Srećno vraćanje jednom dijelu mog života i prošlosti

Za nju se može reći da je bila jedna od divâ velikog crnogorskog reditelja Živka Nikolića, prepoznata i kao jedna od najljepših glumicâ, da bi onda tiho i spontano napustila kinematografiju, a sada se, nakon trideset godina, ponovo pojavila pred filmskom publikom. Slovenačka glumica Savina Geršak kao veoma mlada ostvarila je prepoznatljive uloge u kultnim filmovima, a u razgovoru za “Vijesti” otkriva da najljepše uspomene nosi sa snimanja filma “Čudo neviđeno”, pored kojeg se izdvajaju uloge u djelima “Smrt gospodina Goluže” i “U ime naroda”. Kaže da se kaje što je odbila poziv Živka Nkolića da igra u “Ljepoti poroka”, da se zadovoljna sada ponovo predstavlja filmskoj publici ostvarenjem “Elegija lovora” mladog crnogorskog reditelja Dušana Kasalice, ali i da priželjkuje ulogu u nekoj komediji.

Njeno ponovno pojavljivanje na filmu, nakon što je završila psihologiju i posvetila se karijeri psihoterapeuta, definitivno je uzburkalo javnost, a u razgovoru za “Vijesti” Geršak otkriva i kako je došlo do toga, te čime ju je osvojio mladi crnogorski reditelj, jer, ističe, za nju je dobar i ozbiljan reditelj najvažniji.

Film “Elegija lovora” debitantsko je dugometražno igrano ostvarenje Dušana Kasalice, prilično kompleksno i ne do kraja određeno žanrovski koje duboko zalazi u psihološku nit likova, ali i gledalaca koje suptilno vuče za sobom. Film kao da je sastavljen iz nekoliko cjelina, podstiče i propituje različite teme, a inspirisan je i čuvenom epskom bajkom “Šuma Striborova” Ivane Brlić Mažuranić iz zbirke “Priče iz davnina”.

Svoju crnogorsku premijeru “Elegija lovora” imaće 16. februara u Podgorici, u 20 časova u Kulturno-informativnom centru “Budo Tomović”, dan kasnije u Nikšićkom pozorištu u 20 časova, a 18. februara i u Baru, u Kulturnom centru u 19 časova.

Glumačku ekipu čine: Frano Lasić, Savina Geršak, Nikolina Bogdanović, Momo Pićurić, Olivera Vuković, Draginja Voganjac, Lidija Kordić, Lidija Petrone, Zoran Trojanović. Direktor fotografije je Igor Đorđević, scenografkinja i kostimografkinja Natalija Vujošević, dizajner zvuka Jakov Munižaba, montažerka Jelena Maksimović, dok je producentkinja Jelena Angelovski.

O filmu “Elegija lovora”, svojoj glumačkoj karijeri i uspomenama, sjećanju na Živka Nikolića, Savina Geršak govori za “Vijesti”.

Filmom “Elegija lovora”, crnogorskog reditelja Dušana Kasalice, nakon više od tri decenije ponovo ste ispred kamere. Da li je ovo Vaš povratak glumi i kinematografiji i kako je došlo do ove saradnje?

Nije baš da sam se “vratila glumi” ili da sam nešto specijalno “odlučila”. Ja se već dugo godina ne bavim glumom i potpuno sam van tog svijeta. Možda me niko nije tražio, a možda me nijesu našli oni koji su me tražili. Dušan me je našao. Kada me je zvao da mi ponudi ulogu razgovarao je sa mnom ozbiljno, poslao mi njegove prethodne radove, kratke filmove, kasnije i scenario i priču koju je želio da prenese na film. Nakon razgovora sa njim stekla sam veliko povjerenje u njega i osjećaj da se mogu pouzdati u njegovu stručnost i viziju. Sve to je bio razlog više da prihvatim poziv za učešće u ovom projektu, čak i prije nego što sam pročitala scenario. Kad razmislim, rekla bih da scenario i nije toliko bitan koliko reditelj. Za mene je reditelj najvažniji, tako da sam samo zbog toga i prihvatila ovaj poziv.

Za crnogorsku publiku, koja Vas pamti kroz filmove Živke Nikolića, Vaš povratak filmu kroz djelo drugog crnogorskog reditelja predstavlja veliku stvar.

