Mileva nije mučenica i iskorištena žena

Predstava “Mileva Marić Ajnštajn” biće izvedena večeras u 20 časova u Kulturno-informativnom centru “Budo Tomović” u Podgorici, u okviru festivala MAKADO.

Na sceni će se pojaviti Jelena Mila u ulozi naslovne junakinje i Miloš Anđelković, kao Albert i njihov najmlađi sin Eduard. Premijera je bila 2018. u Stokholmu, scenografiju je osmislila Amalia Orfelt, a kostim Dragana Ognjenović.

”Ovo je ispovijest Mileve Marić Ajnštajn i da tu nema mjesta za Alberta, sem u ulozi njenog muža, značajnog dijela njenog života, nikako cijelog. Mileva o kojoj govorim je lijepa žena, inteligentna, zaljubljena... Sve vrijeme pratimo samosvjesnu, snažnu ženu, borca, vrhunsku matematičarku, koja samostalno studira i živi u Cirihu, s dvoje djece tokom oba svjetska rata”, kaže za “Vijesti” Jelena Mila, glumica, producent i reditelj, koja već godinama živi i radi u Švedskoj.

O Milevi je počela da razmišlja prije više od 10 godina. Čitala je literaturu, prepiske pisama i biografije, među kojima joj je bila najzanimljivija ona koju je napisala naučnica dr Radmila Milentijević, i nakon nekoliko zanimljivih dokumentaraca, odbacila je koncept mučenice i iskorišćene žene. Nije bez razloga, konstatuje Jelena, Albert cio novčani iznos Nobelove nagrade poslao upravo svojoj djeci i tada već bivšoj ženi.

Poslije nekog vremena, Vaša predstava “Mileva Marić Ajnštajn” stiže i u Crnu Goru. Protekle godine prvi put ste je izveli na srpskom jeziku u Srbiji, a ranije ste je igrali u Švedskoj, na švedskom. Kako se osjećate uoči izvedbe u Podgorici, kako biste najavili događaj i šta publika može očekivati da vidi?

Predstava je nastala uz podršku grada Stokholma još 2016. Moram priznati da su me iznenadili podrškom budući da na konkurse za nova pozorišna ostvarenja dolazi dosta zahtjeva. I eto 2018. smo je izveli, s idejom da prikažemo ženu u nauci. Švedska je zemlja Nobelove nagrade i svake godine se postavlja pitanje gdje su žene, naročito u prirodnim naukama. A pošto je Mileva posredno il nezvanično dobitnica jedne, probala sam da na njenom primjeru objasnim GDJE SU ŽENE. One vrhunske i najgenijalnije nestajale u su u sjenkama tadašnjeg društvenog stanja i pozicije žene, njihovo školovanje je bilo ograničeno, karijera je uvijek bila pod znakom pitanja. Posebna priča su žene s Balkana - iz tadašnje Austrougarske, Vojvodine, kasnije Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca. Pa onda se upliće Prvi svjetski rat, pa i drugi, s položajem Jevreja u Evropi i svijetu, što je mnogo definisalo Milevin život. A onda ljubavna veza koja je bila jako specifična - dvoje mladih koji se vole i stvaraju nauku u eri nauke početkom 20. vijeka... I naravno, pravo muškarca da karijerno ide dalje i potpuna nemogućnost žene da dokaže svoje znanje odnosno pozicije. Na istom ispitnom radu koji su zajedno radili - Albert polaže da može dalje da doktorira, ali ne i Mileva, odnosno dobija nisku ocjenu, bez mogućnosti daljih doktorski studija pod izgovorom: dovoljan jedan doktor u porodici. I onda na to ide karijera i podrška kolega, apolutno većinski muškaraca, i sam rad opet upućen na muškarce... Sve i ako govorimo o samoj Mariji Kiri, njen privatni život je mnogo patio baš zato što je bila vodeća naučnica. Zamislite Milevu koja nastavlja da radi s Albertom u nauci i s djecom...što nije lako ženi s troje (odnosno dvoje djece, jer je djevojčica Lizerl umrla ili usvojena).

Predstava je nastala 2018. godine. Da li se i koliko toga promijenilo u društvu od tada, a da bi uticalo na ovaj komad, njegovu aktuelnost, atraktivnost, poruku i slično?

Ne možemo samo kriviti Alberta, ja njega u drami ne diram i zašto bih - ako je on najveća i jedina ljubav Mileve. On je bio njen jedini čovjek i poslije razvoda. Tako da priča da je Albert kriv za njen “neuspjeh” ne postoji u našem komadu, niti je ona jadnica, mučenica, iskorišćena odbačena, kako je mnogi doživljavaju. Ne, ona je žena borac i žena koja je odabrala nauku ali malo prije svoju ljubav i djecu. To što je Albert imao druge ideje s životom i svoju narav nezrelog muškarca, ni u čemu ne umanjuje njenu ljubav prema njemu. Mislim da je to poruka komada - prvo pravo žene da odebare svoj život i da greška nije na individualnom planu, već mnogo šire - društveni odnos prema poziciji žena, u ovom komadu i u nauci.

