Jeftin gas i nacionalizam: S čime se NATO suočava u jugoistočnoj Evropi?

U vrijeme kada sukob oko Ukrajine eskalira, NATO je po pitanju odnosa sa Rusijom podijeljen kao rijetko kada. „SAD i Velika Britanija su za čvrst stav i politiku odvraćanja; Njemačka, Francuska i Italija insistiraju na dijalogu, a treća grupa, zemlje kao što su Bugarska, Mađarska ili Slovačka, želi da ostane podalje sukoba i raspoređivanja trupa, kaže Štefan Majster, stručnjak za istočnu Evropu iz Njemačkog društva za spoljnu politiku (DGAP). Pritom je obično Njemačka ta koja predstavlja svojevrsnu umjerenu poveznicu između tih grupa, ali toga trenutno nema zbog slabosti u rukovodstvu.

„Pored toga, pozicija je oslabljena i zbor populizma, Trampa i Bregzita, i Putin to pokušava da iskoristi za pregovore o novom bezbjednosnom poretku u Evropi – bez SAD“, kaže njemački stručnjak za DW. U takvoj situaciji zemlje NATO iz centralne i jugoistočne Evropi igraju neuobičajeno važnu ulogu.

Odatle, međutim, ponekad dopiru disonantni tonovi. Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović izazvao je iritaciju – i to ne samo na domaćem terenu – kada je krajem januara najavio da će se njegova zemlja povući u slučaju konflikta: „Ako dođe do eskalacije, povući ćemo se, i to do posljednjeg hrvatskog vojnika“, rekao je Milanović u Zagrebu bez da je precizirao šta to zapravo znači s obzirom na to da u Ukrajini i nema hrvatskih vojnika. Vlada te članice EU i NATO odmah je reagovala: „Predsjednik ne govori u ime Hrvatske, već u svoje ime. Mi jesmo i ostaćemo lojalna članica NATO“, rekao je ministar spoljnih poslova Gordan Grlić Radman.

Najčudnije u vezi s Milanovićevim izjavama jeste to da ni NATO, ni SAD, ni Ukrajina nisu ni tražili vojni angažman od Hrvatske. „Milanovićeve izjave služe za unutrašnje-političke potrebe i moraju se sagledavati u svjetlu njegovog stalnog sukoba s premijerom Andrejem Plenkovićem“, ukazuje za DW Filip Milačić iz kancelarije Fondacije Fridrih Ebert u Beču. „Čini se da Milanović u posljednje vrijeme igra na nacionalističku kartu, nazivajući Milorada Dodika, lidera bosanskih Srba, ’partnerom’. On bi da služi hrvatskim nacionalistima u njihovim snovima o prekrajanju granice u Bosni uz rusku podršku.“

Istorija kao ruski „lobista“ u Bugarskoj

Govoreći na bugarskoj televiziji BTV 1. februara, ambasadorka Rusije u toj zemlji Eleonora Mitrofanova kristalno jasno je objasnila šta Rusija traži od NATO: povlačenje na granice onih članica koje su do 1997. bile u Alijansi – a to znači povlačenje svih NATO trupa i baza iz zemalja kao što su Rumunija i Bugarska. Pritom bi te zemlje, kako kaže Mitrofanova, formalno mogle da ostanu članice NATO.

Očigledno je da ministar obrane Bugarske Stefan Janev nema problema s tom idejom. Premijer Kiril Petkov morao je u decembru javno da ga ukori nakon što je na Fejsbuku govorio protiv raspoređivanja NATO jedinica u Bugarsku. Tokom rasprave u parlamentu Janev je apelovao: „Trebalo bi da prestanemo da čitamo stranu štampu i da se bavimo spekulacijama. Trebalo bi da budemo bugarofili i da razmišljamo iz perspektive bugarskih nacionalnih interesa.“ A ako treba neke NATO-trupe da budu u Bugarskoj, onda to isključivo treba da budu bugarske trupe, rekao je Janev.

