Da li su ljudi osuđeni da ponavljaju tragedije iz prošlosti?
Opadanje rata je vjerovatno najveće političko i moralno dostignuće moderne civilizacije. Nažalost, činjenica da proističe iz ljudskog izbora takođe znači da ga je moguće preokrenuti
U srcu ukrajinske krize leži fundamentalno pitanje o prirodi istorije i prirodi čovječanstva: da li je promjena moguća? Da li ljudi mogu da promijene način na koji se ponašaju, ili se istorija beskrajno ponavlja, a ljudi su zauvijek osuđeni da ponavljaju tragedije iz prošlosti i da ne mijenjaju ništa osim dekora?
Jedna škola mišljenja čvrsto poriče mogućnost promjene. Tvrdi da je svijet džungla, da su slabi plijen jakih i da je vojna sila jedina stvar koja sprečava jednu zemlju da proždre drugu. Tako je uvijek bilo, i tako će uvijek biti. Oni koji ne vjeruju u zakon džungle ne samo da se zavaravaju, već dovode u opasnost samu svoju egzistenciju. Oni neće dugo preživjeti.
Druga škola mišljenja tvrdi da takozvani zakon džungle uopšte nije prirodni zakon. Ljudi su ga stvorili i ljudi ga mogu promijeniti. Suprotno popularnim zabludama, prvi jasni dokazi organizovanog ratovanja pojavljuju se u arheološkim zapisima prije samo 13.000 godina. Čak i nakon tog datuma bilo je mnogo perioda bez arheoloških dokaza o ratu. Za razliku od gravitacije, rat nije fundamentalna sila prirode. Njegov intenzitet i postojanje zavise od osnovnih tehnoloških, ekonomskih i kulturnih faktora. Kako se ovi faktori mijenjaju, mijenja se i rat.
Dokazi takve promjene su svuda oko nas. Tokom proteklih nekoliko generacija, nuklearno oružje je pretvorilo rat između supersila u ludi čin kolektivnog samoubistva, primoravajući najmoćnije nacije na Zemlji da pronađu manje nasilne načine za rješavanje sukoba. Dok su ratovi velikih sila, kao što su Drugi punski rat ili Drugi svjetski rat, bili istaknuta karakteristika tokom većeg dijela istorije, u posljednjih sedam decenija nije bilo direktnog rata između supersila.
Znanje glavni izvor bogatstva
Tokom istog perioda, globalna ekonomija je transformisana od one zasnovane na materijalnim dobrima u ekonomiju zasnovanu na znanju. Tamo gdje su nekada glavni izvori bogatstva bila rudnici zlata, žitna polja i izvori nafte, danas je znanje glavni izvor bogatstva. I dok naftna polja možete zauzeti silom, na taj način ne možete steći znanje. Kao rezultat toga, opala je profitabilnost osvajanja.
Konačno, tektonski pomak se dogodio u globalnoj kulturi. Mnoge elite u istoriji - poglavice Huna, vikinški jarlovi i rimski patriciji, na primjer - na rat su gledali pozitivno. Vladari od Sargona Velikog do Benita Musolinija nastojali su da se ovekovječe osvajanjem (a umjetnici kao što su Homer i Šekspir rado su udovoljavali tim fantazijama). Druge elite, kao što je hrišćanska crkva, gledale su na rat kao na zlo, ali neizbježno.
Vlade širom svijeta su se posljednjih decenija osjećale dovoljno bezbjednim da troše u prosjeku samo oko 6,5 odsto svojih budžeta na oružane snage, dok mnogo više novca izdvajaju za obrazovanje, zdravstvenu zaštitu i socijalnu zaštitu. To je nevjerovatna novina u ljudskoj istoriji
Međutim, u posljednjih nekoliko generacija, prvi put u istoriji, svijetom su zavladale elite koje vide rat i kao zlo i kao nešto što se može izbjeći. Čak i oni poput Džordža V. Buša i Donalda Trampa, da ne pominjemo Merkelove i Ardernove u svijetu, veoma su različiti tipovi političara od Atile Hunskog ili Alarika Gota. Oni obično dolaze na vlast sa snovima o domaćim reformama, prije nego o stranim osvajanjima. Dok je u oblasti umjetnosti i misli, većina uticajnih imena - od Pabla Pikasa do Stenlija Kjubrika - poznatija po prikazivanju besmislenih užasa borbe nego po veličanju njenih arhitekata.
