Pišući upoznala misteriozni kreativni proces

Iako bi od inženjera/ke malo ko očekivao da piše romane, Sonja Ražnatović iz Podgorice na najbolji način koristi prednosti inženjeringa primjenjujući ga u književnosti, a rezultat su objavljene knjige, ali i najnovija regionalna nagrada koju je usvojila. Roman “Exit: Restart” koji je objavljen krajem prošle godine u izdanju izdavačke kuće “Rende” jedan je od devet romana koji su dobili nagradu “Štefica Cvek”.

Nagradu je prošle godine pokrenula grupa kritičarki i kulturnih radnica “Pobunjene čitateljke” koje su bile razočarane zanemarivanjem ženskog stvaralaštva, što su više puta i isticale. Pišući, Sonja Ražnatović je spoznala i upoznala “misteriozni kreativni proces”, a skorašnje priznanje je dodatno podstiče na rad i stvaralaštvo, što svojim imenom, ozbiljnošću, ali i zbog toga što simbolizuje borbu protiv hormonske podjele književnosti na progesteronsku i testosteronsku, kazala je u razgovoru za “Vijesti” tim povodom.

Žiri nagrade “Štefica Cvek” je istakao da Ražnatović gradi likove i njihove životne priče u odvojenim djelovima knjige, da bi se na kraju razotkrilo da se svi oni nalaze u jednom fiktivnom univerzumu, te da ostvaruju posredne ili neposredne kontakte. Pored interesantne tematike i psiholoških crta likova, roman je obogaćen i kvalitetnim pjesmama, što se od Ražnatović moglo i očekivati jer je veliki ljubitelj i poštovalac rokenrola o čemu, takođe, govori za “Vijesti”.

Prvi laureati nagrade “Štefica Cvek” su i: Mihaela Šumić (“Herbarij svete smrti”), Martina Vidaić (“Stjenice”), Nora Verde (“Moja dota”), Ana Miloš (“Kraj raspusta i druge priče”), Senka Marić (“Gravitacije”), Lejla Kalamujić (“Požuri i izmisli grad”, Goran Ferčec (“O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća”) i Marija Andrijašević (“Zemlja bez sutona”).

U razgovoru za “Vijesti”, Sonja Ražnatović predstavlja svoj roman, govori o procesu i iskustvu izdavaštva, kreativnom procesu stvaralaštva, ali i tome kako je pored posla u struci, nakon što je diplomirala na Tehnološko-metalurškom fakultetu u Podgorici, a magistrirala na Ekonomskom, počela da piše. Ona otkriva na čemu trenutno radi i zbog čega jedva čega april.

Jedna ste od dobitnika/ca novoustanovljene regionalne književne nagrade “Štefica Cvek”, u čijem se opisu ističe da je “zamišljena kao priznanje vrijednim tekstovima koje neće podsticati kompetitivnost u književnom polju, neće praviti strogo rangirane hijerarhije i neće ukalupljivati produkciju svake godine u jedan zauvijek zadat uski kalup, najčešće jednog najboljeg djela”. Koliko Vam je značajna i podsticajna ova nagrada i kako gledate na nju?

Nagrade i prijaju i podstiču. Ja ne pišem zbog književne kritike, niti da bih se njoj prilagodila ili svidjela, ali kada se desi podudarnost mišljenja književne kritike s mojim ličnim, to je zaista lijepo i podsticajno iskustvo. Konkretno ova nagrada, koja nosi ime po liku Dubravke Ugrešić, koja je i autorka kultnog romana “Štefica Cvek u raljama života”, klasika jugoslovenske književnosti, naročito mi je važna jer na neki način simbolizuje borbu protiv takozvane hormonske podjele književnosti na progesteronsku i testosteronsku, odnosno mušku i žensku.

Jako mi je važno i što sam među prvim dobitnicima ove nagrade jer vjerujem da će ona vrlo brzo doprinijeti promjeni pogrešne lokalne percepcije takozvanog ženskog pisma, kao i ukupne atmosfere na književnoj sceni regiona, tako da književnice neće morati da biraju između opcije da se stilski i tematski svedu na “chick lit” i da svoju šansu traže u tome ili će se baviti i drugim žanrovima, ali da se u tom slučaju pomire sa činjenicom da neće biti ni ozbiljno shvaćene niti vrednovane. Očekujem promjenu koja će sve one koji i najmanje sumnjaju, primorati da shvate i prihvate da žene mogu da pišu o svim temama i kojim god stilom žele.

