Laureati Draško i Emilo

Iako je davno rečeno da je Nebojša Medeni najpametniji kada ćuti, iako je bilo dobronamjernih predloga da mu se zabrani pristup Fejsbuku i Tviteru, iako svojim postovima širi najluđe teorije zavjere, iako je od Milovog ljevičara postao Trampov desničar, ipak, ima od Medenog i neke koristi. Kad god se pomene ili ukaže, kad ga prenese Fejsbuk ili uslika TV Vijesti, banana men Nebojša me podsjeti na velikog pisca Filipa Rota, i njegovu neponovljivu junakinju Rouzen Sabat, čiji je tragični život, potopljen viskijem, ovako objasnio: Rouz se satirala alkoholom iz dva nesporna razloga - zbog svega što se nije dogodilo i zbog svega što jeste.

Ali nije ovo priča o Medenom. Ali jeste o našem društvu. Jer samo zajednica koja je grogirana alkoholom ili bananama može da preživi činjenicu, a da ne trepne a kamoli zakuka, da su neka dva udruženja takozvanih novinara dodijelila nagrade za životno djelo nekom Đuranoviću (Drašku) i nekom Labudoviću (Emilu). Pošto ni za jednog ni za drugog nikad nijeste čuli, da objasnim: to vam je kao da nagradu za životno djelo za sekularizam dobije Vesna Bratić, za borbu protiv mafije Momo Koprivica, za antikorupciju Petar Ivanović, a za doprinos civilnom društvu Ljubo Filipović. Može i nagrada za životno djelo u ratu Ratku Mladiću ili istoimeno priznanje za doprinos pravnoj državi i demokratiji Milu Đukanoviću.

Ponavljanje je majka znanja, kaže latinska poslovica. Evo kako sam laureata Đuranovića još decembra 2014. prepoznao kao vodećeg propagandistu Montenegra, čime je još tada zasluživao nagradu za životno djelo:

Kakav Emilo, kakav Mijo bokser, Zeko i Raka, Ranko Ameba, Kusovac ili papagaj Darko. Svi su oni mala djeca za našeg Drala. Pošto je direktor i glavni urednik (uvijek je volio funkcije) moj kadar, red je da opišem krug koji je on ispisao u bogatoj istoriji crnogorske propagande. Zatekao sam ga u Monitoru, bio je sekretar redakcije, Ćano ga udomio da bi mogao da preživi. Dobri Ćano. I dobri Miško. Dali mu hljeb, onda kada ga je Grk (Milo) izbacio s posla na ulicu. Tada sam ga ja preuzeo. Objasnio mu kako treba da se lati pera, naučio prvim koracima i napravio od njega ne samo novinara, već urednika, direktora. Iako mi je još tada, sredinom 90-ih, profesor govorio kako naš Drale radi za Grka. Nijesam vjerovao. Moja greška. Branio sam ga obrazloženjem da je dobar momak, častan čak, a da problem nije u Grcima već u njemu, nema srca, beskičmenjak, kao Filip - ne šteti ali i ne koristi.

Zaglavario sam ga u Monitoru kada sam otišao da pravim Vijesti. Za 4 godine ubilježio je neslavan rekord - sveo je tiraž nedjeljnika sa 4.000 na 800 primjeraka. Kada bi Milka napisala tekst o korupciji i kriminalu u prodaji KAP-a, on bi u narednom broju angažovao nekog “grčkog” eksperta da poravna “štetu” od Milkinog pisanja. Komentare osnivača Monitora Miodraga Perovića objavljivao je u rubrici “lični stav”, kako bi se ogradio od njegovog pisanja. I tako godinama.

Današnji frend i pajtaš Šeki R., prvi je u znak protesta napustio Monitor. Nagrdio je urednika Drala i o tome ostavio pisanu zabilješku. Ne kod Grka (Mila), već u Liberalu. Profesor matematike je onda smijenio urednika D.Đ. što će mu ovaj vratiti feljtonom u Pobjedi, desetak godina kasnije. Dosije, za potrebe Grka, potpisuje uvezeni urednik iz Praga, Srđan K.

Međutim, da bi se došlo do feljtona na kome se godinama i mukotrpno radilo, Draško Đ. je morao proći još neke krugove. Uz Monitor se bavio distribucijom. I to je upropastio. Napravio je višemilionski minus, Koča ga prijavio tužiocu ali Ranku to nikad nije zanimalo. Nije imala vremena od Šarića i Vijesti! Distribucija ga je, međutim, dovela do poznanstva sa Canetom, takođe distributerom. Novina, ne cigareta. Vila Montenegro im je bilo omiljeno mjesto okupljanja. To poznastvo će ga lansirati u orbitu.

