Nije lako igrati istinite priče

Serije “Dug moru”, “Kalup”, “Senke nad Balkanom”, “Branilac”, “Složna braća” samo su neki od projekata u kojima smo posljednjih godina imali priliku da gledamo crnogorskog glumca Milivoja Miša Obradovića.

Još u filmu “Lokalni vampir” pokazao je da se sjajno snalazi u komediji, a to je potvrdio i u seriji “Dojč kafe”. No, reditelji ga nijesu svrstali u jedan koš, pa je Obradović imao priliku da tokom karijere dočara najrazličitije karaktere i to ne samo ulogama u filmovima i serijama, već i u pozorištu.

Neke od tih uloga probudile su najdublje emocije, a nekad je dobijao zadatke da dočara neke istinite priče što predstavlja izazov za svakog glumca. Neke njegove kolege posljednjih godina pored glume uspješno se bave i produkcijom, no Obradović će se radije okušati kao režiser.

O ulogama, pozorištu, budućim projektima, Obradović priča za Magazin...

Posljednjih nekoliko godina dosta si angažovan u televizijskim projektima. Naime, imali smo priliku da te gledamo u glavnoj ulozi u seriji “Kalup”, ali tu su i projekti “Klan”, “Složna braća”, “Dug moru”, “Branilac”. Znači li to da ipak nije toliko teško dobiti ulogu u projektima koji se snimaju van Crne Gore?

Nije baš lako, ali je moguće. Sve više crnogorskih glumaca igra u regionalnim produkcijama i to me raduje, jer smatram da su glumci iz naše zemlje izuzetno dobri. Uostalom, to se pokazalo i dokazalo kroz sve te serije i filmove jer nas ponovo i sve više zovu. Potvrdu za to dobijam i u razgovorima sa producentima, rediteljima i glumcima iz regiona, ali i kroz susrete sa publikom.

Jesi li sve ove uloge ostvario zahvaljujući kastinzima i pošto se u posljednje vrijeme dosta snima, jesu li se isti otvorili ili se i dalje uloge glumcima dodjeljuju na poziv?

”Senke nad Balkanom”, “Dug moru”, “Bunar”… to sam dobio preko kastinga. A za ostale serije i filmove su me producenti i reditelji zvali na osnovu onoga u čemu su me već gledali. Ako glumce ne poznajete ili ih niste nikad gledali, onda ih morate “provjeriti” kroz kasting ili čak i ako ih znate, ali tražite nešto više i nešto novo od njih. Kastinzi su sjajna stvar, ali je pravo svakog reditelja (nekad i producenta) da izabere način na koji će praviti podjelu.

Jesu li ti i koliko sve ove uloge otvorile vrata za nove projekte?

Jesu. I to je prirodno. Jedna odigrana uloga vas već preporučuje za drugu. Naravno, pod uslovom da je uradite kako treba.

Serija “Kalup”, u kojoj igraš detektiva Ljubomira Simića donosi jednu socijalnu dramu. S obzirom na to da si i sam roditelj, koliko ti je bila teška tema ovog projekta i jesu li se koristili neki realni podaci u seriji?

To je serija i uloga koja je ostavila najjači utisak na mene. Specifična, samo četiri epizode, sa pričom koja je zasnovana na istinitim događajima koji su prilično bolni i uznemirujući, ali jako važni kao tema da se govori o njima jer samo tako možemo skrenuti pažnju da se više nikad nikome ne ponove. Sve je to još jače uticalo na mene jer sam u tom trenutku bio mladi otac. Naša ćerka Luča, imala je godinu i po dana. U seriji sam igrao oca tinejdžerke koju u jednom trenutku udari auto i završi sva polomljena u bolnici. Predložio sam reditelju da u sceni kad joj dolazim u posjetu, dok ona spava, da joj se potpišem na gipsu. I tu me sačekao taj roditeljski osjećaj i dok sam ispisivao na gipsu “voli te tata” plakao sam kao kiša. I pošto smo vratili nekoliko dublova, ekipa je komentarisala kako uspijem svaki put da zaplačem kad treba, a ja od silnih suza nisam imao snage da im objasnim da to nije neko moje glumačko umijeće, nego da me spucao roditeljski osjećaj i odvojenost od porodice u tom trenutku. Otišao sam u trejler za glumce i plakao još pola sata, jer sam razmišljao o ljudima kojima su djeca ukradena, oduzeta na porođaju i koju više nikad nisu mogli da pronađu. Neke od tih ljudi sam i upoznao. Veoma su bolne njihove priče. Svaka čast kreatorima serije koji su došli na ideju da se jedna ovakva priča realizuje.

U seriji “Branilac” koja je takođe rađena po istinitim događajima u prve dvije epizode igraš Crnogorca Milovana Vujisića. Koliko si bio upoznat sa ovim pričama i prije serije?

Nijedna od tih priča mi nije bila poznata od ranije, ali kad smo krenuli da radimo, morali smo ozbiljno da istražimo sve do detalja. Nije lako igrati istinite priče. Uvijek postoji dodatna odgovornost prilikom građenja uloge. I naravno, taj neki uznemirujući osjećaj koji prolazi kroz vaše biće jer igrate vrlo konkretne personalne sudbine. Iz svih ovih sudbina možete učiti o životu i ljudima. I o tome koliko smo svi zapravo krhki. Prvi put sam igrao oficira, jer je Milovan Vujisić bio vojno lice, a ovo napominjem jer sam rođen i odrastao u vojnoj zgradi u Podgorici, moj đed je bio vojno lice i mnogo naših komšija, pa mi je to sa tog aspekta bilo još zanimljivije.