Nagrada se već profiliše kao alternativna, možda i buntovna, jer se dodjeljuje nedugo nakon NIN-ove i uoči proglašenja književne nagrade “Beogradski pobednik”, od kojih se koncepcijski bitno i razlikuje. Šta to govori i može li se tumačiti da su književne nagrade (p)ostale rezervisane za određene krugove?

U posljednje vrijeme na adrese žirija za dodjelu književnih nagrada, pa i onih najuglednijih, često i sa raznih strana pristižu određene zamjerke, bilo da je u pitanju način selekcije, kvalitet nagrađenog djela, a nekad se postavlja i pitanje da li odabrano djelo uopšte zadovoljava elementarne uslove konkursa za nagradu. Kad je riječ o nagradi “Štefica Cvek”, uz rizik da mi se pripiše subjektivnost, reći ću da imam osjećaj da bi ona brzo mogla prerasti u priznanje čiji će se ugled možda moći mjeriti i sa ugledom NIN-ove nagrade.

Odluku da nagradi Vašu knjigu “Exit - Restart” žiri je obrazložio mišljenjem da ona “na promišljen i neposredan način tematizuje savremena kvir iskustva, izazove ženskog autorstva, ali i najšire shvaćenu “sverodnu” (ili “nadrodnu”) potragu za smislom kroz kreativnost umjetničkog stvaralaštva, kao i kroz prevazilaženje višestrukih društveno nametnutih okvira”. O čemu se radi u Vašoj knjizi?

Strukturu ovog romana čine tri priče. Prva govori o mladom pripadniku LGBT populacije koji, na mentalnom nivou, prolazi kroz problematičnu fazu osvješćivanja i prihvatanja svog seksualnog profila, a u realnoj sferi kroz borbu za pravo na aktivno učešće u životu svog sina sa svojom bivšom partnerkom. Druga priča govori o novinarki koja, u potrazi za promjenom i u svakom pogledu širim prostorom, odlazi u Ameriku da bi pisala o nekada planetarno popularnom rok muzičaru, izliječenom narkomanu, zaintrigirana njegovom životnom pričom, a pogotovo njegovim nesvakidašnjim viđenjem fenomena kreativnog procesa koji i ona intenzivno proučava. Treća priča govori o neobičnom profesoru koji nakon 35 godina rada na univerzitetu biva prognan sa svog fakulteta, iako omiljen kod studenata koje je osvojio svojim nesvakidašnjim predavanjima, specifičnom metodikom nastave, svojim odnosom prema njima i životu uopšte. Profesor, naoko besprekoran, skriva ozbiljne probleme i životne drame.

Da li je u pitanju svojevrstan nastavak Vašeg romana “Exit - biti drugačiji, ipak!” ili reizdanje? Koliko je simboličan naslov koji ste nadjenuli svojoj knjizi, šta na osnovu toga možemo zaključiti?

Sva tri junaka romana “Exit” su specifični psihološki profili i personifikacija društvenih različitosti za koje naša sredina rijetko pokazuje razumijevanje. Te likove povezuje motiv odlaska i bjekstva iz sredine kojoj suštinski ne pripadaju (“exit”, ili, na engleskom, “odlazak”). Bjekstvo je odraz njihove potrebe za pravom da ostanu svoji i da se ne prilagode diktatima svoje sredine. “Exit - Restart” je obogaćeno, dopunjeno izdanje, koje uključuje i priču o nastavku života mojih likova. Oni se, da bi pokazali da njihov odlazak nije puka kukavička bježanija, u nekom trenutku vraćaju da izravnaju račune sa okruženjem kojem ne pripadaju.

Izdavač je iz Beograda, da li je to bila Vaša prva adresa ili nijeste mogli naći adekvatnog u Crnoj Gori?

