Idejna i fabularna slojevitost

(“Šćer onoga bez đece”, Nova knjiga, 2017, “Aimée”, OKF, 2019)

(Nastavak or prošle subote)

Kroz isti inovativni postupak autorka je (s)provela još jednu narativnu slagalicu u okviru svog širokog monološkog preispitivanja, a koja bi se mogla sažeti u pitanje - Gdje je u svemu tome pisac? Koliko se on sam pokazuje kao pokretač priče, u kojoj je mjeri odgovoran za njen ishod, koliko je njegov tekst vjerodostojan “provodnik” ideja i (arte)fakata iz spoljašnjeg svijeta, i da li može u svom kritičkom pohodu pomjeriti neka ustaljena, pogrešna ili prevaziđena stanja određenog kulturološkog miljea “danas i ovdje”, ili onog već od ranije apsolviranog? Sve te segmente Stefanovićeva sagledava u širokom luku, čitaocu su predočeni mnogi inserti njenog ličnog preispitivanja paradigmatskih stanja iz samog života etabliranih pisaca i teoretičara koji su proširili granice literature i mnoge njene stilističke obrasce označili kao sudbinsku trajektoriju kroz život i vrijeme. Dakle, sve ono što bi moglo predstavljati najviši vrednosni doseg duhovnog bića jedne sredine, društva, naroda. Čitalac će tako, zajedno sa autorkom, da zalazi u svijet Ničea, Dostojevskog, Saramaga, Eka, Hajdegera, Mejrinka, Horacija, Sv. Augustina, F. Rota, R. Benedikt i drugih. Postavljajući ih na ispitivački teren, jedanput kroz dvije-tri rečenice, drugi put kroz pasus-dva, ili pola stranice-stranicu, Stefanovićeva ih katkad i međusobno sučeljava, a češće stavlja na tas sosptvenog ogleda, redefinišući na taj način i njihovu istorijsku ulogu i doprinos u sferi teorije, filozofije, stvaralaštva. To je put, kao da sugeriše sama autorka, kojim se dolazi do zaključka po kojem pisac, ukoliko želi da proširi i produbi granice sopstvene percepceije, mora najprije biti čitalac. I što je knjiška problemska ravan delikatnija i zahtjevnija, to je i čitaočeva pozicija odgovornija. Sa dosta materijalnih činjenica i uveliko apsolviranog (sa)znanja, najčešće sa istorijskom konotacijom, Stefanovićeva ulazi u jednu vrstu polemičkog diskursa kojim će “pretresti” postojanost tih istih činjenica, otkrivati nove detalje i rasvjetljavati diskutabilna čvorišta u istoriji, kulturi, tradiciji, političkoj praksi pojedinih zajednica i naroda (pitanje jevrejstva i kompleksa njegove istorije, na primjer, mentalitetskog profila društvenih i vjerskih zajednica - crnogorskih, ruskih…), a čak su i neki dijelovi teksta iz Biblije, na bazi paralelnih ogleda sa drugim sličnim spisima, znali da probude autorkino kritičko oko. Čitaocu ne mogu promaći ni njena veoma lucidna zapažanja o društveno-političkom razvojnom sistemu komunizma i socijalizma, sa svim njihovim vrednosnim kriterijumima, kako primarnim - egzistencijalnim, tako i duhovnim i stvaralačkim, a na čijim je temeljima u jednom periodu stasavala i tadašnja jugoslovenska inteligencija.

U ovom romanu autorka je, dakle, uspjela da sublimira sopstvena književna iskustva i jaki analitički poriv prema savremenom tekstu, tj. mnogim teorijama i školama, prema sudbini pisca i njegovom djelu, riječju, prema perspektivi knjige i literature, s jedne strane, i s druge, da kroz inserte tzv. stvarnosne proze pruži veoma uvjerljivu, živu sliku našeg svakidašnjeg mentalitetskog sklopa koji nas i danas pečatira, i u kojem caruje dihotomija između davno preživjelih ali još uvijek prisutnih modela običajnog ponašanja i prava i najnovijih tehno-virtuelnih ubrzanja. Prema autoru, mnogo toga je još zbunjujućeg i nepoznatog u crnogorskom društvu, čija plemenska matrica još uvijek ne blijedi tako lako, a stranice na tu temu predstavljaju zavidan nivo autorkine poetske opservacije. Dovoljno je samo preciznije se “zagledati” u naslovnu sintagmu romana “Šćer onoga bez đece”, pa zaključiti o kakvoj vrsti patrijarhata je riječ.

