Pazi, život!

Kad mi se tačno javilo da pametni telefon pretvorim u fiksni ne znam, ali ovih sam dana ubijedio ženu i sklonili smo aparate u ćošak. Taj ugao dnevne sobe nije slučajno izabran, već zato što je tokom dana blokiran otvorenim vratima ka hodniku. Dakle, ne samo da smo telefone fiksirali, nego moramo i da zatvorimo vrata da bismo im prišli.

Moja ideja da premjestim trosjed naišla je na otpor, pa sam morao da popustim. Ali teške volje. Zar to ne bi bilo divno, namještaj slagati tako da te odvoji od ekrana. Pa kad preskočiš stalak, komodu, tabure i klavinovu, ako ti se još fejsbuči, onda znači da si u velikoj nuždi, neka ti je prosta svaka želja.

Nekad su, u mom djetinjstvu, dolazili rašljari, bilo je moderno da ti u kuću bane čudak sa bakarnim štapinima i naredi kako da presložiš krevete. Brigalo se o tim nekim podzemnim vodama, pa je namještaj od lake iverice premještan lijevo-desno, na krst ili na „pe“, zavisno od toga kako visak kaže. Danas bi mogao da se javi enterijerista sa humanom vizijom, da poturi dvosjed i hoklicu nasred sobe, lampu, ogledalo i cipelar, kao prepreke na putu ka dopaminskom fiksu. Prođeš sve te kapije do ajfona i na kraju posljednja kapija bude ogledalo, da te suoči sa smetenim licem zavisnika.

Malo sam se, očigledno, unervozio; od kovida naovamo shvatio sam kako mi ekransko vrijeme ždere želudac do mjere da sam sebi postavio nekoliko mentalnih zasjeda iz kojih je izašla ova lukava strategija. Pretvaranjem mobilnog telefona u fiksni svi ćemo biti na dobitku, ali to je tek prvi korak. Drugi korak je da počnem da izlazim bez spravice.

U naš će se dom useliti toplina starih analognih sintagmi:

- Dobar dan, je li B. kod kuće?

- Izašao je.

- Ne znate možda kad će se vratiti?

- Ne bih znala.

- Možete li mu prenijeti da me pozove?

- Svakako, doviđenja.

Kako toplo zvuči ta antikvarna etikecija koju sam slušao dok sam bio dijete. Koliko sam puta vidio odrično mahanje rukom i signal „nisam kući“; te divne bijele laži davale su čovjeku dostojanstvo i dozvolu da bude nedostupan. Sad me svako „seen“ na vajberu čini robom široke potrošnje, svaki mulac dobije „seen“ i zna da sam njegov ulov; zna da će me kultura i poštovanje prema nečijem pozivu pritisnuti do mjere da uzvratim.

Ali ni to nije najgore. Stalnim čačkanjem majušnog zaslona razvija se prokleta navika koja me goni da čitam koješta i živim svoj život na ekranskom nivou od kojeg mi se bljuje. Iz toga krene osjećaj da sve što radim biva uzalud, sa pažnjom razbijenom u hiljadu komada.

Naš kućni eksperiment je na početku, ali zasad se dobro držimo. Uh, izvini, draga, donio sam fiksni u trpezariju, ne znam šta mi bi… i te fore. Još se pomalo gubim u promjeni koja obećava potpuniji život. Skoro da su me ubijedili da je to nedostižno, ali napokon, čovjek shvati da nije ni broker, ni bankar, ni šef diplomatije, pa sebi može dopustiti luksuz tehnološke regresije.

Probajte, drugarice i drugovi, možda ovo nema smisla, ali baš zato valja pokušati. Sve što čeljade treba da uradi je prosto: nađi ćošak za telefon i odaj mu dužnu pažnju dobrim rokoko postoljem; neka pametni telefon bude zadovoljan u svojoj fiksnoj protezi, ustoliči ga kao mitropolita cetinjskog, priloži mu kaktus protiv zračenja, ili ga legni na babinu šustiklu; onda ga pusti da zrači i svira svom unutrašnjem qrcu, blago utišanog zvona, konačno sveden na svoju funkciju robe.

Ne budi robom te robe samo zato što je moćna olakšica. Čuvaj se olakšica novog doba, ili što bi rekao A.B. Šimić, čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda; pazi da ne skroluješ dok hodaš ispod zvijezda; pazi, kamion! pazi, život! pazi, žena! pazi, đeca! pazi, ljubav! pazi, pas! pazi, mažnja, druženje, kauč, misao, knjiga, fizički rad… Ne bi vjerovao šta sve vreba naokolo, koliko toga moraš da paziš, na putu ka ukletom ćošku.

Ponavljam to sebi svaki dan i zasad sve ide po planu.

( Brano Mandić )