Ja sam pokušala da ostvarim saradnju sa crnogorskim izdavačima, ali nijesam uspjela. Nakon toga sam čekala, nijesam htjela da po svaku cijenu objavljujem knjigu, već sam željela da nađem izdavača koji će u svakom smislu stati iza nje. Kada su crnogorski izdavači u pitanju, evidentno je, bar u mom slučaju, da izostaje podrška autorima, naročito u komercijalnom segmentu, pri čemu naročito mislim na promociju i distribuciju. Srećom, uspostavila sam saradnju sa izdavačkom kućom “Rende”, kojoj sam, znajući da njeguje najviše profesionalne standarde, ponudila svoj rukopis. Saradnja je uspostavljena tako brzo i jednostavno da samo mogu da kažem da sam srećna što je jedna takva izdavačka kuća objavila moj roman pod svojom etiketom.

Da li je ograničena i distribucija romana, odnosno, kako crnogorska publika može doći do knjige?

Knjiga se trenutno prodaje samo u knjižarama u Srbiji. Svakako, u saznanju sam da će moj izdavač distribuirati knjigu i po Crnoj Gori, ali shodno potražnji koju budu iskazale ovdašnje knjižare. U međuvremenu knjiga se može naručiti preko sajta izdavačke kuće “Rende”, na veoma jednostavan način. Kada su promocije u pitanju, one su u planu, kako u Srbiji, tako i u Crnoj Gori.

Beogradski dramaturg i pjesnik Nebojša Krivokuća je u svom osvrtu dostupnom na koricama Vaše knjige zapisao da priče iz “Exit - Restarta” čitaoca vode na put zajedno sa junacima i junakinjama djela. Ko su Vaši likovi? Da li nastavljate da pišete o “običnim” ljudima iz naše svakodnevice i koliko duboko zalazite u psihološke karakteristike likova, njihovih stanja i okolnosti u kojima bitišu?

Nebojša je mislio na put traganja za slobodom mojih likova, na njihov put preispitivanja, promjena, donošenja značajnih i teških životnih odluka, na njihovu borbu za pravo na sopstvenu različitost, ne pravdajući se i ne izvinjavajući nikome. Naravno, i dalje ću pisati o takvim ljudima, drugačije ne bih ni umjela.

Moji romani i jesu kombinacija koja sadrži i elemente psihološkog romana i romana toka svijesti. Ako ste takav autorski profil, nije zahtjevno. Pisanje, inače, ne bi ni smjelo da bude naporno.

Ja sam pišući upoznala misteriozni kreativni proces i shvatila da on, zapravo, uopšte nije misteriozan, da zapravo predstavlja samo skup jednostavnih koraka kojima mi realizujemo ono što nam je zadato da uradimo. U tom smislu meni je jako blisko viđenje kreativnog procesa Džona Frušantea, gitariste Red Hot Chili Peppersa koji smatra da ideje koje se nalaze u osnovi umjetničkih i drugih kreacija zapravo uopšte ne nastaju u našem mozgu, već da sve ono što stvaramo dolazi iz univerzalnog izvora kreativne energije, a mi koji stvaramo smo samo posrednik u tom procesu, jer tu ideju samo uobličavamo i prenesimo dalje. Priča, prosto, počinje da se oblikuje u vašoj glavi i u jednom trenutku, kada se ona formira, osjetite potrebu i obavezu da je i saopštite.

Vaše knjige isprepletane su i modernim jezikom, savremenim životom i borbama, ali prije svega muzikom... Da li tu muziku sugerišete možda i čitaocima, zbog čega?

Muzika se provlači kroz svaki moj dan, sve što radim - radim uz muziku, pa mislim da nije čudno da ono što slušam pronađe put i do onoga što pišem. To je muzika koja se idealno slaže sa mojim književnim izrazom, sa mojim likovima, i, naravno, preporučujem je, ali svoje izbore i ukus ne namećem nikome.

Zaključuje se da volite rok muziku, no koliko se danas stvara kvalitetne muzike, šta je rokenrol danas i da li postoji rokenrol način života, izražavanja?

Mislim da su zadnji pravi klasik rok albumi snimljeni prije nekih 20-25 godina.

Od ranih devedestih ostali su nam albumi Nirvane, Red Hot Chili Peppersa, Pearl Jama i to je, uglavnom, sve... Evo, ja nestrpljivo čekam prvi april, kada će izaći i novi album Red Hot Chili Peppers-a, ponovo u njihovom najboljem sastavu, te se nadam da ćemo imati priliku da osjetimo i prisjetimo se možda i posljednjeg perioda kada se svirala kvalitetna rok muzika.

