Zagorički pjesnik

Neko bi pomislio da u Zagoriču mogu da niknu samo problemi. Kad se naselju nalijepi riječ “klan”, teško se briše. Bez obzira koliko veliko ili malo naselje bilo: Škaljari, Kavač, Surčin, Voždovac ili Zagorič, prva asocijacija je, sve klan do klana. Međutim, pojavila se nedavno zbirka poezije autora Pavla Gligorovića, koja pobija sve stereotipe. Zagorič je ipak tu iza Gorice, a kad je nešto određeno Goricom može biti i predivno, ljudski i pitomo, bez problema.

Već dugo nije nastala poezija tako precizna, nepretenciozna, ubitačna, anti-megalomanska, prije svega tako gradska. Autor je knjigu izdao sam. Nema kilometarske samoljubljive biografije na korici, nema tvrdog poveza i zlatotiska na prednjoj korici, ali to ovoj knjizi ne smeta da bude za koplje bolja od svih pjesnika koji se guraju za nagrade i slavu od Karvera, do Berlina, NVO, DANU i CANU. Postoje u ovoj poeziji nevidljivi glavni likovi: Morača, Gorica, ljubav, alkohol, noć i grad. Odličan recept za dobru poeziju.

Ali ima još nešto među tim koricama, kao i svaka poezija koja ima snage da odjekne, i ovdje ima stihova koji preciznije nego svi novinski naslovi secira društvo. Red je da ih navedemo onako kako se i u pjesmama pojavljuju.

U uvodnoj pjesmi “Majakovski u karantinu” postoje stihovi: zastave su naši/hemoroidi, a nekoliko koraka dalje piše: i nismo dotakli dno/i nikad nećemo/jer dno je u nama.

Zatim u pjesmi izuzetnog naslova “Ne danas” nalaze se stihovi: neke bolesti/nikako da preležimo/što je čovjek/do gramofonska ploča/koja se vrti u krug.

Podgorica kuburi sa pjesmama, ali sad ima jednu dostojnu sebe, “Podgorica u nama” koja se završava stihovima: opet sam na raskršću/kod kina kulture/ne znam gdje da krenem. Mnogi su tu zapeli.

Gužva u gradu nudi zaborav, piše Pavle, a u pjesmi “Mi smo djeca dosade” kaže: mi smo djeca dosade/američkih filmova i televizije/bijesnih kola i revolvera/i vještačkih sisa/Pamele Anderson ... jeftine burgere/i novi ajfon/slobodu tražimo/na internetu. Pjesma se završava stihovima koji nas savršeno opisuju: previše su smeća/natrpali u nas/nismo se bunili.

Strah me je da ne postanem/jedan od njih, ništa tačnije i poštenije nije odavno napisano, a zna se dobro na koga se odnosi.

Važna je zbirka poezije “Daždevnjak na suncu” Pavla Gligorovića, prije svega jer će se zaboraviti kad tad sve ove odvratne političke igrice i trgovine, a ostaće ova zbirka od pedesetak strana da svijetli više od svih imena koja su dupetom grijala stolice u parlamentu.

Dok se u parlamentu prepiru ko je koga izdao, ko je kakve pare uzeo, ko je koje fotelje zauzeo, važnije od svega je što je Pavle Gligorović izdao zbirku dobre poezije. Amin!

( Đuro Radosavović )