Dijete u sebi treba pažljivo njegovati

Kada se prošle godine oprobala i u pisanju poezije za najmlađe i za pjesmu “Lasta” dobila prestižnu nagradu “Dobrica Erić” na Đurđevdanskim književnim susretima, Jelena Trninić Vukić nije ni sanjala da će joj to biti vjetar u leđa da napiše knjigu.

Nekadašnja manekenka iza sebe ima brojne naslovnice i bogatu biografiju u svijetu mode, no prije 12 godina riješila je da na istu stavi tačku.

Preselila se u Crnu Goru, a iako je diplomirala prava, riješila je da svoju karijeru veže za najmlađe kao akreditovani predavač i saradnik NTC tima koji je namijenjen kognitivnom razvoju djece i osnivač je NVO Mravinjak čiji portal namijenjen mladima uređuje nekoliko godina.

Logičan slijed svakako je knjiga “Milan, Vesna i jedna kuća tesna”, Jelena se samim tim oprobala i u dužoj formi te joj je za ovaj poduhvat trebalo četiri mjeseca.

O knjizi, djeci, preseljenju u Bar, manekenstvu Jelena priča za Magazin...

Kako ste došli na ideju da napišete knjigu “Milan, Vesna i jedna kuća tesna”?

Ideja je nastala spontano, kada sam poželjela da napišem priču o djeci i za djecu u koju bih ubacila zagonetke koje sam pisala. Do tada sam prevodila i pisala tekstove za svoj portal i bilo mi je izazovno da se oprobam u dužoj formi, u temama koje su mi bliske, a to su roditeljstvo, prijateljstvo, porodica. Takođe sam dosta vremena provodila sa djecom vodeći NTC radionice, družila se sa najmlađima na kampovima, i tako dobila uvid u to šta ih zabavlja, šta ih plaši, čemu se raduju, kako oni žive i razmišljaju u ovom svijetu koji je dosta drugačiji od onog u kojem sam ja odrastala. Naučila sam da je jako važno da se mi prilagodimo djeci i idemo naprijed, prateći ih i razumijevajući ih, a ne da budemo zaglavljeni u prošlosti dok kukamo kako je nekad sve bilo drugačije.

Kada sam krenula da pišem, riječi kao da su se same nizale, ideje su se nadovezivale. Priča je tekla nekako sama od sebe, vrlo prirodno i lako. Nisam doduše imala vremena da pišem onoliko koliko sam htjela, jer je bilo ljeto, sezona na moru u punom jeku, djeca kod kuće na raspustu, ali sam grabila svaki slobodan momenat i napisala je za oko četiri mjeseca.

Potpuno me zapanjila ta višestrukost ličnosti u jednoj osobi, dok sam postepeno kreirala likove. Mnogo sam analizirala sebe kroz ulogu djeteta, roditelja, brata, sestre, prijatelja, i ponovo preživljavala mnoge životne situacije i razne odluke koje sam donosila ja, moj suprug, moji roditelji, moji profesori i sve važne ličnosti iz mog života, a koje su na mene uticale baš kao što i ja danas utičem na svoju djecu. Fascinantno je šta nas sve kroz život oblikuje a da toga vrlo često nismo svjesni. Bila sam potpuno iznenađena samom sobom i istovremeno jako, jako srećna.

Knjiga je posvećena djeci pred tinejdžerskog perioda. U kojem to periodu zajednička soba, pa i kuća postaje tijesna djeci?

Mislim da u svakoj kući u kojoj živi više djece postoji neka vrsta rivaliteta koja se izražava na različite načine, pogotovo u periodu kada sazrijevaju. Uzajamna netrpeljivost koja se manifestuje konstantnim peckanjem, sitnim ili krupnim svađama, je vjerovatno jedan od najčešćih. Roditelji znaju koliko je teško to slušati i kontrolisati svakodnevno. Braća i sestre su, čini se, zakleti neprijatelji dok su u osjetljivim godinama, i taj period od ljubavi do mržnje, pa opet do ljubavi, je nešto što treba izdržati uz čelične živce. Međutim, isti ti roditelji, ma koliko im bilo teško, moraju biti stalna spona između “zaraćenih strana”, konstantno ukazujući na važnost njegovanja dobrih odnosa među djecom. Knjiga pokušava da ukaže da se uz mnogo ljubavi i malo strpljenja i raumijevanja uvijek može naći zajednički jezik, ma koliko velike naizgled, razlike među ljudima bile.

Dok sam se bavila manekenstvom, paralelno sam studirala prava, planirala da se bavim advokaturom, pa o nastavljanju karijere u svijetu mode zaista nikad nisam ni razmišljala. I kao što to obično u životu biva, danas se eto ni pravom ne bavim

Jeste li sa ovim projektom uspjeli da pustite dijete iz sebe? Dozvoljavate li to sebi i koliko često, s obzirom na to da dosta radite sa djecom i za djecu?