Jeste li razmišljali da svoje knjige pretvorite u scenario za film ili dramski tekst za predstavu?

Mnogi su me to pitali, pa sam počela da razmišljam o svojim knjigama i na taj način. Iako su u pitanju psihološki romani, sada mi djeluje da su i filmični, pogodni za prikazivanje na sceni ili ispred kamera. Ja bih svakako voljela da se to desi, da se pojavi reditelj koji bi bio zainteresovan za takav projekat, a da li će se to desiti - ne znam.

Spomenuli ste i da radite na novoj knjizi, da li biste otkrili šta je u pitanju?

Nakon izlaska “Exit-Restart” napisala sam jednu kratku priču koja je nastala na osnovu jedne jedine riječi koja mi se danima vrtjela po glavi. Ne bih još o tome govorila, jer ne znam kada će i kako ona biti plasirana u javnost. Počela sam da radim i na novom romanu, o kojem, za sada, nemam mnogo da kažem, osim da će ona biti rezultat jednog književnog eksperimenta koji sam riješila da sprovedem. Biće zanimljivo, ali i izazovno u svakom smislu. Želim da testiram sebe, da pomjerim sopstvene standarde, ali i one koji već postoje u književnosti, a da pritom sačuvam autentičan književni izraz koji smatram da imam.

Racio obuzdava maštu, dok mašta obogaćuje racio

S obzirom na to da ste diplomirali na Tehnološko-metalurškom fakultetu u Podgorici, a magistrirali na Ekonomskom i radite u struci, šta Vas je dovelo do pisanja i šta Vas inspiriše?

Od inženjera bi zaista malo ko očekivao da piše romane, to je tačno... Međutim, činjenica je i da taj spoj nije toliko nelogičan kakvim se nekome može učiniti. Meni je tehnički rezon, koji inače imam, a koji se dodatno razvio tokom studija, doprinio da moj izraz bude precizniji, da se izražavam jasnije, da materijal koji napišem ima stabilniju formu. Rekla bih da kod mene, zahvaljujući kombinaciji ovih uticaja, racio po potrebi obuzdava maštu, dok mašta, nadam se, obogaćuje racio i na tome mogu biti samo zahvalna.

Ženi nije lako ni u jednoj areni

Gdje je ženama danas teže, prema Vašem mišljenju - u nauci, umjetnosti ili, pak, u kući/domaćinstvu?

Ženi, posebno u Crnoj Gori, nije lako ni u jednoj životnoj areni. Ni kod kuće, gdje obavljanje banalnih dnevnih obaveza konzumira ogromno vrijeme i energiju, niti na poslu, gdje je svakodnevno suočena sa nestabilnošću radnog mjesta, ograničenim mogućnostima za napredak u karijeri, a pritom je u velikom broju slučajeva i lošije plaćena u odnosu na muške kolege. Kad je riječ o bavljenju umjetnošću, tek tu se žene suočavaju sa ograničenjima, od izvjesnosti da će biti a priori svrstane u fioku “ženskog pisma”, koje se vrlo često a priori proglašava trivijalnim, nedovoljno ozbiljnim i nedovoljno angažovanim, pa do brojnih drugih iskušenja i predrasuda.

Umijeće umjetnika danas je zanemareno

Ako pratimo kulturu i umjetnost, stvaraoce, pokrete, društvo, šta zaključujemo o vremenu u kojem danas živimo?

Mislim da živimo u vremenu instant formata. Upravo zbog toga pokušavam u svojim knjigama osvijetliti fenomen umjetničkog stvaranja, u želji da skrenem pažnju na njega, jer mi se čini da je umijeće umjetnika u potpunosti zanemareno, a da su primat preuzele forme iza kojih ne stoji detaljna analiza, rad, priprema. Semjuel Džonson je rekao da iza svakog umjetničkog, posebno književnog, djela stoji toliko ozbiljan rad, da je nekad, parafraziram, za provjeru jedne jedine činjenice potrebno pregledati pola biblioteke, a ja taj rad i studiozan pristup sve rjeđe uočavam u umjetničkom stvaralaštvu danas. Na kraju krajeva, ovo vrijeme je iznjedrilo i književnu formu koja se klasifikuje kao “knjige za plažu”...

( Jelena Kontić )