No i u seriji “Složna braća next generation” takođe igraš Crnogorca Veska. Bojiš li se da će te režiseri ukalupiti, te da ćeš uglavnom dobijate takve uloge?

Ne, nemam tu bojazan, jer iako su svi ti likovi Crnogorci, karakteri koje sam igrao su bili potpuno različiti i vrlo autentični, nisu građeni na stereotipima. Čak su i serije bile žanrovski različite, tako da u tim slučajevima nema opasnosti od ukalupljivanja. Veći bi problem bio da su te uloge slične po karakteru. E, tu onda postoji opasnost. Inače, lik Veska u seriji “Složna braća” mi je posebno drag jer je nastajao praktično na samom snimanju. Reditelji Milorad Milinković i Nele Karajlić su mi dali vjetar u leđa i prvo što sam uradio bilo je da sam Vela (kako ga mi od milja zovemo) proglasio Zabjelčaninom u sred bosanske nedođije. Onda mi je sve bilo lako i još zabavnije, a vidim da je imalo odjeka i kod (zabjelske) publike.

Pokazao si da možeš da igraš sve žanrove od drame, trilera do komedije. Šta to treba da ima jedna uloga da bi te privukla?

Zahvaljujem na komplimentima. Da bi me nešto privuklo valjalo bi u sebi da ima makar iskru onoga što u meni budi “proljeće”. Ako iskre ima, onda u meni bukne požar zadovoljstva i tu kreće “beduinski hod kroz pustinju sa povremenim oazama zadovoljstva i okrepe kojih ima samo u našoj uobrazilji i mašti”. Ne sjećam se čija je ovo rečenica, čini mi se Artoova. Ne sjećam se više i zato se izvinjavam autoru, ali ova rečenica najslikovitije objašnjava potragu stvaraoca za svjetlom koje bi ga uzdiglo.

Kakvu ulogu nikad ne bi prihvatio i ima li uopšte glumac kod nas prostora da odbije angažman?

Kad ste mladi i na početku, treba prihvatati sve. Jer samo tako možete dobro naučiti zanat i učiti o sebi, životu i svijetu. Nakon toga će vam prirodno doći da ne možete baš sve da prihvatate i polako dajete sebi slobodu izbora. Naravno, ukoliko vas čeka dovoljan broj ponuda godišnje. Često glumac koji igra jako mnogo prihvata sve iz straha da “ako jednom ispadne iz mašine - gotovo je”, neće ga niko zvati. To je kamen oko vrata koji prije ili kasnije počinje da vas guši. Nije gluma sve. Mnogo više toga ima u ljubavi, prijateljstvu, putovanju, samovanju… za šta moramo naći vremena, jer tako obnavljamo naše “unutrašnje pejzaže” iz kojih onda “vadimo” sve ono novo što je potrebno stvaralaštvu.

Za mnoge od ovih serija u kojima si već igrao najavljene su nove sezone. Nakon uspješne uloge, je li se lakše dogovoriti oko nastavka angažmana?

Svakako da jeste. Nova sezona s jedne strane znači potvrdu da je posao dobro urađen. Mada tu ima i drugih parametara. Pitanje je šta je uspjeh, ali o tome možemo nekom drugom prilikom.

Uskoro ćemo te gledati i u seriji “Bunar”. Kakav si glumački zadatak dobio u tom projektu?

Ne smijem puno da otkrivam jer još nije završeno snimanje, ali ono što mogu da kažem je da sam srećan što sam dobio takvu ulogu.

Posljednjih godina fokus je upravo na serijama. Imaš li vremena da gledaš ono što rade ostale kolege i u kojem projektu bi volio da zaigraš?

Vrlo malo vremena imam, a i … Možda sam više tip gledaoca iz nekih drugih vremena. Nijedna od tih novih serija ne hrani moju dušu kao što to čini, recimo, “Dekalog”, Kišlovskog (1988.) Ili recimo “Berlin, Alexander platz”, Fasbindera (1980.) Ovo govorim o sebi kao gledaocu. A kao glumac… Volio bih, recimo, da učestvujem u stvaranju serije kakva je “Jutro će promeniti sve”.

Šta je sa filmovima, ima li tu angažmana?

Prošlog mjeseca sam snimao film “Sirin”, Senada Šahmanovića, ovdje kod nas, u Crnoj Gori. Postoji jedna vrlo zanimljiva ponuda iz Beograda za jedan film, ali još se dogovaramo, tako da je o tome još uvijek rano govoriti. Mada mi je najuzbudljiviji angažman oko scenarija “15 i po” koji sam sam napisao. Sa tim scenariom smo producent Marko Jaćimović i ja, na konkursu Filmskog centra Crne Gore, najprije dobili novac za razvoj scenarija, a potom i za razvoj projekta i trenutno smo u toj fazi. Nadam se da ćemo uspjeti da dođemo do sredstava koja su nam potrebna, što znači da bih uskoro mogao da režiram svoj prvi film.

Odbijao sam uloge u pozorištu, strpljivo čekajući komad i ulogu u koje bih se zaljubio

Već nekoliko godina manje te gledamo u novim projektima kad je pozorište u pitanju, nedostaju li ti daske koje život znače?

Vrlo sam svjesno napravio pauzu u pozorištu koja je duga skoro tri i po godine. Bilo je došlo do zasićenja. Trebala mi je distanca i vrijeme da promislim o sebi, a onda i o pozorištu. I da vidim koji je to novi put kojim bi trebalo ići, a da taj put ima smisla i da na njega stupim sa novom nadom da ono čime se bavim nije uzalud. Odbijao sam uloge u pozorištu, strpljivo čekajući komad i ulogu u koje bih se zaljubio. I mislim da se nešto takvo upravo dešava…

( Marija Vasić )