Za življenje nije, ali jeste za pričanje

Kad bi kojim čudom neviđenim korona virus-19 zbrisao ljudski rod sa lica planete Zemlje, nije isključeno da bi “neko” ko bi došao na Zemlju iz dubine Univerzuma, rekonstruisao čovječanstvo prateći zapise Njegoševe “Luče mikrokozme”. Vrijedni i radoznali vanzemaljski (“zeleni”) eksperti čitali bi stih po stih, stranicu po stranicu ove knjige i lako bi obnovili ljudsku civilizaciju.

Ako bi opet kakvim čudom neviđenim, neki virus zbrisao sa lica planete Zemlje samo crnogorsko društvo i Crnu Goru, radoznali “zeleni ekspert” bi crnogorsko društvo lako rekonstruisao i obnovio prateći zapise i uputstva knjige Milovana Đilasa “Besudna zemlja”. Ako “zelenim ekspertima” ne bi bilo baš sve jasno i dorečeno iz “Besudne zemlje”, precizna i konačna pojašnjenja o nestalom crnogorskom društvu i Crnoj Gori bi pronašli u Njegoševom “Gorskom vijencu”. Dijelom, kao pomoćnu literaturu, “zeleni eksperti” bi istinu o crnogorskom nestalom društvu pronašli i u “Poslanicama” Patra I Petrovića Njegoša, i u “Primjerima čojstva i junaštva” Marka Miljanova, te romanima Mihaila Lalića. Sve bi krenulo iz nekog novog/starog početka i crnogorsko društvo bi “zeleni” obnovili i oživjeli.

Normalno, Njegošev “Gorski vijenac” i Đilasova “Besudna zemlja” nemaju narativno, tematski ničeg zajedničkog. “Gorski vijenac” je kudikamo dublja, uzvišenija, univerzalnija, savršenija priča o “besudnoj zemlji” od Đilasove.

”Gorski vijenac” je poezija koja stvara duh i biće univerzuma. Pa i “besudnu zemlju”. “Gorski vijenac” je istina o veličanstvenom temelju crnogorskog društva i Crne Gore. Teško da bi bilo Crne Gore bez “Gorskog vijenca”, ali i “Gorskog vijenca” bez Crne Gore. Prosto rečeno, Njegoš i Crna Gora su se negdje “sudarili” i stvorena je “iskra” koja je zapalila i izgradila čitav jedan (mali) univerzum u srcu Evrope. Ovaj univerzum je išao sopstvenom putanjom. Više “kosmičkom” a manje ovozemaljskom evropskom, merkantilnom stazom.

”Gorski vijenac” je i stvarnost i fikcija, jer se tako najlakše osvaja tajna i stvara viša istina o kakvom društvu. Takvi su i likovi u “Gorskom vijencu”. Polu-ljudi, polu-bogovi, polu-mitski junaci. Ljudi-legende koje stvaraju realnost. Ali i realnost koja stvara legendu. To su otpadnici “mrijet naviknuti” (I. Mažuranić). “Besudnici” kakvih Evropa nema. Niti može da stvori, jer nema adekvatnog istorijskog “materijala”. (Da podsjetim, izraz “besudna zemlja” Njegoš koristi prvi put u “Lažnom caru Šćepanu Malom” a Đilas ga je preuzeo.)

Kratko. Njegoš je “besudnu zemlju” stvarao i gledao sa neba, a Đilas je po “besudnoj zemlji” bos hodao.

Ali obje “besudne zemlje” (Njegoševa i Đilasova) su lice i naličje jednog te istog društva u različitim vremenima. Đilasova “Besudna zemlja” je jedinstvena slika o Crnoj Gori procijeđena, viđena i ispričana na crnogorski (“moderan”) način XX vijeka. Baš kao što je i “Gorski vijenac” čarobna slika o predmodernom crnogorskom društvu do XX vijeka, presuđeno, procijeđeno i viđeno na Njegošev način.