Jednog jutra će tako osvanuti i u Vijestima. Nijesam mogao da vjerujem. Kada su Grk i njegov najbolji drug Cane krenuli da preko njemačkog partnera zauzmu Vijesti, kao glavni operativac se pojavio naš Drale. Skoro godinu dana Draško Đ. je bio i kod nas direktor, potpisivao, popisivao i sakupljao, da bi na kraju poslao i ponudu da nas kupe. Njegovi, Milo i Cane. Četiri miliona eura za 4 vlasnika. Ponuda koja se ne odbija, rekao bi don Vito Korleone. Već je raširio glasinu po varoši da suvlasnici Vijesti postaju milioneri, kada ga je posjekla informacija da su pomenuti odbili ponudu!

Veliki Grk, međutim, nikad ne ostavlja na cjedilu svoje važne ljude. Zato se morao smisliti novi projekat za Draška Đ. Tako je nastao Portal Analitika. Prvi dan i odmah desetine reklama. Ministarstva, javna preduzeća, “grčke” kompanije - svi su odmah prepoznali značaj i uticaj projekta za razvoj naše mlade države. Kada bih vam citirao šta je sve, u odbranu poslodavca Grka, napisao vlasnik, direktor i glavni urednik Analitike Draško, pali biste na tjeme. Bolje da to ne čitate. Od Platea do Drobniča, od Lekića do Krivokapića, od Vanje do Daliborke - riječju i slikom (Bebom i Radmilom) razgonio je najveće neprijatelje njihove gore crne. Naš Draško.

I na kraju Pobjeda. Da se pokaže u punom svjetlu. Nakon što je Kusi odradio najprljaviji dio posla, Lajović-Šofranac pokušali, ali bezuspješno, da ga nadmaše, sada na zgarište uniženog i opustošenog lista dolazi Grk Drale. Da to umije, izbalansira, osvježi i produhovi. Bolji kraj nijesu zaslužili - ni Pobjeda, ni Drale.

Ali, kako priliči našoj tradiciji, o pokojnicima ali i nagradama, sve najljepše. Zato, nek je srećno životno nedjelo. I Drašku i Emilu. Istina, Labudovićeva propagandna zvijezda mnogo je kraće trajala. Ali je po žrtvama nadmašila učinak vječnog propagandiste Đuranovića. Jer Emilo je huškao na rat, a Draško samo na korupciju i organizovani kriminal. Emilova prejaka riječ je uz brojne ostale propagandiste vremena zlog pripomogla rasplet jugoslovenske drame na viđeni način - krvavi sukobi, brojni zločini, desetine hiljada ubijenih i milioni prognanih. Draškovo pero je “samo” pomoglo DPS-u i Vođi da opljačka ili ugasi stotine preduzeća, ostavi bez posla hiljade radnika i obespravi sve građane ove zemlje koji su odbili njihovu partijsku knjižicu i službu.

Dakle, i Draško i Emilo su zaslužili nagradu za životno djelo, u propagandi naravno, s tim što postoji još par malih razlika. Prva je u žiriju - Labudović je postao laureat zahvaljujući nekoj bezimenoj četi iz UNCG, za čije vojnike naravno nikad nijeste čuli, a Đuranović je orden dodijelio sam sebi. Nakon što je ocu, opet preko veze, to jest vođe, obezbijedio i ulicu u nekom podgoričkom predgrađu. Umalo i trg u Danilovgradu, ali Grk Milo je uvijek znao, čak majstorski, da ograniči apetite svojih dvorjana.

Druga, važnija razlika: Labudović je nedjelo počinio iz ubjeđenja, a Đuranović iz koristi. Pošto se, i na sudu i u životu, motiv za zločin nerijetko uzima kao olakšavajuća okolnost, važno je i to zabilježiti. Ne zbog Draška, već zbog Emila.

Nek’ su im zato srećne nagrade, a još više životna djela. A neka se pripreme Radojka Rutović, Srđan Kusovac, Beba Popović i Darko Šuković. A za ono drugo Udruženje, evo njihovih laureata: Dražen Živković, Gojko Raičević, Novica Đurić, Marina Jočić…

P.S. Pardon, sad mi javiše da je Marina već dobila nagradu. Uz Emila. Tako i treba jer se odaje pošta jednom vremenu (zlom) i njegovim junacima. Samo se pitam što Draško uz sebe nije prilijepio svog parnjaka Darka. Time bi pravda bila zadovoljena. A zločin savršen.

Nek’ je vječna Crna Gora. Ko može da je preživi. A da se kao Rotova Rouzen ne satire alkoholom zbog svega što se u Montenegru nije dogodilo i zbog svega što jeste. Kao, na primjer, ova životna djela.

( Željko Ivanović )