Ako je sve u jeziku, poezija sve natkriljuje

Rubno jezika

Poezija je rubna, granična djelatnost.

Ništa nije ni od čega jasno odijeljeno - to je princip svih svjetova. Sve granice bilježe fenomen rubnog vrenja.

Postoji, dakle, nešto dinamičko u granicama - one su promjenljive, s vremena na vrijeme poništavaju sebe. Razlog tome je ono što emituju sva tijela koja imaju moć ograđivanja: poriv da se jest kroz pogled-prema-tamo, potvrđujući princip autonomnog: zračenje-izvan-mene. Fizički zakon: i ovaj Kosmos se tako širi. Osvajanjem nauštrb neosvojenog.

Sve granice imaju poriv da budu negdje dalje u prostoru: kosmička uslovljenost nedovodljiva u pitanje, jedini princip za koji se može reći da ga afirmiše sam Kosmos, hoću reći jedino što se kao pouzdano značenje može pročitati u Vasioni samoj.

To će reći da su sve granice, da je rubno prostor ključnog (presudnog) događanja u poznatom.

Sve ovo važi i za rubno Jezika.

Na granici recivog i neizrecivog - permanentno se odvija vrenje koje daje najvažniju sliku o nama, o našim činima, o našim vremenima, strahovima, zanosima... To je prostor najgrandioznije bitke koja postoji. Veličina fronta je nezamisliva, strategija je nemislivo imaginativna, a formacije su, naravno, neizbrojive.

To je prostor gdje je pretencioznost lišena svih negativnih konotacija, i zato se može reći: riječ je o jedinoj borbi od koje zaista zavisi sudbina svijeta.

Zamislimo, kako se to odvija? Recivo se, povremeno, naglo, incidentno, nekontrolisano, prelije u Neizrecivo. Nakon toga slijedi naseljavanje novoosvojene teritorije. (Što će reći: nakon ispada, doći će smisao, pa doba tumačenja, pa potreba za reverzijom, pa opet, vrijeme je - poriv za ispadom. I, onda dalje, istim načinom... Beskrajno forsiranje (učitavanje) smisla u nove prostore koje osvajaju ispadi poezijskog, jer ovaj incident, rubni incident, jest - Poezija sama.)

Nešto kao naseljavanje Divljeg Zapada: tek treća generacija se utemeljila na tačkama koje su već izvjesno vrijeme zapljuskivali valovi novih, doseljenih duša. Kada ovaj-tu prostor bude posjednut (naseljen smislom) to zapravo samo znači da je granica sada - negdje drugo.

Od bića tame

Na onoj posljednjoj kosmogonijskoj granici između Vasione koja jest prostor i onoga izvan - Veličanstvenog Ništa na uštrb kojeg se širi jedini poznati prostor, sama Vasiona, na toj hipotetičkoj tački sa koje se jednako vidi svjetlost, kao što se osjeća stud Stvarnog Velikog Ništa, i odakle se može “gledati” na obje strane - i vidljivo i nevidljivo, i prisutno i odsutno, i Svjetlost i Crnilo - e, na toj zamišljenoj rubnoj tački sjedi Lav Poezije.

To jede Ništa i izbacuje Sve.

To jede Tamu i izbacuje Svjetlost.

To grize Stvarnost i bljuje Jezik.

To je poezija/pjesnik/pjesničko - legionar Svjetla, no vječno zagledan u tamu. Jedino to osjeća izvjesnu toplotu Ničega, neku otmjenu ravnodušnost potencijalnog identiteta (Ništa je, takođe, i okean nespoznatljivih Mogućnosti, potencija) uspavanog na dnu Crnoga, a Svjetlost mu je uvijek iza leđa.

On stvara svjetlost, od bića tame, biće tame.

Zato je poezija, nužno - ekstaza.

I zato se o poeziji mora govoriti - ekslogosno.

Što će reći - plivati po rubnom jezika, čak i po cijenu rizika da rečeno i više od dobre mjere baštini nejasnoću. Rub jezika, rekosmo, nije nepromjenljivi limes, i hrvanje sa Jezikom jedini je način da ga se povuče preko neke nove granice. Koja mora biti pomjerana, istom onom nužnošću kojom svaka nova generacija ljudi sve brže pretrči atletsku stazu od 800 metara.