Đilasova “Besudna zemlja” je naracija o modernim crnogorskim glavama, “tjelesinama”, kako ih Njegoš naziva i percipira. Njegoševa “besudna zemlja” je naracija i veličanstveni spomenik starocrnogorskim glavama. I ne samo crnogorskim. (Već i turskim ili mletačkim, na primjer.) Ovdje - kod Njegoša - nije riječ o literarnim, izmišljenim likovima - maskama kako ih naziva Vladimir Pištalo - već o živim, stvarnim glavama koje su svako zlo gledale pravo u oči i znale mu se suprotstaviti i nadvisiti ga. Time i sebe obogaćivali i - emancipovali.

Vratimo se - uputstvom za “zelene-vanzemaljce” - preko Đilasove “Besudne zemlje”.

Da podsjetim. Roman “Besudna zemlja” je pisan o vremenu nestajanja tradicionalne (plemenske) Crne Gore i nastajanja moderne države Crne Gore. To je vrijeme prije i poslije Mojkovačke bitke, Prvog svjetskog rata i koju deceniju kasnijeg života. To je vrijeme i zajedničke države Srba, Hrvata i Slovenaca. Dakle, to je doba pobjede moderne politike nad Crnom Gorom i tradicionalnim crnogorskim društvom. I njegovim načinom opstanka i života.

Knjiga je “prelomljena” kroz i preko lika Milovana Đilasa. Ovaj subjektivistički način pisanja romana nije slučajno odabran. Naprotiv. Pristup daje sliku života crnogorskog društva sa “terena” kako ga je Đilas vidio. Ipak, tu nije riječ o Đilasovom egoizmu ili kakvom drugom njegovom književnom slavoljublju. Ne. Riječ je o vrsti naracije koja precizno sublimira generalni tok života jednog monolitnog društva. Društva koje gradi (“traži”) svoju izgubljenu slobodu koja je izgubljena u dodiru sa modernom civilizacijom na samom početku XX vijeka. Naime, crnogorsko društvo je netipično, vanbalkansko, vanmaterijalno, u krajnjoj liniji vanevropsko pa i vanvremeno društvo. Ono je gradilo, stvaralo i čuvalo svoju netipičnu (orginalnu) stazu života. Po toj stazi su gazile crnogorske “glave izabrane” (Njegoš). Milovan Đilas bio jedna od tih glava. Viđenijih i pamtljivijih, dakako, otkriva se lako u “Besudnoj zemlji”.

Na toj uskoj stazi slobode koračalo je crnogorsko društvo. (Niko nikome se nije sklanjao sa “nebeske” staze i slave. Svaki Crnogorac je gradio svoj agon.) Pisati istoriju takvog crnogorskog društva ili pisati biografiju vodećeg čovjeka u tom društvu, je jedno te isto. Životni putevi Petra I, Njegoša, knjaza Danila, kralja Nikole ili Marka Miljanova na primjer, je isto što i pisati istoriju Crne Gore. Utoliko prije što je crnogorsko društvo bilo veoma malobrojno, monolitno, jednoklasno, pa u pozitivnom značenju i jednoumno društvo.

Đilas naraciju o čovjeku pa tako i o čovjeku “besudne zemlje”, počinje zapažanjem o složenim i mnogostrukim korijenima iz kojih se gradi svako ljudsko biće. Pa i crnogorsko. A dok se to “sazdavanje odvija, čovjek i ne primjećuje kako i iz čega nastaje cjelina njegove ličnosti... Čovjek se stvara i iz sebe samoga”. Drugim riječima, čovjekov život je neprekidno prevrednovanje u prevazilaženju realnosti u stvaranju budućeg društva i novog čovjeka. To društvo je nastajalo najprije okoognjišnim večernjim pričama, jedno te istim pričama crnogorskih “glavarah”, podsjeća M.Đilas u “Besudnoj zemlji”. Najčešće su priče uz gusle. Pjevalo se o krvi i osveti gdje “riječi ne daju krvavim događajima da se utule” stoji u “Besudnoj zemlji”. Oko ognjišta vlada kult predaka, bratstva i plemen na starinski i izvorni način. Đilas negdje u “Besudnoj zemlji” i kaže da “ako Crna Gora nije za življenje, jeste za pričanje”.