Dijete u meni je uvijek vrlo živahno i smatram da svoje unutrašnje dijete svi treba da njegujemo vrlo pažljivo. Ono ne znači živjeti život bez odgovornosti, ono znači zadržati dječiji sjaj u oku i dječiju radoznalost i radost u duši, i svakodnevno uživati u malim stvarima kao da ih prvi put vidimo. Moje unutrašnje dijete mi takođe ne dozvoljava da me uhvati takozvana “roditeljska amnezija” i upravo zbog toga se nadam da ću imati razumijevanja za sve ludosti koje koje me čekaju kroz odrastanje moje djece.

Majka ste dva sina, jesu li Vaša djeca čitala knjigu i kako im se dopala?

Moj stariji sin Petar koji je napunio 12 godina je među prvima pročitao knjigu. Moram reći da sam strijepila od njegove reakcije. Znate, kada godinama pratite reakcije svog djeteta na sadržaje koje mu nudite, kada vidite kao se smije na stihove Dejana Aleksića, guta knjige Jasminke Petrović, ili udubljeno rješava misterije Uroša Petrovića, svjesni ste da pred sobom imate ozbiljnog kritičara. On je bio ushićen, iznenađen, i jako nestrpljiv da sazna šta će biti na kraju. Jako mu se svidjela. Moj mlađi sin Luka tek sada sazrijeva da shvati radnju knjige i jedva čeka da mu je čitamo, i stalno svoj primjerak nosi sa sobom gdje god da ide. Posebno je oduševljen ilustracijama Sonje Paunović Varge, koja je moju lijepu priču učinila još ljepšom. Bilo je mnogo divne djece mojih prijatelja koji su bili takozvani “beta čitaoci” i beskrajno sam im zahvalna na tome. Jer, da je njihova reakcija na knjigu bila mlaka, vjerovatno se nikada ne bih upustila u priču izdavanja.

No, ovo nije obična priča, u nju ste, kako ste otkrili, uspjeli da upotpunite i čitavim nizom zagonetki. Koliko su one teške za uzrast kojima je namijenjena knjiga?

U ovom instant vremenu djeci je jako teško održati pažnju. To sam pokušala da uradim, prije svega, savremenom pričom, jezikom koji je njima blizak i sa kojim mogu da se poistovijete, slengom koji budimo iskreni, svi koristimo, radnjom koja ih odmah uvlači u srž priče, a onda da je malo “razbijem” zagonetkama. Zagonetke nijesu teške, zabavne su, tjeraju djecu na razmišljanje, i naravno vuku ih ka misterioznom kraju priče. Onim mlađim čitaocima mogu da pomognu roditelji, a stariji se sigurna sam, snalaze sami. Interesanto je da se i odrasli baš dobro zabavljaju.

Planirate li da se zaustavite samo na ovoj knjizi, ili se možda ova priča nastavi kroz film, seriju, animirani film...?

Eh, kada bih samo sve to JA mogla da planiram. Naravno da bih željela da se priča pretvori u seriju ili film, lagala bih kad bih rekla da ne maštam o tome, jer je izuzetno filmična. Posebno sada kada su igrani sadržaji za djecu svedeni na minimum. Nadajmo se da će Milan i Vesna privući pažnju nekog producenta i reditelja.

Prije svega toga bih najviše voljela da se knjiga prvo dopadne djeci, da se uz nju zabave, ponešto nauče, i ja time ispunim svoju ličnu misiju i pokažem da knjiga nije bauk, pa ako nakon moje požele da pročitaju još ponešto, onda je moj zadatak ispunjen a srce puno.

Nadam se da će knjiga uskoro doći do Crne Gore i da distributeri rade svoj posao, jer je interesovanje ogromno. Javljaju se ljudi širom naše zemlje, što me čini posebno srećnom.

U međuvremenu, drugi dio priče se polako “kuva”, a spremna je i zbirka pričopjesmi za djecu, koje će se ljubiteljima vrcave rime veoma dopasti. Jedna od njih je i pričopjesma “Lasta” sa kojom sam prošle godine osvojila prvu nagradu za pjesmu za djecu, na Đurđevdanskim književnim susretima.

Sa svojom NVO Mravinjak imate i portal namijenjen mladima. Zahvaljujući internetu mladima je danas sve dostupno, ali kad biste poredili sadržaj za njih sa onim kad ste Vi odrastali, koliko isti zaista edukuju najmlađe?

Mravinjak je portal edukativno informativnog karaktera, nastao u želji da se povežu mladi u Baru, a onda i šire, da pišu jedni za druge, jedni o drugima, da se promovišu mladi talenti i prave vrijednosti. Ja sam se pišući i birajući teme za Mravinjak trudila da malo razbijam tabue, malo informišem, malo edukujem. Na internetu se zaista može naći svašta, a željela sam da djeca iz moje lokalne zajednice na Mravinjaku nalaze prave informacije.

Ipak, mnogi Vas znaju i kao uspješnu manekenku, ali odavno ste riješili da istu zamijenite porodičnim životom. Da li Vam ista nekad nedostaje?