Takođe, nije nejasnoća najgore što nas u traženju bilo koje slike može snaći. Nejasnoća je, uostalom, prije svega - hermeneutički fenomen.

Variranje geneze

Možda se danas ne može govoriti o poeziji, a da to nužno ne nameće potrebe za tako tananim nijansiranjima i pojmovnim razgraničenjima - ili verbalnom (sintaksičkom, takođe) inovatorstvu, čak - da je sasvim moguće da taj “prolog” uništi bilo kakvu volju za razgovorom. Pod tim uslovima, jasno je - teško se dolazi do prostora mogućeg ne samo saglasja, već i govora o bilo čemu, pa i Poeziji.

No, opet, ako ste Putnik, onda vizija Cilja, Grada u koji ste krenuli, ublažava teškoće Puta. Ili ih čak čini zabavnima, možda uzbudljivima - jednostavno, daje im neko značenje. Dakle, uvijek valja krenuti prema Teškoćama. Razgovor o Poeziji pojaviće se već odnekud.

Odista, reklo bi se, iz, izgleda, tako vidljivih razloga - teško da postoji besmislenija djelatnost od Poezije: naš socijalni nerv, naša civilizacijska vizura, naša tehnološka fascinacija, danas kao da nas nužno guraju prema takvom sudu.

Postoji li nevinijeg posla, pitao se Helderlin. Poezija ne proizvodi ništa stvarno, ona je asupstancijalna, i svi znaju da je poezija - Laž, Izmišljaj, Fantazija, Magla riječi, Dah iluzije, i slično... To je sve tačno - toliko koliko zapravo ne znači - ništa.

Reklo bi se, dakle, da ne postoji besmislenijeg posla od poezije. I oduvijek je tako - a poezija je uvijek tu. Dakle, postoji neki odista jak razlog njenog Jeste.

Recimo, naprimjer: samo poezija beskrajno varira Genezu. (Koja je, nema sumnje, najfascinantniji segment našeg koncepta Svijeta. Geneza: čin koji inauguriše Jeste; s jedne strane koncept Geneze uvodi u hermeneutiku Globalnog momenat smrti, kao neodvojivi dio moći rođenja, a s druge strane - ukoliko kanimo previdjeti ovu mogućnost dvosmjerne konačnosti, Geneza je najnedohvatljiviji mistički momenat Svepovijesti.

Tu leži samo jedan dio razloga neophodnosti poezije.

Tijelo i potraga

Još od prvih zapitanosti pred harmonijama pred kojima je tijelo (veliki um, veliki prijemnik) naših prvih uzdrhtalo, poezija je gralska potraga koliko i čisto, bezinteresno traženje.

Starija od jezika

Na neki način, starija je i od jezika, i korak dalje, ona ga - rađa.

Jedina majka koja je rodila biće bez ikakve pomoći Drugog, bilokojeg Oca.

Nema kraja

Priča o početku uvijek promoviše princip - završetka. Sve što je rođeno baštini Smrt. Zašto nikada neće doći kraj poezije, odnosno, zašto će doći tek trenutak - dva nakon kraja Svijeta.

Poezija poništava našu temporalnu frustraciju.

Među mitovima u mišljenju - onim konstrukcijama, dakle, koje imaju dozu proizvoljnosti, počivaju na nekoj normi, dogovoru, generirane su logikom neke Velike naracije, posebno mjesto zauzima mit o Početku i Kraju.

Moguće je da najveću snagu (u ovom slučaju: nedodirljivost) ovaj mit mišljenja crpe iz našeg biološkog usuda: mi jesmo bića početka i kraja, mi jesmo oni koji se rađaju i umiru. I ne bi bilo neočekivano da takva bića sve mjere svojom mjerom. Možda je teorija o rođenju i umiranju Kosmosa takođe dug tome načinu doživljavanja svijeta. Možda je korekcijama svoje hipozeze o Velikom prasku, Hoking dao neke upućujuće ideje: šta znači odsustvo granica u beskonačnosti postojanja? Da li je njegova formulacija strukturni odgovor na pitanje što je starije - kokoška ili jaje? Što je starije - čovjek ili jezik? Što je starije - Kosmos ili Ništa?