Da li se pozicija promijenila - jeste. Za početak, žene danas slobodno studiraju, i bore se za svoje mjesto, ali je put dalek do neke brojčane ravnopravnosti. Nisam pristalica brojki, uvijek sam za kvalitet, ali obično kvantitet rađa i kvalitet, tako da danas možemo vidjeti žene u nauci. Teško je kao i u svakoj drugoj oblasti života. U krajnjoj liniji, vrhunska djela i nauci ili umjetnosti ne određuje rod već to što je stvoreno i koliko mu je dato mjesta da se predstavi (ne lažira i revidira) i uvaži. Komad je o tome!

Koliko se razlikuju utisci i reakcije publike u Švedskoj i u Srbiji i imate li i kakva očekivanja od publike u Podgorici, a onda kasnije možda i dalje kroz Crnu Goru?

Nisam imala ideju za prevod komada na naš jezik jer sam mislila da toliko imamo Mileva da bi još jedno tumačenje bilo dosadno. Ali sam na nagovor prijatelja iz posla i upita kada će publika vidjeti to kod nas, promijenila odluku. I prosto, željela sam da prikažem moju Milevu. Nisam htjela da ide sa prevodom, jer mi je glupo da sa švedskog na sceni prevodim tekst na maternji jezik, već sam prevela komad i praktično stvorila novu predstavu. Ona je miznascenski i kretnjom ista, ali je glumački odnosno jezički doživljeno to nova predstava.

U Švedskoj su zbunjeni i postavljaju pitanje: da li je zaista takav bio Albert? Mi se smješkamo s ljubavlju - da. I malo znaju o njoj, jer je Albert ikona nauke. A zapravo tu ikoničnost uokvirila je jedna žena iz naših krajeva, ozbiljna matematičarka što ne možemo da tvrdimo nikako za Alberta, vizionara. Ali jedna žena koja ne samo da je bila vizionarka, ona je bila čarobnica da vizije prebaci u formule... to je umjetnost još veća od pukog idejnog lutanja...

Mene je zbunila reakcija publike u Srbiji poslije premijere, da prvi put vide ženu Milevu. Ona koja je jaka, hrabra, bori se, voli, lijepa i snažna žena... Jer to je bila Mileva. Sličnu rekaciju očekujem i u Crnoj Gori. Vrijeme je da je osvijetlimo iz ženske perspektive - potisnute, ali prisutne.

O Milevi Marić Ajnštajn zna se ponešto, a da li i dovoljno? Ko je ona bila, kakva je njena zaostavština danas i zbog čega je važna za žene, za Balkan, za svijet? U čemu se sve ogleda njena veličina?

Ona je najvažnija zato što je žena i njeno prisustvo u nauci nije malo, ako se Ajnštajn uzme kao vedeta načnog svijeta - sinonim za nauku. Puno poštovanje prema njegovom radu, svakako, i priča o Milevi nije nastala da bi se njegova vrijednost umanjila. Naprotiv, njegovoj vrijednosti treba dodati i Milevinu, bez umanjivanja njega ili nje. Ponavljam, nije on kriv ni za šta, on je išao linijom manjeg otpora i radio stvari koje su bile legitimne iz perspektive tadašnjih normi. Pošto se društvena svijest promijenila, onda valja da se ukaže i na prisusto Mileva kao ravnopravnog elementa u naučnom stvaralaštvu Alberta, bar u prvom dijelu njegovog života kada su zajedno sjedjeli nad radovima. Eto to je zadatak ove drame. Šta je bilo prije ili poslije je već istorija zabilježena u njihovim pismima i sjećanjima savremenika, pa i njihove djece i potomaka. Znači, njena zaostavština nije mala i zato je glupo da se pravimo ludi i da je ne vidimo. Ili tumačimo na način na koji nam je to servirano. Komad se bavi faktografijom iz njenog života, koja već ima toliko dramatike da fikcija nije bila ni potebna. Ostatak je naša igra na sceni da povežemo ključne momente njenog života, bez ideje favorizovanja bilo čega.

Prošle godine se navršilo 100 godina od uručivanja Nobelove nagrade Albertu Ajnštajnu. U prošlom razgovoru za “Vijesti” kazali ste da imate informaciju i da je u Engleskoj pokrenuta peticija da se ime Mileve Marić pridruži Nobelovoj nagradi. Šta je urađeno po tom pitanju, kako Šveđani gledaju na Nobelovu nagradu danas i kakav je položaj žene u nauci danas?

Istina, pokrenuta je peticija, ali još se nismo povezali s njima - računam, ako treba desiće se i mimo nas.