Period manekenstva je najljepši period moje mladosti, tokom kojeg sam stekla brojne prijatelje, divna iskustva, paralelno studirala i lepršavo provela mladost. Sa mnogim dragim ljudima sam i dalje u kontaktu pa se uspomene redovno osvježavaju. Ponekad mi nedostaje bezbrižnost mladosti, iako punim plućima uživam u zrelosti koju su mi godine donijele.

Mnoge Vaše koleginice nakon što napuste pistu ostanu u manekenstvu kao vlasnice agencija, pa su zadužene za karijere nekih generacija koje dolaze. Zašto nijeste ostali u svijetu mode?

Dok sam se bavila manekenstvom, paralelno sam studirala prava, planirala da se bavi advokaturom, pa o nastavljanju karijere u svijetu mode zaista nikad nisam ni razmišljala. I kao što to obično u životu biva, danas se eto ni pravima ne bavim (smijeh).

Dok ste se bavili manekenstvom pretpostavljam da je bilo onih koji su govorili “blago vama”. Da li je zaista život manekenki toliko lak i šta je Vama najteže padalo?

Kada se bavite nekim poslom, vi o njemu razmišljate kao o vašem poslu, dakle običnom poslu. Vjerujem da bilo koji javni posao sa strane izgleda drugačije, blistavo i glamurozno, a zapravo svi oni, pa i manekenstvo imaju svoje dobre i loše strane, ponekad vam se ne radi ili vam prosto dosadi. Ono što je meni bilo najteže i u totalnoj suprotnosti sa prirodom posla je upravo izloženost javnosti i to što vas ljudi stalno procjenjuju. Da li si mršav ili ne, dovoljno lijep ili ne, kako si obučen. Svi misle da imaju pravo na mišljenje vezano za ono što ti je priroda dala. Danas je to, čini mi se, sto puta gore. Smatram da je sreća što sam prestala da radim u vrijeme prije digitalizacije, pametnih telefona, u vrijeme koje više ne poznaje privatnost i intimu, i kada u svakom trenutku možeš biti u kadru nečijeg fotoaparata, podijeljen na društvenim mrežama, gdje će se sve u vezi tebe komentarisati i raščlaniti na sitne detalje, mahom uz negativne komentare. Kako se opet na neki način vraćam u javnost, željela bih da se mnogo više komentariše moj rad, nego to koliko sam se ja za ovih 12 godina promijenila.

Bar je moj dom i jako ga volim

Već više od decenije živite u Baru. Je li Vam bilo teško da se naviknete da poslije velikog grada živite u jednoj maloj sredini ili prosto sunce i more sve mogu da anuliraju?

I prije 12 godina i za 12, ja bih sa svojim suprugom, s rukom u ruci hrabro išla gdje god nas život odnese. Naše gnijezdo je u naša četiri zida ma gdje oni bili. Kada vam je motiv ljubav i želja da to gnijezdo održite kvalitetnim i zdravim u ovo čudno vrijeme, čitav svijet vam može biti dom. Možda zvučim patetično i staromodno, ali to je moja istina. Mi smo iz praktičnih razloga 2010. donijeli odluku da započnemo život u Baru, i 12 godina kasnije i dalje smo tu. Bar je moj dom i jako ga volim. To znaju svi koji me poznaju. Preseljenje u Bar je događaj koji je potpuno promijenio moj pogled na svijet, proširio mi vidike, pored toga što mi je promijenio život. Uvijek kažem da je tranzicija trajala, i nije bila laka. Život nam stalno dijeli lekcije. Na nama je da li ćemo dati sve od sebe i proći sa desetkom ili padamo na ispitu, i da li je čaša uvijek polupuna ili poluprazna. Sve je stvar perspektive i odnosa prema životu. Moja čaša je uvek polupuna. U Baru vidim more, sunce, palme, šetalište. Mandarine i šipak, i svjež paradajz, pipune, crmnički luk i priganice. Burek i pite, masline i specijalitete Starog Bara. Ovdje sam stekla prijatelje za čitav život. Bar me naučio da poštujem različitosti, da uviđam ljepotu drugačijeg, da slavim i Bajram i Uskrs i katolički Božić, da prihvatam, da se razvijam i mijenjam. Da svoju djecu isto tako podižem.

Znate svi razmišljaju o Njujorku ili Londonu kao nekim mjestima iz snova. Svako mašta o nekim glamuroznim gradovima i boljem životu... A zapravo je sama promjena sredine to što vas mijenja, jer kroz nju učite o sebi. Borite se da razumijete i prihvatite nešto drugačije, bilo ono bolje ili gore od onoga na šta ste navikli, jer čak i kada je naizgled bolje, ne mora nužno da znači da će biti lakše.

Suština je da nađete spokoj u duši, da se budite nasmijani i zadovoljni, a tada nije mnogo važno u šta će prozor da vam gleda.

( Marija Vasić )