Pa ipak, pozabavićemo se pitanjem početka i kraja. Neka to bude dug mitu u mišljenju koji nas je presudno formirao. Gdje su, onda, Početak i Kraj Poezije.

Igre sa ogledalima

Teško je zamisliti tren njenog rađanja. Taj drugi Big bang nakon kojeg ništa više nije bilo isto, jer je ona unijela dubinu u stvari i bivstvovanje. Kako unosi dubinu? Ona iz sebe svemu daje dramatičan razlog: biti kazano jeste nama najveći poznati Razlog, a svako umnožavanje proizvodi dubinu: kao igre sa ogledalima, ili slika na kojoj je naslikana slika na kojoj se vidi ista ta slika na kojoj je se vidi slika, na kojoj...

Kada je rođena, dakle? Taj čas je, izvjesno, stariji i od samog jezika. Ta nulta tačka poezije mora biti smještena u onaj prostor u kojem je čista (“božanska”, ne artificijelna, stvorena) muzika (dah velikog kažem se Prirode) prethodila smislu, ali je već polagano (i nesigurno, ona je uvijek, i u svom fetusnom dobu bila - rubno činjenje) osvajana moć organizovanja zvukova.

U tom interregnumu dok je Prvi jahao na mimesisu božanskih zvukova (jer, to je bilo prvo kažem se Boga; riječ je o neodvojenom pra-roditeljstvu Bog/Priroda), još nije bio čovjek (jer nije osvojio jezik), ali ne bješe ni samo Životinja - zagledan u nebo i uznemiren. Posjednut zvukovima koji su se igrali njegovim Velikim umom, njegovim Tijelom, najčistijim njegovim Razlogom.

Poezija je bila kapija koja je ukazala da je jezik moguć. Prvi komadići muzike onim principom koji jest poezija vezivani su za smisao. Ukazivao se nov svijet. I kažem se prvog Čovjeka, drugačije od svega što je Živost do tada napravila.

Veliko neodređeno

Prvima je svijet izgledao poput Polokove slike: Veliko Neodređeno, stvarnosni impulsi bijahu prosuti u haosu nerazaznavanja, bez ikakvog poretka koji bi nudio smisao. Svijet je čekao da bude viđen. Kada je prvi čovjek, vlasnik moći iskaza, rekao drvo - drveće je iz Velikog Neodređenog krenulo ka njemu. Forma je postala moguća. Forma je način da vidimo svijet. Stvarnost, slika je počela da dobija dubinu. Da nudi poredak, da nudi značenja. I svaka nova riječ unosi novu dubinu u beskraj slike. Koja će se jednom, naravno, vratiti u novo blaženstvo neotkrivenog. No, niko ne zna, niti može znati, koji će biti smisao takvog povratka. Kao što tek posljednja riječ omogućava spoznaju pjesme, tako tek Smrt donosi mogućnost relevantnog Uvida. No, mi smo ljudska bića, i zbunjuje nas relativno jednostavna činjenica da nakon Smrti nema ekspresije. I, zahvaljujući tome, ne znamo ništa o dubini same Smrti. To je rub našeg prokletstva. Ostalo je nemoguće znati.

Sve natkriljuje

Ako je sve u jeziku, poezija onda sve natkriljuje.

Prvo formulisanje vječnosti

Živost i fiksiranost poezije ukazuju na njenu dvostruku prirodu. Ona je traženje, i stoga dinamična, beskrajno izmičuća, Vatra. Ali, ona je i sveto obilježavanje nađenog istovremeno, te stoga jest Jasna, nepromjenljiva, Kamen.

Zato je i mogla biti prva vertikalna komunikacija zajednice. Ona je bila prvi način da se bilo čime pobijedi vrijeme i formuliše vječnost.

Samosvijesti nema izvan jezika

Helderlin je pisao da smo ljudi “otkada jesmo razgovor i otkada možemo čuti jedni druge”.

Ako bi fenomen ljudskog morao da se utemelji u jednom elementu, nema sumnje da bi to bio - jezik. Ne samo što ljudski koncept samosvijesti ne funkcioniše izvan jezika, već, jednostavno, ne postoji nadjezični ili ajezični prostor (to su, vjeruje se - privilegije Smrti) nigdje dokle seže geografija Duha.

