Kako svima nevidljiva žena dospijeva u fokus

Iako je radnja filma “Tereza 37” smještena u hrvatski milje, a film inspirisan ženama u Hrvatskoj i hrvatskim društvom, scenaristički debi glumice Lane Barić pokazao se kao izuzetno važna i pristupačna priča za čitav region, za kompletnu kulturno-umjetničku, ali i društvenu sredinu koju čine zemlje zajedničkog govornog područja koje, pored (sličnog, ako ne istog) jezika dijele i prošlost, mentalitet, tradiciju...

Ostvarenje u režiji Danila Šerbedžije je i ovogodišnji hrvatski kandidat za nagradu Oskar, a, pored ostalih, osvojio je šest Zlatnih arena na prestižnom Pula film festivalu, dvije nagrade na FEST-u, nagradu publike na Zagreb film festivalu, dobio je niz dobrih kritika među kojima je i poznati magazin “Varajeti”, a osvojio je i publiku u Crnoj Gori koja je imala priliku da pogleda film tokom Crnogorskog festivala filma o ljudskim pravima “Ubrzaj 2021”. Nakon projekcija u Kotoru i Beranama, “Tereza37” je prikazana i u Podgorici kada je, pred punim gledalištem velike sale Crnogorske kinoteke, zatvorila filmski festival koji organizuje Centar za građansko obrazovanje - CGO. Projekciji u Kinoteci prisustvovala je i scenaristkinja i glavna glumica, Lana Barić, koja je tom prilikom govorila za “Vijesti” o svom filmu.

Film je opisan kao uzbudljiva i univerzalna priča u kojoj glavna junakinja pokušava da preusmjeri svoj život na novi kolosijek, ulazeći u nova iskustva bez previše razmišljanja i preispitivanja, ali i otvarajući pitanje o poziciji žene u ovdašnjim, još uvijek partijarhalnim društvima, u kojima se čini kao da ne postoje naznake promjena.

”Tereza (igra je Lana Barić) živi u patrijarhalnom dalmatinskom gradu Splitu i dok njen suprug Leon plovi, ona preispituje sopstveni život. Doktorova šala uzdrmaće njen monoton brak i usmjeriti njen život u potpuno novom, neočekivanom pravcu. Priča je ukorijenjena u mačo dalmatinskoj kulturi, ali je univerzalna i mnogima privlačna”, navodi se u sinopsisu i dodaje da Tereza “pokušavajući da pobjegne od bračne krize i jednoličnosti u privid nekog svog mogućeg života koji bi bio bolji, upušta se u ljubavnu avanturu sa Nikolom (Dragan Mićanović)”.

I dok Split i dalje zamišljamo drugačijim, Barić govori o svom gradu kao o “učmaloj sredini punoj stereotipa u kojoj se znaju ‘pravila ponašanja’”, što potvrđuje i u razgovoru za “Vijesti”.

U glumačkoj ekipi su i: Goran Bogdan, Leon Lučev, Ivana Roščić, Marija Škaričić, Goran Marković…

”Film je ranije prikazivan u Crnoj Gori, ali onlajn, što ja ne računam, jer sam više umorna od svega što je ‘online’ i smeta mi”, kaže na početku razgovora Lana Barić i dalje nastavlja...

Za početak, kakve utiske nosite sa gostovanja u Podgorici?

Prvu put sam bila u Podgorici, baš tom prilikom i veoma mi je drago zbog toga. Ljudi generalno dosta dobro reaguju na ovaj film, a tako je bilo i u Podgorici. Srećna sam i zadovoljna što sam bila pozvana da prisustvujem projekciji i dobijem mogućnost da osjetim atmosferu u sali tokom filma, ali i interesovanje nakona.

Film je prepoznat na brojnim festivalima, interesovanje publike ne opada, a ovogodišnji je kandidat Hrvatske za kandidata za Oskara. Tema je istovremeno i tabu, ali i česta, aktuelna, važna. Vi ste ovu priču započeli ranije, zamišljali radnju još tokom studija, otkrili ste jednom prilikom, a onda se nedavno desila i realizacija. Dakle, nije se sve desilo u trenutku, pa, kako je tekao proces rada na “Terezi”?

U jednom periodu mog života, sada već davno, nakon fakulteta, desio se neki “prazni hod” koji se dogodio “ničim izazvan”. Kako sam oduvijek bila vezana za film i gledala mnogo filmova, znala sam da će u jednom trenutku života to biti moj medij na koji ću bacati poseban fokus. Tako sam krenula da pišem ovu priču koja je, na neki način, skup mnogih pričâ koje sam vidjela i kojima sam svjedočila dok sam odrastala u Dalmaciji, a istovremeno i nekog mog iskustva. Tako sam malo po malo pisala scenario, a istovremeno i učila kako se to radi. Učestvovala sam na tri programa za pisanje i razvoj scenarija, što mi je pomoglo da shvatim šta zapravo znači pisati za ekran. Zbog toga mi je trebalo dugo vremena - da bih naučila šta znači i kako uopšte pisati za sliku, ali i za film koji neću sama režirati. Pretpostavljam da je drugačije kada reditelji pišu za sebe i znaju šta žele prikazati na filmu u odnosu na to kada pišete za druge, sa željom da nekom drugom prikažete svoju viziju. Ja sam ovim pismom željela i da olakšam nekom drugom da prenese ovu moju viziju, što sam ja pokušala.