Razgovaram s ženom naučnicom iz Beograda, profesor emeritus iz fizike koja je išla u istu gimanziju kao i ja - Zemunsku gimnaziju. I profesorka je žjelela da se sretnemo i da popričamo o tome što ću raditi. I s mnogo ljubavi smo pričali i o školi i tu su bili i moji profesori iz Gimanzije pominjani i neki zajednički i sadašnji profesori. Dok nismo došli do razgovora oko komada - gdje sam ja objasnila da je ovo komad o Milevi, i njena ispovijest, gdje je ona glavna junakinja i njen život je u fokusu. A onda potpuno neočekivano stiže pitanje od profesorke: Ali kako ćete pričati njenu priču bez Alberta? Ja zastanem i kažem da će biti i njega ali je ona fokus i njena perspektiva. Na šta je ona odgovorila: Ali to je ne moguće, da nije bilo Alberta ne bi bilo ni Mileve! Mnogo me je zaboljela ova rečenice od strane žene u istoj nauci. Samo sam tiho progovorila: A da li bi bilo Alberta da nije bilo Mileve? Objašnjavala mi je da je on poslije života s njom dao ogroman doprinos nauci... složila sam se, i dodala: Ali iz oblasti koje su zajedno utemeljili 1905. Sve ostalo je bila nadogradnja ili kombinatorika. Nije se složila, a ja nisam željela da kvarim naš susretl.

Mileva mora stajati kao samostalni naučnik. To što su radili zajedno ne znači da je jedan bio nesposoban, a drugi vukao. Njihova ljubavna veza je bila samo mjesto susreta vrhunskih naučnih traganja. Zaista ako bi nekome poželjela ljubav bez kraja poželjela bih mu ljubavni odnos Mileve i Alberta. Zamislite da ste mladi, zaljubljeni i da iz vaše sprege nastaje nauka koja će mijenjati čovječanstvo ili bar tok nauke toga vremena. Možda Albertove teorije i ne drže vodu u svim detaljima, ali način razmišljanja je poljuljan - što je dovelo do mnogih novih saznanja i pristupa naučnom otkriću.

Koliko je ovo feministička ili angažovana duodrama, prema Vašem mišljenju?

Mileva je za mene apsolutni feminista, žena je odabrala ono što je voljela - nauku, djecu i muža. Feminizam nije da sve žene budu fudbaleri ili automehaničari, a da svi muškarci lakiraju nokte i nose štikle, što nikada ne treba porediti. Žena treba da zadrži slobodu izbora i posveti se onome što najviše voli - porodici, djeci, ali i nauci, umjetnosti, pa ako želi i fudbalu, ronjenu, vožnji kamiona... ne bi trebalo da ima zadrške ili poricanja. To se radi putem promjena normi, mijenjanjem normativa društva - šta je legitimno, a šta ne. Albert je bio grozan, to mogu ovako kao posmatrač moje drame da kažem, ali je to bilo legitimno u vremenima u kojima su živjeli, tako da je i Mileva bila dio te cjeline ali se nije predavala – ona je studirala prirodne nauke kada žene Evrope, Njemačke nisu smjele da pomisle na studije. Dakle to je Mileva. I stvarala je nauku iz ljubavi, baš kao i porodicu. I tu ljubav je imala sve vrijeme svog života. Šta su okolnosti uradile, vidjećete ako dođete na predstavu.

Kakav je položaj žene u glumi i uopšte, razlikuje li se na Balkanu i u Švedskoj?

Položaj žene treba dići na nivo politike društva, planete. Tu sam za. Ali ne treba da pređe u politikanstvo, prazne riječi bez mnogo rezultata. Obično velike političke riječi do realizacije ili izgube na vremenu ili aktuelnosti ili su neprimjenjive jer nisu bile u kontaktu s realnošću. Žene na sjeveru Evrope moraju da se izbore za svoju ravnopravnost koju imaju žene komunističkog bloka. Mi smo preko partiznaki i članica partije došli do ozbiljnih promjena i bez neke borbe. To žene zapadnog svijeta nemaju - one su iz feudalizma ušle u kapitalizam - dominantno muški i onda u formu kapitalističkog socijalizma koji ženu nije oslobodio do kraja.

Naravno ako govorimo o Balkanu, previše ratova i stradanja učinilo je da se svako vratio tradicionalnim vrijednostima, ali i dalje vodimo po broju žena na čelnim pozicijama - to umijemo da zanemarimo kao podatak kada nas zapad uči demokratiji...pa i ravnopravnosti žena. Svakako je na ženama da nastave borbu jer je pravo na slobodu ipak stalni posao - kako u životu, tako i u društvu.

Kako teku pripreme za festivale koje organizujete u Srbiji i Crnoj Gori?

Odlično, sve pohvale ... Veliki filmski festivali se muče, Berlinale, Geteborški festival, kako će i šta će... A Crna Gora diskretno, ali hrabro otvara vrata pozorišnom festivalu MAKADO u Podgorici. Morate znati da je odjek ovog događaja veliki, upravo zato što je rijedak. Zato sve pohvale na hrabrosti i odvažnosti da se igramo normalnosti, makar na sceni, da se vratimo osnovnim pozorišnim vrijednostima i umjetničkoj razmjeni na sceni, koja nam je toliko nedostajala svima - i autorima i publici. Mada sam ja mišljenja da stiže kraj jednim mukama, ali nove dolaze, te u toj turbulenciji moramo sami stvarati oaze mira i vraćanja sebi kroz razmjenu načina razmišljanja i vrednovanja.

( Jelena Kontić )