Upoznaj domovinu: Spuška glavica

Glavni motiv za ovo moje piskaranje je želja da upoznam ljude sa njihovim bližim i malo daljim okruženjem. Odavno sam zapazila da mnogi od nas bolje poznaju inostranstvo od zanimljivih mjesta u svojoj okolini. Šetajući i pišući i ja sam naišla na mnoga mjesta za koja do tad nisam čula. Svoje iznenađenje i oduševljenje sam nesebično dijelila sa čitaocima. I onda, poslije dvadesetak godina takvih šetnji, ja shvatim da se nikad nisam popela na Spušku glavicu. Odlagala sam to bezbroj puta. Uvijek bi iskrslo nešto što bi mi više privuklo pažnju.

A Spuž je tu… kad god hoću mogu da trknem. I to “kad god hoću” se realizovalo tek na izmaku prve “korona godine”, dan prije posljednjeg “zaključavanja” Podgoričana. Prvi dan marta je izgledao kao da smo u sred proljeća. Preko Zagoriča smo se uputili starim (konačno renoviranim) putem prema Danilovgradu. Kad smo stigli do Spuža, prešli smo most na Zeti i skrenuli lijevo.

Da ne bismo gubili vrijeme pripitasmo jednu djevojku odakle počinje uspon (ako se tako može reći za ovih stotinak metara) na vrh Glavice. Bili smo nekoliko desetina metara pred ciljem. Na stubu ulične rasvjete postoji markacija. Skrenuli smo desno prateći je i na kraju malog početnog uspona smo vidjeli mjesto za parking. Pošto nismo bili sigurni da li je to javna površina ili privatni posjed vratili smo se i parkirali malo dalje niz ulicu.

Stazica se uočava sa lijeve strane. Markirana je i raščišćena. Čim smo počeli da se penjemo pomislili smo da je ovdje najbolje doći dok ti poslije preležane korone čulo mirisa još uvijek ne funkcioniše jer, pretpostavljam, miris sa farmi kokošaka u podnožju brda – reže vazduh. Iako ja i mimo korone kuburim sa čulom mirisa, pomislila sam da bi mi valjala gas maska.

Ali, što se više penješ, ovu negativnu pojavu slabije registruješ. Jedino smo se zapitali: kako je ovim ljudima što tu žive? Na jednom zavijutku smo sa visine ugledali Zetu. Ova prelijepa rijeka je godinama bila jedna od najzagađenijih u Crnoj Gori. Posljednjih godina se radi na njenoj zaštiti i spašavanju, ali s obzirom na prenisku ekološku svijest većeg dijela stanovništva, proći će Zetom još dosta vode dok proteče čista i zelena kakva je nekad bila.

Vrlo brzo smo ugledali i djelove bedema tvrđave izgrađene početkom 18. vijeka koji su uspjeli da prevare vrijeme i održe se duže od 300 godina, a da im niko nije pripomogao u tome.

Lagano smo se popeli utabanom obilježenom stazom. Sa sve zastajkivanjima radi fotografisanja okoline i pokušaja da identifikujemo viđeno, nije nam trebalo ni pola sata do vrha. Staza startuje sa jugozapadne strane brda (postoji još jedna, sa istočne strane), a ulazna kapija je na zapadu. Kad smo prošli kapiju dočekala nas je zaravan po kojoj se, tu i tamo, mogu uočiti djelići turske vojne utvrde.

Ove gomilice kamenja su prije 3 vijeka bile dio moćne tvrđave koja je imala čak 24 kule. Podigao je Hodaverdi paša. Kažu da je predstavljala fortifikacijsko remek djelo, a o značaju položaja koji je zauzimala mogli smo i sami da donesemo zaključke. Kažu da se po selima u ravnici i prema Piperima još uvijek može naći po neko zaostalo đule iz perioda kad su Turci boravili na Spuškoj glavici.

Sa sjeverne strane se nalaze ostaci rova, a sa južne sam uočila tunelčić kroz koji sam izišla van zidina tvrđave prema istoku. U tunel koji se pojavio sa lijeve strane se nisam usudila da zakoračim. Trudim se da savladam klaustrofobiju, ali ne treba ni izazivati svakog đavola. Postoji legenda da se tim tunelom može stići u podnožje brda, do sela Pazarište. Kao i sve legende – čeka da ih neko provjeri, potvrdi i proglasi činjenicom.

Da li je ovo originalni prolaz, ne znam. Samo znam da je sa ove strane dobar pogled na najočuvaniji dio zidina. Takođe, ovuda prolazi druga staza do podnožja brda. Ko želi da se detaljnije upozna sa istorijatom ovog utvrđenja, nađoh u Vijestima dobar tekst od Slobodana Čukića koji za razliku od mene koja potenciram geografiju prednost daje istoriji.

Vratimo se geografiji. Ispod Spuške glavice, logično, leži Spuž. Glavni njegov dio je smješten u meandru rijeke Zete što se sa ovoga mjesta lijepo vidi. Jedino što to nikako nisam uspjela da obuhvatim jednim kadrom.

Pošto je Spuška glavica smještena u sred ravnice, njenih skromnih 160 m visine omogućava izvanredan pogled nadaleko. Osim Zete i Spuža, sa vrha se dobro vide Maljat i Visočica odakle se vadi mermer. Na sjeverozapadu se pruža Garač. Ovo je jedna od boljih pozicija koja objašnjava njegov nadimak “Crnogorski Kilimandžaro”. Falilo je samo malo snijega pri vrhu.

Sa vrha Spuške glavice se vide i ostaci nekadašnjih firmi koje su zapošljavale veliki broj radnika koji su i iz Podgorice dolazili da rade u Spuž. Tu su pokojne Fabrika stanova i ciglana, mlin… Sada jedino mlin radi, ali sa neuporedivo manjim kapacitetom nego nekada.

Ispod Spuške glavice na sve strane se pruža plodna Bjepopavlićka ravnica koja bi mogla da prehrani značajan broj stanovnika naše zemlje. Nažalost, samo letimičan pogled nam govori da od toga nema ništa. Ekspanzija stambene gradnje na najplodnijim djelovima i samo neznatne obrađene parcele oko kuća je ono što se uočava.

Kad održah jedan monolog na tu temu, bacih pogled iznad ravnice, prema sjeveroistoku. Ko dobro zna ove krajeve mogao bi da prepozna mnogo toga. Ja sam samo naslućivala. Znam da se vide Piperi i put ka Martinićima. Zato sam u pomoć pozvala kumu, koja vuče korijene i iz Pipera i iz Martinića da mi kaže šta se ovo sve vidi odavde.

Ona kaže da se vide: Donji Crnci, Pipersko polje, Gornja stijena, Martinići, Stubica i Strmica. Moram negdje poći sa njom da mi preciznije pokaže, a vi sami istražite.

Zadržali smo se gore poprilično razgledajući na sve 4 strane svijeta. Spustili smo se još brže nego što smo se popeli i zadovoljni krenuli kući. Nismo izgubili ni 3 sata, a napravili smo lijep izlet, vidjeli nešto novo. Kasnije smo se doedukovali iz istorije. Kad nas puste da zavirimo preko granice svoje opštine, ovo je jedna od ideja za izlet. U povratku smo pošli i do mosta na Zeti prema Piperima, pa do Duklje i do mjesta gdje se Morača uliva u Zetu… ovaj Zeta u Moraču… no to je neka druga priča.

( Jasna Gajević )