Naglasak na „nacionalnim interesima“ i u Sofiji ima unutrašnje-političku pozadinu: otkako je nacionalistička stranka „Preporod“ u decembru prošle godine ušla u Parlament, pritisak na vladu se povećao. To da su pozicije bugarskih nacionalista tradicionalno proruske svjesna je i ambasadorka Mitrofanova: „Rusija ima način da ostvaruje uticaj u Bugarskoj: kroz našu zajedničku istoriju. Ona je najvažniji lobista, najvažniji influenser u našim odnosima.“

Šezdeset odsto podrške NATO u Rumuniji

Potpuno drugačije je u Rumuniji. Uz Nemačku i Poljsku, Rumunija je jedna od zemalja u kojima su već raspoređene dodatne američke i NATO jedinice. Prema podacima Instituta za istraživanje javnog mnjenja „INSCOP Research“, od svih zemalja regiona NATO ima najveću podršku upravo u Rumuniji (60%).

„Dodatne trupe ne samo da su dobrodošle, one su i politički kapital za vladu. Čak se ni nacionalisti ne usuđuju da govore protiv toga“, kaže za DW Sorin Jonita, politikolog iz bukureštanskog trusta mozgova „Expert Group“.

„Putinov pinč“ u Budimpešti

U fokusu NATO i raspoređivanja trupa je i Mađarska, zemlja koja, poput Rumunije, ne samo da dijeli granicu sa Ukrajinom, već u njoj živi i ukrajinska manjina. Tamošnji premijer Viktor Orban već godinama održava „posebne odnose“ sa Rusijom. To što se javno divi autoritarnom stilu vladavine Moskve i protivi sankcijama Rusiji donijelo mu je nadimak „Putinov pinč“.

Početkom februara Orban je otputovao u Moskvu, u „mirovnu misiju“, kako je naglasio. Međutim, u razgovorima je uglavnom bilo riječi o ruskom gasu, kojeg Mađarska plaća znatno ispod tržišne cijene, kao i o učešću Rusije u projektu proširenja nuklearne elektrane Paks. Budimpešta zato izbjegava rasprave o većem angažmanu Mađarske u NATO.

„Delikatno balansiranje“ na Bosforu

Posebno kompleksan odnos sa Rusijom ima Turska, strateški važna članica NATO: u građanskom ratu u Siriji Putin i predsjednik Redžep Tajip Erdogan sarađuju, u Libiji podržavaju različite grupacije. Prvo je Erdogan odbacio svoje NATO-partnere i kupio ruski protivvazdušni sistem S-400, a zatim je Ankara snabdjela Ukrajinu vojnim bespilotnim letjelicama. Slično kao i Njemačka, Mađarska ili Bugarska, i Turska zavisi od ruskog gasa i nafte.

„Za Ankaru je to delikatno balansiranje: Erdogan ima posebnu vezu s Ukrajinom i podržaće i nju i NATO, a s druge strane, on ne smije da naljuti Putina da ovaj ne bi isključio gas ili se osvetio u Siriji“, kaže za DW Asli Ajdintašbaš iz trusta mozgova Evropski savjet za spoljne odnose.

Putinova ponuda elitama na Zapadnom Balkanu

„Za razliku od Zapada, Rusija tačno zna šta želi u istočnoj Evropi: da povrati moć i sferu uticaja koje je izgubila nakon 1991“, izjavio je za list „Gardijan“ stručnjak za istočnu Evropu, profesor Timothi Garton Eš. Kako bi to postigao, Kremlj u jugoistočnoj Evropi koristi dva alata: jeftin gas i nacionalizam. Filip Milačić u izjavi za DW naglašava: „Rusija nudi nacionalističkim elitama na Zapadnom Balkanu nešto što Zapad ne nudi, a ne bi ni trebalo da nudi: obećanje da će granice na Balkanu biti prekrojene.“

Pa ipak, jeftin gas, nacionalizam i nejedinstvo neće biti dovoljni da se NATO podeli u slučaju sukoba, sumira Štefan Majster. „SAD mogu trenutno da se afirmišu kao vodeća sila, NATO je ipak relativno jednoglasan u politici odvraćanja, a čak i ako su neke manje članice u nedoumici, one neće dovoditi u pitanje svoju lojalnost Alijansi. Oružje se isporučuje, trupe se ojačavaju i u odnosu prema Rusiji dobija se na vremenu.“

( Deutsche Welle )