Romanom “Aimée” Lena Ruth Stefanović nastavlja svoju priču u eksperimentalnom tonu, sada još radikalnije. Osiguravši izvjestan fabularni slijed kroz dijalog tri lika, Pamele, Arija i Amine, Stefanovićeva će i dalje ostati na polifoničnom kritičko-istraživačkom putu: pisanja, motiva, kompozicije, toka svijesti, književne forme - dakle, svih najbitnijih konstituenata savremene literature. Ubacujući čak i triler-elemente (otmica ćerki potpredsjednice), autorka će vješto dramatizovati jedan dio sadržaja kao aluziju na prepoznatljivi ovdašnji društveno-politički milje. A u tom miljeu (Balkanu), kako na jednom mjestu kaže autorka, “ne volimo krajnosti, a ne poznajemo sredinu. Kud odosmo?” (str.81).

Roman, u suštini, počiva na priči o priči (što je naznačeno i u samom prologu), stoga je s razlogom označen kao meta-roman. Kako više nema ustaljenih opšteprihvaćenih načela u percipiranju i interpretaciji svijeta, mogućnosti poigravanja sa formom i motivacijom, tj. transpozicijom tog istog svijeta u umjetnički diskurs, postaju sve brojnije i maštovitije. Pošto su žanrovske granice uveliko pomjerene, otuda se podrazumijeva i strukturna razuđenost književnog teksta koja je prisutna u ovom, kao i u prethodnom romanu. I ovdje su likovi u dosluhu sa naratorom, odnosno autorom koji ih, prema sopstvenoj procjeni mogućih dešavanja, premješta iz jedne situacije u drugu. Sami likovi analiziraju nametnutu im ulogu, obraćaju se čitaocu, stvarajući imaginarni tok još imaginarnijeg zajedništva i nužne usredsređenosti jednih na druge, dok za to vrijeme autor sumira svoje uvide u djela psihoanalitičara Lakana i Frojda, naprimjer, ili pisaca Itala Kalvina, Efraima Kišona i drugih. Mnoge stranice su, inače, u znaku “psiholoških naracija” koje u svom monološkom preispitivanju koristi i sam narator. Sva ta idejna i fabularna slojevitost ipak zadržava svoju čvrstu strukturu koja je jedna od osnovnih odlika logički programiranog narativa, pa će autorka na jednom mjestu reći: “Književni likovi pate od grandomanije baš kao i ljudi od krvi i mesa”. Neki sadržajni segmenti, koji su jednako prisutni i u prethodnom romanu, ne bi se, međutim, mogli prepoznati u rečenom kontekstu, jer su po svojoj važnosti (i vrijednosti) ipak iza njih, a radi se o iscrpnim opisima okultnih radnji, tajnih društava, sekti, vidovnjaka, spiritista…To je, u svakom slučaju, dovodilo čitaoca do zasićenja tim dijelom teksta, odnosno do njegove degresije u odnosu na ostale, svojim tematom i porukama, dublje stranice.

Koliko je u jednom književnom tekstu piščeve originalnosti i invencije, a koliko “asimilovane” lektire, naučenog gradiva i sakupljenog znanja; u čemu prepoznajemo snagu talenta, a u čemu zavodljivost mimetizma; može li se govoriti o depersonalizaciji autora i koautorstvu čitaoca… sve su to pitanja kojima je autorka skretala pažnju na sopstvene nedoumice, na potrebu da razjasni sopstvenu ulogu, tj. sebe kao pisca, ali i čitaoca. Tim prije ako je, prema misli jednog poznatog stvaraoca, pisanje - stvaranje novoga svijeta, a čitanje - učestvovanje u njemu. U nedavnom novinskom intervjuu, pjesnik Nedžad Ibrahimović je s pravom ustvrdio da “samim činom pričanja o sebi, nekom drugom ili sebi, mi smo već u tekstu… I svaka priča, razgovor o književnim likovima je razgovor sa samima sobom, anđelima i demonima u nama”. Lena Ruth Stefanović je, razgovarajući sa drugima, uistinu razgovarala sa sobom. Njeni romani “Šćer onoga bez đece” i “Aimée” objelodanili su neke nove svjetove u nama i oko nas. I to kroz pismo na koje u novijoj crnogorskoj književnosti još nijesmo navikli. Samo taj nagovještaj da “nijesmo navikli” dovoljan je razlog da “pogledamo” romane i vidimo o čemu se radi.

( Jovanka Vukanović )