Čuđenje u svijetu

Desilo se nedavno da me jedan biznismen pozove i ponudi sastanak na osami. Pošto ljudi od uspjeha obično misle da su jako važni, moram da istaknem da ovaj nije takav. Znam ga od davnina, kulturan je privatnik, ne bi mi dosađivao da nije u grdnom problemu. Tako sam mislio dok sam gledao kako se prikrada kafiću.

Odmah je tražio da pređemo za sto udaljen od glavnog ulaza. Sa bočne strane dvorišta valjak je tabao zemlju za parking i buka je probijala staklo. Zato sam predložio da nađemo mirnije mjesto.

Neka, dobro je ovdje, rekao je.

Kad su u nevolji, pametni ljudi vagaju do posljednjeg časa. Novine su rulet i nekad ti medijska larma samo odmogne. Moj sagovornik je izgledao kao čovjek koji se dvoumi.

Naručio sam kafu i rakiju da ubrzam dešavanja za stolom. Zašto pričamo gluposti prije nego se pređe na glavnu stvar ne znam, ali to smo pravilo poštovali. Nije znao koga da pozove, cijeni moj književni rad, prati godinama pisanje drugih i zato misli da sam pravi čovjek za njegov slučaj. Fasciklu je stavio na sto, paralelno sa ivicom, oprezno kao da je u njoj zapaljivi materijal.

Neki dođu sa kupusarama, izvodima, ispadaju im cedulje dok traže punomoćja i posjedovne listove. Takvi znaju da budu zabavni jer su duboko u svom svijetu. Ne moraš da ih slušaš, samo si svjedok haosa, više psiholog nego novinar. Ali ovaj nije bio takav, papiri uredni, škrt na riječima, blizu pedeset godina, uspješan i pošten, čovjek kojeg prati dobar glas. Razvijao je biznis godinama, pretvorio ga u porodični obrt i radio na više frontova. Izgledao mi je zdrav, a nisam čuo da se ikad petljao sa kriminalom ili politikom.

Ovo je nekakva veća muka, pomislio sam. Valjak na parkingu naglo je zamro. Poslovođa je izašao iz kafane i ostali smo sami.

- Pišem pjesme, rekao je.

Čulo se brujanje rashladne vitrine.

- Šta si rekao?

Pružio mi je fasciklu.

Zbunjeno sam prelistao nekoliko stranica, bez želje da sudim. A i odakle mi pravo da sudim? Više volim da percipiram fakte. Te pjesme su bile stvarnost u mojim rukama. Valjak je opet zabrundao, poslovođa je pokazao vozaču novo neravno mjesto. Niko nije slutio da se za našim stolom dogodilo nešto važno.

A šta se desilo?

Čovjek omeđen kasama i računima, štambiljima i fakturama, kuponima i čekovima, priznao je da ima svoju tajnu odaju, mjesto gdje postaje neko drugi. I pozvao je mene da ga posavjetujem šta da radi.

Nagledao sam se dvostrukih života i ustezanja, čak mislim da je to najveći jad koji društvo drži u stalnom zatvoru. Strah od osude, strah ljudi da se otisnu u novo. Samo zbog tog straha većina rano počne da razmišlja o grobnom mjestu ili partijskoj penziji. Samo zbog tog straha nastaje mahinalna larma nacije. Kolektiv se napaja značajem koji je pojedincu izmakao. Svi ti nezadovoljni govornici, žestoki na velike teme, mora da su nekad bili ljuti na sebe, dok su još imali hrabrosti da sagledaju svoj slučaj. E pa, moj junak je odlučio da bude drugačiji, zagazio je duboko u nepoznato i preživio.

Dobio sam fasciklu, čitam je ovih dana. Poezija, dakle, tajno živi među ljudima. Možda nisam dobio papire o švercu banana, nisam oborio vladu, ali vanredan je osjećaj kad vidiš čovjeka koji se nije predao rutini odumiranja već je kadar da osluškuje svoj unutrašnji glas. Ta njegova petlja sama je po sebi dar i bez nje nema ispunjenih sudbina, ni dobrog provoda u vlastitoj koži.

Balkanska gudura umije biti rigidna prema svakom obliku inokosnog stvaranja, hobija, ukrasa, slobodnog stiha. Ovdje se čeljad jednako odijeva, psuje i mudruje. Prestup u pomisli se kažnjava. Biznismeni se plaše da čitaju pjesme, a pjesnici se stide svojih stihova. U takvoj domovini, kolijevci mnogih lomača & dolini klišea, sevap je proslaviti iznenađenje. Zato sam naručio još jednu lozu i posmatrao valjak kako pegla malu izbočinu pored puta.

Uzalud, ne možeš poravnati ovaj neravni svijet, vazda iskoči neki novi ludak sa fasciklom. Ko zna kakvi se stihovi kuvaju u onome ko ih još nije svjestan.

( Brano Mandić )