Kao rezultat svih ovih promjena, većina vlada je prestala da gleda na agresivne ratove kao na prihvatljivo sredstvo za unapređenje svojih interesa, a većina nacija je prestala da mašta o osvajanju i aneksiji svojih susjeda. Jednostavno nije tačno da samo vojna sila sprečava Brazil da osvoji Urugvaj ili Španiju da napadne Maroko.
Barut postao manje smrtonosan od šećera
Opadanje rata je evidentno u brojnim statistikama. Od 1945. godine postalo je relativno rijetko da se međunarodne granice prekrajaju stranom invazijom, a nijedna međunarodno priznata država nije potpuno zbrisana sa mape spoljnim osvajanjem. Nije nedostajalo drugih vrsta sukoba, kao što su građanski ratovi i pobune. Ali čak i kada se uzmu u obzir sve vrste sukoba, u prve dvije decenije 21. vijeka ljudsko nasilje je ubilo manje ljudi od samoubistava, saobraćajnih nesreća ili bolesti povezanih sa gojaznošću. Barut je postao manje smrtonosan od šećera.
Naučnici se spore oko tačne statistike, ali važno je pogledati dalje od matematike. Opadanje rata je psihološki kao i statistički fenomen. Njegova najvažnija karakteristika je velika promjena u samom značenju pojma “mir”. Tokom većeg dijela istorije, mir je značio samo “privremeno odsustvo rata”. Kada su ljudi 1913. govorili da postoji mir između Francuske i Njemačke, mislili su da se francuska i njemačka vojska ne sukobljavaju direktno, ali su svi znali da bi rat između njih ipak mogao izbiti svakog trenutka.
“Mir” je posljednjih decenija počeo da znači “nevjerovatnost rata”. Mnogim zemljama je postalo gotovo nezamislivo da ih susjedi napadnu i pokore. Živim na Bliskom istoku, tako da odlično znam da postoje izuzeci od ovih trendova. Ali prepoznavanje trendova je u najmanju ruku jednako važno kao i sposobnost da ukažemo na izuzetke.
“Novi mir” nije statistička slučajnost ili hipi fantazija. To se najjasnije odrazilo u budžetima. Vlade širom svijeta su se posljednjih decenija osjećale dovoljno bezbjednim da troše u prosjeku samo oko 6,5 odsto svojih budžeta na oružane snage, dok mnogo više novca izdvajaju za obrazovanje, zdravstvenu zaštitu i socijalnu zaštitu.
Skloni smo da se olako odnosimo prema ovoj činjenici, ali to je nevjerovatna novina u ljudskoj istoriji. Tokom hiljada godina vojska je dobijala najveći dio budžeta svakog princa, kana, sultana i cara. Oni su škrtarili na obrazovanju ili zdravstvu narodnih masa.
Rizik od povratka na zakon džungle
Opadanje rata nije bio rezultat nekog božanskog čuda ili promjene zakona prirode. To je rezultat toga što su ljudi donosili bolje odluke. To je vjerovatno najveće političko i moralno dostignuće moderne civilizacije. Nažalost, činjenica da proističe iz ljudskog izbora takođe znači da ga je moguće preokrenuti.
Tehnologija, ekonomija i kultura nastavljaju da se mijenjaju. Uspon sajber oružja, ekonomije vođene vještačkom inteligencijom i novih militarističkih kultura mogao bi da dovede do nove ere rata, gore od bilo čega što smo ranije vidjeli. Da bismo uživali u miru, potrebno nam je da skoro svako donese dobre odluke. Nasuprot tome, loša odluka samo jedne strane može dovesti do rata.
