Prividna normalnost

Prostor oko Potsdamskog trga u Berlinu jedno je od onih mjesta koje stanovnici glavnog grad Njemačke po pravilu zaobilaze u velikom luku. O tome svjedoči i propali tržni centar smješten u tom kompleksu novogradnji uz pomoć kojeg su urbanisti, nakon pada Zida, htjeli ponovno da ožive taj nekada najprometniji evropski trg (o čemu svjedoči i prvi semafor na svijetu).

Ali jednom godišnje, ta urbana pustinja u centru grada zaživi i privuče nešto drugačiju publiku od službenika finansijskih i osiguravajućih kompanija koje su se smjestile u tom poslovnom bloku. Svakog februara u posljednje dvije decenije tu se održava glavni dio programa Berlinskog filmskog festivala, popularnog Berlinala.

Festival u urbanom slijepom crijevu grada

A s obzirom na to da taj festival voli da se pohvali kako je najveći festival publike na svijetu, na Potsdamskom trgu i oko nekoliko multipleks-bioskopa koji su tu nikli, svakog februara na desetak dana ta betonska pustoš pretvori se u mravinjak u kojem toplo obučeni ljubitelji filma (sa i bez akreditacije) trče s jedne projekcije na drugu. Uveče se čitava ta gužva seli na druženje i žurke u druge djelove grada (Prenclauer Berg, Krojcberg), jer u okolici Potsdamskog trga naravno ne postoji odgovarajući objekat, ako se ne računa onih par apsurdno skupih hotela ili poslovnica međunarodnih lanaca kafića.

Ali posljednja godina kada je Potsdamski trg doživio ovu metamorfozu bila je 2020. To je bilo vrijeme kada se vijest o virusu iz Kine tek širila, a on se još uvijek nije u dovoljnoj mjeri proširio u Evropi da bi to bilo koga uzbuđivalo. Samo nekoliko nedjelja kasnije, početkom marta 2020, Berlin, Njemačka i ostatak svijeta kročili su u period koje još uvijek utiče na svakodnevicu, pa tako i na onu kulturnu.

Nakon prve godine pandemijskog eksperimenta i podjele Berlinala 2021. na dva dijela - prvog u martu i to onlajn za profesionalnu publiku, te drugog u junu sa projekcijama na otvorenom za široku publiku, berlinski filmski festival sada pokušava da se vrati u „normalu“. I to uprkos tomu što je prošlogodišnji eksperiment, prema mišljenju mnogih kulturnih radnika, uspio.

Upitni higijenski koncept

Zato su mišljenja o ovogodišnjem konceptu i više nego podijeljena. To je prije svega tako zbog rizičnog menadžmenta i činjenice da, dok čitava Njemačka još uvijek prolazi kroz pandemijsku svakodnevicu s brojnim ograničenjima, Berlinale „glumi“ neku vrstu normalnosti. Mnogi su mišljenja da je i ovogodišnje Berlinale trebalo da ostane u prošlogodišnjem onlajn-ruhu, a da je široku publiku trebalo počastiti filmovima na ljeto kada se opet očekuje ublažavanje mjera.

Smušenost nekih poteza najbolje se ogleda u pravilu „2G+“, što znači ulaz za dvostruko vakcinisane i one koji su preležali koronu, ali uz dodatni test, ili potvrda o trećoj dozi, pa onda može i bez testa. To pravilo, koje važi u svim bioskopima, pa tako i u dijelu Berlinala za publiku, ne važi međutim za projekcije za profesionalnu publiku, dakle i za novinare. Tu ni buster ne pomaže, nego je neophodan i test. Mnogi kolege već su se zapitale koliko će se novinara zaraziti u redu pred centrima za testiranje koji će biti postavljeni ispred bioskopa koji su dio Berlinala. Organizatori tu mjeru pravdaju velikim brojem stranih gostiju - kao da ti strani gosti, prije nego što pređu njemačku granicu, ionako nisu dužni da dokažu da nisu zaraženi.

Pa ipak, nova njemačka ministarka za kulturu, političarka Zelenih Klaudija Rot, pozdravlja odluku da se Berlinale, uprkos pandemiji, održi pred živom publikom. „Berlinale je znak ohrabrenja, nade i jačanja naše demokratije, i to daleko van granica Berlina“, poručila je Rot koja je i proteklih godina bila čest gost Berlinala, a posebno legendarnih žurki koje su isto tako jedan od zaštitnih znakova tog festivala.

Bez žurki, bez crvenog tepiha, bez zvijezda

Ali tog zaštitnog znaka Berlinala ove godine neće biti, i to je možda jedan od razloga što na festival dolazi osjetno manje novinara nego inače. Profesionalne publike, dakle svih onih koji su aktivno uključeni u filmsku industriju, ni ove godine neće biti u Berlinu. Prateći filmski sajam EFM i ove godine se održava onlajn.