Takva upućenost na jezik čini ljude dijaloškim bićima. “Moja riječ traži zajednicu”, napisao sam stih, kaneći da notiram još jedan od svetih paradoksa poezije. Poezija jeste razapeta između svog ekskluziviteta (porijeklo, ekstatičnost, jurodivost) i svoje potrebe za drugim, za uhom drugoga, ustvari. Temelj socijalnog poriva, uvjeren sam, potiče iz prirode i djelatnih modusa jezika. (Ili je obrnuto, izaberite.)

Biće jezika

Istorija svijeta svojevrsna je istorija mrtvih jezika. Mrtvih govorenja, bolje reći.

Stogodišnji filozof Gadamer - pravi vršnjak proteklog vijeka - kada govori o Aristotelovom određenju čovjeka kao bića logosa - insistira na onim značenjskim nijansama koje se podudaraju sa našim pojmom - jezika.

I odista, vjerovatno nije moguće preciznije određenje čovjeka.

Palimpsesti jezika jedini su indikator - bilo koje događajnosti. Izvan jezika kao (relativno) čvrstog poretka znakova ne postoje načini opserviranja - te i ono što se opservira nezamislivo je van jezičkih kodova.

”Jezik je uzrok svemu, a ne djelovanje” stih je što ga je najveći među tragičarima, Sofokle napisao u “Filoktetu”, toj najnetipičnijoj tragediji helenskog svijeta (naturalistički opis rane naslovnog lika uzbuđivao je ondašnje gledaoce - poput snaf filmova danas; socijalni voajerizam je takođe konstanta).

Jezik je, poput ekonomije, savršen sistem simboličkog transfera - relacija između označenog i označitelja je nit na kojoj počiva pregnuće civilizacije. I utoliko je stogodišnji filozof - nesumnjivo u pravu. Čovjek jeste, prije svega - biće jezika.

Biti znači - baštiniti jezik.

Nuurotični psihopomp

Poezija je i prevođenje Neizrecivog u Izrecivo. Iz Božanskog u Jezik. Iz Igre u Znak.

Neka vrsta Paundove koncepcije prevođenja, koja Prevodiocu doduše dopušta znatno veće ovlasti i relevanciju u komunikaciji sa Svijetom. Vodič između svjetova, daimonion zarobljen u Između, neurotični psihopomp, bibliotekar Uvida, Igrač na žici, Biće-provodnik, jeretični sin Jezika, ambasador i izvjestilac iz pradomaje Odsustva, duh promjene.

Zato je Hermes jednako kao Apolon - pjesničko božanstvo.

Helenski znakovi

Mitosno je način kazivanja. Što nam o poeziji govore helenski znakovi?

Pjesničko u njihovom poretku, čini se, stanuje u semantičkoj relaciji između tri Božanska principa, kao kakav kraljevski pečat natroje podijeljen među sinovima, da ga jedino zajedno, činom slaganja mogu iznova učiniti Pečatom.

Stanovit udio, dakle, neotuđivo pripada Apolonu: Poezija jest Svjetlost, jest ono što čini vidljivim Sve Drugo.

No, Dionisu je takođe nemoguće osporiti trag očinstva - Poezija mora biti ekstatična, metaforika traži euforiju koja pokriva tragove simboličkog transfera.

Poezija je i komunikacija među svjetovima i među Bićima, a zavođenje je njen prvi Razlog, te i Hermesove crte lica morate uočiti na njenom (nenadmašnom, naravno) licu. Hermesovom genu ona duguje i strast prema paradoksu.

I dobija li se poezija kada se, nekom laboratorijskom magijom, pomiješaju (nekako - dovedu u vezu) ova tri sastojka - Svjetlost, Ekstaza i Zavođenje?

Bojim se da je malo vjerovatno takvo što. Jer, ovi se elementi mogu prepoznati tek kad nešto već jest Poezija. I samo ih je tada moguće uočiti. Znači, postoji i Sveti Duh poezijskog, nedodirljivo počelo, dah koji daje konačne moći riječima i svemo što one, bilokako, proizvode.

(2001.)

( Balša Brković )