velikog vjernika moglo bi se očekivati više smirenog prihvatanja sudbine. Da kaže sebi: imao si priliku, ali nisi uradio dovoljno. Pomjeri se nekome ko će bolje.

Stvari su u biti jednostavne, nismo li svi pričali o ovome - hoćemo CG u kojoj pad jedne vlasti nije dramatično, već normalno dešavanje. Sramota je da jedan profesor izgleda kao neko ko bi zapalio Crnu Goru zbog vlasti.

Evo, da profesoru bude lakše - javljaju da je i Njegoš pretopljen u staro gvožđe.

Može se otići na sto načina, ali u politici - možda i u ljubavi - nije nevažno koji ćeš način odabrati…

( Balša Brković )