Ono što je sigurno jeste pričanje o krvavom “stablu života” (familija) je isti kod Đilasovih kao i kod brojnih ako ne i svih drugih “crnogorskih stabala”. Familija Đilas “u krvi” nije bila izuzetak. Naprotiv. Oni su jedna u nizu simboličkih tačaka, brojnih tipskih porodica “besudne sudbine” crnogorskog čovjeka. Krv je crnogorska “nit strahovite neumoljivosti” zapaža lucidni Gerhard Gezeman.

Đilasova “Besudna zemlja” je priča o crnogorskim istorijskim likovima koji se nižu u beskraj. Doduše više je riječ o modernim crnogorskim maskama (antiherojima), nego o Njegoševim crnogorskim likovima. Kao da je početkom XX vijeka, poslije Mojkovačke bitke i kraja Crne Gore, u crnogorskom sudaru između “lika” i “maske”, pobijedila maska (antiheroj).

Kratko ovdje zaključimo.

Njegoš je pisao o starim crnogorskim vanvremenim likovima. Milovan Đilas je pisao o koloni crnogorskih modernih “maski”. Ali “maski” kao pravilu koje osvaja i koje je preplavilo moderni svijet.

Na margini romana, Milovan Đilas (ipak) govori o tipu idealnog čovjeka koje je to društvo godinama “klesalo” i napokon porodio. (Svako “veliko” društvo - pa tako i crnogorsko, bez obzira na njegovu brojnost - nastoji da stvori svoj tip čovjeka. Svoj odgovor na izazov modernog doba.) Riječ je o Marku Miljanovu, “neponovljivom i jedinstvenom Crnogorcu” kako ga u “Besudnoj zemlji” nepogrešivo Đilas opisuje.

Ali Marko Miljanov je izuzetak. On nije crnogorsko pravilo koje se znalo očuvati i institucionalizovati. Naprotiv. Moderna vlast kralja Nikole je Marka Miljanova surovo kaznila, upravo zbog njegove “savršenosti”.

Jer “iz trvenja i preplitanja, sukoba i slaganja i nastaju novi oblici, novi ljudi i nova vremena” (“Besudna zemlja”), osjeća se trag ideološkog zanosa i patosa Milovana Đilasa. Opravdan, dakako.

Pozabavimo se ukratko crnogorskim “maskama” s početka i tokom XX vijeka, kako ih je vidio i sačuvao kao opomenu za budućnost Milovan Đilas u “Besudnoj zemlji”. On u romanu pokreće brojna pitanja: kako i ko od heroja pravi antiheroje; koliko je tanka i teško vidljiva granica između ovih društvenih pojava; kako se stvarnost zla doživljava; koji i kakvi su korijeni crnogorske stvarnosti itd? (Da podsjetim, Milovan Đilas je roman “Besudnu zemlju” pisao poslije silaska sa vlasti tokom 1954/55. godine i kada počinje da napušta ideološki pogled ka “idealanom društvu” i “srećnoj budućnosti”.)

Najuzbudljivije, najdublje, centralne teme “Besudne zemlje” su njene “maske”. One sublimiraju izgubljenu energiju velikih istorijskih likova crnogorskog društva do XX vijeka.

Kao u grčkim tragedijama i u modernoj Crnoj Gori se njenom agonalnom junaku “češće puta hoće, /vedro nebo nasmijat grohotom”. Ovaj smijeh Boga i Đilas osjeća. On primjerima izražava mračnu stranu modernih crnogorskih “maski”. Nižu se brojne “ljudi-maske” koji su se “prozlili i propoganili... Nosili su to u sebi, trebalo je samo stege da popuste”. Dakle, ulazi se u zonu zla kao crnogorske ontološke kategorije. Vrata se širom otvaraju kauzalitetu, dualizmu i povezanosti individualnih i društvenih antagonizama.

Navedimo jedan primjer iz romana.