Priča mi svakako nije bila problem jer se tiče mog odrastanja u Splitu i bila mi je vrlo bliska. Htjela sam staviti fokus na tu jednu ženu koja je možda svima nevidljiva, što i jeste, a čak donekle i samoj sebi. Htjela sam baš nju staviti u fokus da bi njena priča izašla na vidjelo.

Jeste li došli u iskušenje da preuzmete, odnosno, u potpunosti zadržite priču i sami je režirate? To pitam i jer ste sasvim spontano i neplanski dobili ulogu glavne junakinje, Tereze, na predlog ekipe okupljene na projektu?

Nije mi to padalo na pamet, jer u trenutku kada je sve to krenulo ja sam znala da ne znam režirati, pa se samim tim nijesam osjećala dovoljno hrabrom da se upustim u to i potrošim tuđe pare na nešto za šta nijesam sigurna da umijem raditi. Pritom, nijesam u sebi osjećala ni neki poriv da to ja sama iznesem. Iskreno, ne vjerujem ni da bih dobila neku finansijsku podršku da se time bavim, jer kao rediteljka nijesam imala nijedan film za sobom prije toga. Ne vjerujem da bih dobila povjerenje umjetničkih savjetnika, a ni sama ga nijesam imala u sebe u trenutku kada sam kretala sa tim projektom. Vrlo rano smo se dogovorili Danilo i svi mi u ekipi, odlučili da on bude režiser i onda smo dalje nastavili sa njim na tom dugotrajnom procesu dok nije došlo do realizacije. Osjećam da je sve trebalo biti baš ovako kako je ispalo.

Reklo bi se da je u pitanju ženska priča, iako je film zapravo slika društva. Postoji li “ženski pravac” u umjetnosti kojim se često opisuju ostvarenja određenih tematika ili ona čiji su autori žene? Da li se, pritom, unaprijed određuje konačni proizvod i očekivanja među publikom, ako se doda taj atribut “ženski”?

Svakako to postoji, međutim, to je neka etiketa od koje ja trenutno ne bježim, jer mislim da je veoma potrebno na te stvari gledati i numerički i imenom. Dugo vremena je postojao ogromni nedostatak upravo tih ženskih tema, ali i protagonistkinja u punom smislu te riječi. Tako je (bilo) generalno u filmskoj umjetnosti i kulturi uopšte, ali i u svim sferama društva, a vjerujem da i sami znate da su žene “underrepresented” (nedovoljno zastupljene). Svakako, usaglasićemo se, broj žena jeste značajno manji, pogotovo u filmskoj industriji, u svim sektorima i razlike su vidne. Dokle god je to tako, a brojke su i dalje poražavajuće, mislim da se stvari moraju imenovati svojim imenom, na pravi način, a fokus je neophodno stavljati na ove teme, razmišljati o njima, i kroz brojke i kroz umjetnost, sve dok to ne postane neka normala, a mi ne promijenimo način razmišljanja.

Pitam se, gdje su te rediteljke u regiji? Gdje je starija generacija rediteljki iz nekadašnje Jugoslavije? Mi uglavnom poznajemo samo reditelje, a gdje su rediteljke, srednje i starije generacije, koliko prostora i podrške dobijaju, postoje li uopšte? Ja ih ne znam, a sa rediteljkama dolaze i priče u kojima su žene u fokusu i sasvim sigurno su to priče koje su dosad neispričane i treba im dati prostor. Zbog svega toga takve filmove i priče ljudi žele gledati, jer ih nije bilo mnogo i nijesu “već viđene”. To vidim i kroz ovaj film, jer je feedback izrazito dobar, meni značajan i topao, a publika, prvenstveno žene, bile su dirnute, povezale su se i sa filmom, ali i međusobno, što je meni značajno. To mi je posebno bitno jer pokazuje da sve ovo što sam najiskrenije radila ima svoj put do publike, do žena.

Terezu ste smjestili u neke patrijarhalne okvire i društvo koje je, na neki način, guši. Ona se pokušava izboriti za sebe, oduprijeti tuđim pravilima i očekivanjima i želi ići za svojom srećom. Koliko je teško to izvesti i iznijeti na filmu, a koliko je teško tako nešto postići u životu?