Isključivo onlajn će se prodavati i karte za široku publiku, pa će tako mediji ostati uskraćeni za jedan od omiljenih motiva svakog Berlinala: slike dugačkih redova pred blagajnama i ljubitelja sedme umjetnosti koji kampuju noću pred bioskopima samo samo da bi došli do karte za omiljeni film.

Omiljeni motiv fotoreportera - fanovi koji na berlinskoj hladnoći čekaju potpis neke od filmskih zvijezda, i ove godine sveden je na minimum. U Berlin od značajnijih imena dolaze samo Šarlot Ginzburg i Ema Tomson. Čak je i bivši Berlinac, Nik Kejv, koji je na ovom Berlinalu prisutan muzičkim filmom „This Much I Know to be True“, poručio je da ne može da dođe, „jer ima posla“.

Publika će i pored svih nevolja, i pored dvorana koje će iz pandemijskih razloga biti popunjene samo s pola kapaciteta, dobiti u suštini više festivala nego inače. Berlinale po pravilu traje od četvrtka do nedjelje sedmicu dana iza, s tim što je posljednji dan, ta druga nedjelja, rezervisan za publiku. Ovo izdanje festivala traje u principu samo do sljedeće srijede kad će biti proglašeni pobjednici. Nakon toga, Berlinale je do nedjelje prepušteno širokoj publici. To je prilično smion koncept Marijete Risenbek i Karla Šatrijana, dvojca koji je kormilo Berlinala preuzeo u junu 2019. i kojem je ovo treći festival.

Filmovi u drugom planu

I da, na kraju, tu su i fimovi. Festival otvara stari znanac, francuski reditelj Fransoa Ozon svojim rimejkom Fasbinderovog filma „Peter von Kant“. Od ukupno 18 filmova u glavnoj konkurenciji za Zlatnog medvjeda, tu su još i austrijski reditelj Ulrih Zajdl i francuska rediteljka Kleri Deni. Od njemačkih autora, tu je rediteljka Nodolet Krebic s novim filmom.

Kad su u pitanju filmovi iz zemalja bivše Jugoslavije, ova godina je možda jedna od najsiromašnijih otkako su kinematografije tih zemalja osamostalile. U programu Forum biće prikazan film „Afterwater“ beogradskog reditelja Dane Komljena, manjinska srpska koprodukcija. U programu Panorama je svjetska premijera srpskog filma „Heroj radničke klase“ reditelja Miloša Pušića, koja bi, zbog svoje aktuelne tematika, mogao da pronađe put do bioskopa zemalja regiona.

„Radi se o priči kakve se mogu pronaći, ne samo u Srbiji, nego i u zemljama regiona, ali i drugdje“, kaže za DW Pušić. Njemu je, objašnjava, ideja za taj socijalno-kritički film koji baca pogled na unutrašnji život balkanske građevinske mafije, sinula dok je posmatrao kako njegov grad, Novi Sad, nekontrolisano urbanistički buja. „Ta stihijska transformacija grada je vođena isključivo interesima investitora, a o ljudima se vrlo malo mislilo“, kaže Pušić. O tome kakvi uslovi vladaju na takvim gradilištima, gdje se zaštitne kacige dijele samo kada televizija dolazi da snimi početak radova, govori i podatak o mnogim poginulim radnicima na gradilištima.

Umor od „velikih“ priča sa Balkana

Branka Pavlović, selektorka filmskog festivala Slobodna zona iz Beograda i docentkinja na berlinskom Slobodnom univerzitetu (FU), smatra da je odsustvo filmova s područja bivše Jugoslavije rezultat nekoliko faktora. „Razlog može naravno da bude izvjestan zastoj u produkciji, pa čak i kalkulacija producenata zbog učešća na nekim drugim A-festivalima kasnije tokom godine“, kaže Pavlović misleći na festival u Kanu i kasnije u Veneciji. No, još neke stvari bi mogle da budu presudne.

„Ono što autorkama i autorima iz regiona ne ide na ruku, i to nije samo moje mišljenje, jeste to što su se selektorke i selektori festivala izgleda zasitili naših ’velikih’ priča, a ne zanimaju ih naše ’obične’ priče“, kaže Pavlović. Dakle nikoga više ne interesuju ratne priče iz devedesetih, a ostale svakodnevne tematike atraktivnije obrađuju neke druge kinematografije, recimo rumunska.

Branka Pavlović vjeruje da je u toku neka vrsta katarze i smjene u kinematografijama na području bivše Jugoslavije, koja bi mogla da izrodi nove imena i uspjehe. „Mislim da će taj period ’traženja’ između novih autora i (starih) festivala u narednim godinama iznjedriti neka nova glumačka i rediteljska imena, i neke nove priče koje će autentično da svjedoče o vremenu u kojem živimo“, zaključuje Pavlović.

( Dojče vele, Nenad Krajcer )