Jedan od najuzbudljivijih likova u “Besudnoj zemlji” je nesumljivo Boško Bošković. On je prototip novog doba. Veoma poznata ličnosti na sjeveru Crne Gore. Pa i šire. Sin čuvenog ustbaše (vođe ustanka) pripadao je pokoljenju mlađih crnogorskih oficira. Veoma hrabar, pronicljiv, rječit, nasilan do surovosti, lako je slamao svaki otpor. “Sav je bio od žilave i nepopustljive, ali i prodorne volje. On je i tijelom bio sazdan za takav surov i mučan posao - da lomi protivnika... Osjećalo se od prvog dodira da mu je ruka teška a pamet tvrda.” Nije se mnogo sustezao u biranju načina kojim će nešto ostvariti, bilo za sebe a posebno “ako se radilo o slamanju otpora protiv vlasti... kamdžija, pesnica i čizma bili su jedino sredstvo kojim se služio.”

Doduše Boško Bošković nije bio rođen da vlada. Ali znao je svakoj vlasti da prokrči put na kojoj će kasnije sjedjeti neko vještiji, lukaviji, socijalniji, neko gipkije pameti. Od početka je bio protivnik samostalne države Crne Gore.

Očito da je u Đilasovoj literarnoj a posebno u njegovoj političkoj uobrazilji, Boško Bošković ostao zapamćen pa i “uramljen” kao slika i preteča budućeg “novoklasnog” junaka crnogorske ideološke (komunističke) dimenzije. (Aktivni sluga svake vlasti.)

Nasilan u svemu a posebno u ženskarenju, s jeseni 1924. godine Boško Bošković je ubijen iz zasjede na putu između Šahovića i Mojkovca. Ubijen je na planini Cer “s one strane rijeke Tare”. Optužena su promptno dvojica glasovitih muslimanskih odmetnika Jusuf Mehonja i Husein Bošković. (Ova dvojica su bili neopravdano optuženi.) Ubistvo je veoma brzo dovelo do progona i mnogih ubistava muslimana iz Šahovića i okolinih sela. (Ubijeno je oko 300 muslimana. To je, izgleda, najtačnija cifra.) Moderna duša “besudnog čovjeka” je isplivala na površinu i došla do punog izraza.

Pa ipak, Milovan Đilas je nekim pričama i opisima događaja u tim pričama nastojao dati “višu” literarnu, književnu i umjetničku dimenziju. A ona zna biti itakako udaljena od realnog događaja. Đilas to i potvrđuje u svom intervju datom “Muslimanskom glasniku” juna 1991. godine. O nekim brutalnim opisima događaja u Šahovićima je pretjerao, pa je te litetararne, “više” opise kasnije, u kasnijim izdanjima romana “Besudna zemlja”, “prizemljio” i dao im precizniju i ralniju sliku događanja u Šahovićima koji su se desili 1924.godine.

Milovan Đilas je prvi pisao o ovom “ratu” u “Besudnoj zemlji”. Niko prije njega.

Na kraju, par zaključaka o romanu “Besudna zemlja”.

Prvo. Autobiografski roman “Besudna zemlja” je bitan dio veoma rijetke “antipatriotske” literature kod nas. Mračnost dijela svoga roda i svog zavičaja u “antipatriotskom” sentimentu (“Slučaj Šahovići”) Milovan Đilas ne zaboravlja. Niti prašta ikome. Pa ni svom rodu. To je jedan od važnijih zaključaka ove knjige.

Drugo. Ako bi se ovaj zaključak zakratko produžio, produbio, razumio i dodirnuo samo jednu tačku lavirinta tadašnje psihe crnogorskog čovjeka, lako bismo kazali da se život “besudnog čovjeka” odvijao dugo u zagrljaju “smrti” i izolaciji od drugih formi života i prava na drukčiji izazov.

I, treće, ono najvažnije. Milovan Đilas je “Besudnom zemljom” imperativno opomenuo crnogorsko društvo da svojom individualnom i kolektivnom samokritikom stane u red evropske emancipatorske pameti kao krucijalnog načina u izgradnji staze ka progresu i uspjehu svakog modernog čovjeka i svake moderne države. Pa i Crne Gore, dakako.

( Veselin Mitko Pavlićević )