Da budem jasna, ne bih rekla da je ovo priča o razbijanju patrijarhata, već o razbijanju rodnih uloga koje se prenose s generacije na generaciju. Kao što kaže pjesma “This is a man’s world”, zaista jeste tako. Svijet u kojem živimo, pogotovo ovaj na našem podneblju je rađen po mjeri muškarca. Odrastanje žena u Splitu je dosta teško, a to malo ljudi zna i primjećuje, pa čak i žene koje tako žive. Neke od tih žena čak smatraju da su neke stvari samo takve kakve jesu i da ih je nemoguće promijeniti, jer su dio tradicije i uloga koje su zadate po principu “majmun radi što majmun vidi”. Neke se stvari, nažalost, ne dovode u pitanje. Ja sam htjela izmjestiti jednu takvu ženu koja inače stvari ne bi dovodila u pitanje, ali se baš odlučila da ode u nekom smjeru koji sve iznenađuje, pa i nju samu. Pritom sam baš nastojala da izbjegnem prikazivanje muških likova kao negativnih i grubih, jer nijesam htjela nikoga da stigmatizujem ili negativiziram. Mislim da smo svi skupa kao ekipa i uspjeli u tome, jer su naši likovi baš takvi kakvi jesu i mnogo je razloga za to. Ne opravdavam, ali mislim da je bitno da svako preuzme svoj kolač odgovornosti, uključujući i žene koje ne bi smjele same sebi oduzimati moć i svoj glas koji sasvim sigurno imaju.

Spomenuli ste rodne uloge i očekivanja, same od sebe se postavljaju i ljestvice uspjeha koje se često najmanje tiču sreće i onoga što osoba lično želi... Koliko je teško ženi da pored svih uloga koje nosi u životu, bude sama sa sobom, sama sebi ono što jeste?

U našim sredinama, iako se možda nekada čini da se događa progres, jer živimo u većim gradovima, ja sam svjedočila i još svjedočim da su pomaci minijaturni. Jako su mali, a to vidim i po nekim svojim članovima porodice, odnosima unutar porodice, po petljanju u tuđe poslove, uzimanju sebe za mjeru... To su sve neke stvari gdje nedostaje respekta i istinskog poštovanja prema drugoj osobi, bilo da je ta druga osoba tvoj susjed, poznanik, član familije ili čak tvoje dijete. Generalno nedostaje poštovanja ljudi prema ljudima u našim društvima, onoga što neko jeste i prepoznavanja i uvažavanja toga što taj neko jeste, a da mjerilo jednog ni po koju cijenu nije mjerilo drugog. Zato je izuzetno važno prepoznati ono što ste vi sami, pa onda i prepoznati šta vaše dijete jeste. Čini mi se da mnogi roditelji, majke, propuštaju to sagledavanje sopstvenog djeteta, polaze od opštih mjesta, što je tužno. Tako je i u odnosu Tereze i njenog muža. Oni se nekako promašuju, a njegova najveća mana je to što on nju kao da uopšte ne vidi niti su njihovi odnosi postavljeni tako, pa samim tim ni ona ne vidi tog čovjeka pored sebe, sa kojim spava.

Da li su to teme, pojave i situacije koje Vas inspirišu?

Da, apsolutno. To je uvijek ono što mene kopka i što prepoznajem u društvu. Neke teme koje su mi intimno bitne smatram da mogu bolje istretirati na način da i drugim ljudima budu privlačne i da tako mogu bolje doprijeti do njih. Tako je i ovaj scenario išao preko mene, pa onda preko svih ostalih ljudi ispred i iza kamere koji su radili na filmu. Najbitnije mi je da je pristup iskren, da ljudi znaju da to dolazi iz nekog mjesta koje je (bila) moja “potreba” da se ta tema sprovede, pa tako i da se priča jedne takve žene stavi na filmsko platno.

Radite na novom scenariju, o čemu se radi i da li biste nešto dodatno najavili?

Režirala sam kratki film “Sneguljica” koji je premijerno prikazan u januaru, a radim i na novom scenariju za film koji će se zvati “Eva nakon pada”, nazvan po jednoj Rodenovoj skulpturi. I da, glavni lik nije Eva. Zapravo je glavni motiv priče i pokretač svega, zemljotres koji se dogodio u Zagrebu. To je jedna ženska priča smještena u tom nekom apokaliptičnom setingu.

Ljudi su pokretači promjena

Za pozorište često kažu da ukoliko pojedinac nakon odgledane predstave postavi sebi makar jedno pitanje i zamisli se, onda je taj komad uspješan... Da li je tako i sa filmom i može li se kroz film promijeniti nešto, prema Vašem mišljenju?

Apsolutno sam saglasna sa tom tvrdnjom. Ja mislim da je svaka umjetnost izuzetno važna, a upravo se tokom kovida-19 pokazalo koliko je svaka umjetnost bitna, koliko djeluje na svijest ljudi, a ljudi su pokretači promjena, pa zamislite onda.

Sa druge strane, koliko je umjetnost dostupna običnim ljudima?

E, to je veliki problem... Danas je manje-više sve svima dostupno onlajn. Može se reći da sadržaji nijesu toliko skupi i da ih ljudi mogu priuštiti. No, kultura nije nešto što je previše popularno i nešto u šta se ulaže, sa pozicije države, a onda i sa pozicije pojedinca. S obzirom na to koliki procenat novca iz budžeta izdvaja u kulturu teško da ćete zainteresovati sve građane za to, jer su zaista vrlo male pare u pitanju, ali je svakako jako bitno. Mislim da je kultura pokretač promjene, a svijesti ljudi pogotovo. Vraćamo se tako na ono što sam rekla - ljudi su centar promjene...

( Jelena Kontić )