Zbog toga bi prijetnja Rusije da će napasti Ukrajinu trebalo da zabrine svakog čovjeka na Zemlji. Ako ponovo postane prihvatljivo da moćne države proždiru slabije susjede, to će uticati na način na koji se ljudi širom svijeta osjećaju i ponašaju. Prva i najočiglednija posljedica povratka na zakon džungle biće povećanje vojnih izdataka na račun svega ostalog. Umjesto na nastavnike, medicinsko osoblje i socijalne radnike, novac će se trošiti na tenkove, rakete i sajber oružje.
Da bismo uživali u miru, potrebno nam je da skoro svako donese dobre odluke. Nasuprot tome, loša odluka samo jedne strane može dovesti do rata
Povratak u džunglu takođe bi podrio globalnu saradnju u rješavanju problema poput sprečavanja katastrofalne klimatske promjene ili regulisanja tehnologija poput vještačke inteligencije i genetskog inženjeringa. Nije lako sarađivati sa državama koje se spremaju da vas unište. I kako se klimatske promjene i trka u naoružanju sa vještačkom inteligencijom ubrzavaju, prijetnja od oružanog sukoba će se samo dodatno povećavati, zatvarajući začarani krug koji bi mogao da osudi na propast našu vrstu.
Šta možemo naučiti od Ukrajinaca
Ako vjerujete da je istorijska promjena nemoguća i da čovječanstvo nikada nije i neće izaći iz džungle, onda nam preostaje jedino da izaberemo hoćemo li igrati ulogu predatora ili plijena. Pri takvim opcijama, većina lidera će izabrati da bude upamćena kao alfa predator i da doda svoje ime na mračni spisak osvajača koje nesrećni učenici moraju da zapamte za ispite iz istorije.
Ali možda je promjena moguća. Možda je zakon džungle prije izbor nego neizbježnost. Ako je tako, svaki vođa koji odluči da pokori susjeda, zauzeće posebno mjesto u sjećanju čovječanstva, daleko gore od prosječnog Tamerlana. On će ući u istoriju kao čovjek koji je uništio naše najveće dostignuće. Taman kada smo pomislili da smo izašli iz džungle, povukao nas je nazad.
Ne znam šta će se desiti u Ukrajini. Ali, kao istoričar vjerujem u mogućnost promjene. Ne mislim da je to naivnost - to je realizam. Jedina konstanta ljudske istorije je promjena. I to je nešto što možda možemo naučiti od Ukrajinaca. Tokom mnogih generacija, Ukrajinci su znali uglavnom samo za tiraniju i nasilje. Izdržali su dva vijeka carske autokratije (koja se konačno srušila usred kataklizme Prvog svjetskog rata). Kratak pokušaj osvajanja nezavisnosti ubrzo je slomila Crvena armija koja je ponovo uspostavila rusku vladavinu. Ukrajinci su tada preživjeli užasnu glad koju je nametnuo čovjek - tokom Holodomora, staljinistički teror, nacističku okupaciju i decenije ponižavajuće komunističke diktature. Kada se Sovjetski Savez raspao, činilo se da istorija garantuje da će Ukrajinci ponovo krenuti putem brutalne tiranije - za šta drugo su znali?
Ne znam šta će se desiti u Ukrajini. Ali, kao istoričar vjerujem u mogućnost promjene. Ne mislim da je to naivnost - to je realizam. Jedina konstanta ljudske istorije je promjena. I to je nešto što možda možemo naučiti od Ukrajinaca
Međutim, oni su izabrali drugačije. Uprkos istoriji, uprkos teškom siromaštvu i uprkos naizgled nepremostivim preprekama, Ukrajinci su uspostavili demokratiju. U Ukrajini, za razliku od Rusije i Bjelorusije, opozicioni kandidati su u više navrata smjenjivali aktuelne lidere. Kada su se suočili sa prijetnjom autokratije 2004. i 2013. godine, Ukrajinci su dva puta digli ustanak da bi odbranili svoju slobodu. Njihova demokratija je nova stvar. Kao što je i “novi mir”. Oboje su krhki i možda neće dugo trajati. Ali i jedno i drugo je moguće i može pustiti duboke korijene. Svaka stara stvar je nekada bila nova. Sve se svodi na ljudske izbore.
economist.com
Autor je istoričar, filozof i pisac
Prevela i priredila: Angelina Šofranac
( Juval Noa Harari )