To mi je jako drago i milo čuti. Kada sam bila u Crnoj Gori ja sam to i osjetila i vidjela i drago mi je što me ljudi nijesu zaboravili, već da me se sjećaju kao da je sve to bilo juče. Nadam se da ih neću razočarati ulogom u ovom filmu i time što više nijesam ista kao što sam bila dok sam radila i snimala sa Živkom Nikolićem. Po broju scena moja uloga je mala, ali je zaista duboko promišljena.

Ono što mi je takođe drago jeste što ljudi vole i poštuju djelo Živka Nikolića i njegove filmove za koje sam ja čvrsto vezana.

Tokom prvih pola sata filma kao da imamo priču za sebe koja se može samostalno zaokružiti. Tematski bi se mogla uporediti sa nekim savremenim, ili pak starijim, važnim ostvarenjima, a tiče se čovjekovog odnosa sa samim sobom i prema sebi, odnosa sa partner(k)om, pa i prema (sopstvenoj) sreći. Kako Vi posmatrate svoju ulogu, ali i cjelokupan film?

Nažalost, ja film još nijesam pogledala, a nijesam bila na snimanju tokom drugog dijela filma koji je kao jedna bajka, tako da ne znam kako je sve to ispalo, ali mogu samo da zamislim koliko je dobar film. Mogu reći da je u pitanju veoma posebno ostvarenje, što se sigurno vidi i po sinopsisu, a budući gledaoci će vidjeti koliko je to jedinstven film, dodatno jer je kraj u potpunosti neočekivan, što se meni mnogo sviđa. To je dobro, jer možda ne treba uvijek davati odgovore na sva pitanja, već treba ostaviti da ih pojedinci nađu sami sa sobom i u sebi. Svako ljudsko biće ima odgovore ako se okrene sebi i razmišlja.

Mislim da u filmu nema mnogo mojih scena, jer se pojavljujem samo na početku, ali taj ženski lik koji je meni povjeren je veoma važan i govori o tome kako se sve mijenja. Nadam se da se i svakodnevica za ženu, kao i položaj žene, mijenja nabolje.

Kod nas u Italiji je tako, a nadam se da je slično i u Crnoj Gori. Pa ipak, u Italiji i dalje ima veliki broj femicida i žena koje su žrtve porodičnog nasilja, što je užasno. Zbog toga je posebno važno da se zakoni mijenjaju i da kazne budu strože, ali i da se svijest ljudi mijenja. Mora se znati da ukoliko je počinjena agresija žrtva, najčešće žena, ne smije da čeka da se isto to ponovi. Agresivnost se nikada ne smanjuje, već biva samo veća i teža. Svakako, takve vrste nasilja i agresije u ovom filmu nema, niti je lik Filipa agresivan, ali bih rekla da film na tih i elegantan način govori o jednoj od segmenata nasilja, koje nije uvijek tuča, već postoji i psihološka agresija na koju ljudi manje obraćaju pažnju. Nasilje je i kada ste zapostavljeni, kada ljudi ne obraćaju pažnju na vas, kada osoba pored vas ne zna ko ste, šta želite, o čemu govorite, to je veoma teško i u pitanju je psihološko nasilje i tiha, psihološka agresivnost. Prema tome, pozivam žene da se osvijeste i da postanu svjesne da agresija nije samo fizičko nasilje, psovke i vrijeđanje, već i niz drugih vrsta agresije, a jedan dio toga možda pripada i Filipu, glavnom liku iz filma “Elegija lovora”.

Film je nemoguće u potpunosti žanrovski odrediti, a pritom se tok radnje ne može predvidjeti. Svakako da je u pitanju veoma interesantna priča koja će iznenaditi gledaoce. Ipak, sa Vama ću govoriti o liku Katarine koja zaokružuje jedan segment ostvarenja. Ona u jednom trenutku kaže “Znam da nisam srećna, ali ne znam jesam li nesrećna”, nakon čega odlazi. Kako gledate na to i da li smo kao protagonisti sopstvenih života zaboravili na sreću, iz Vašeg ugla i kao glumice i kao psihološkinje?

Ne znam kako je tamo, ali kod nas u Italiji postajemo sve više svjesni toga da je sreća u nama i da je ne možemo tražiti u drugome ili pak u okolnim stvarima. Glavno je da sami mislimo na sebe, da budemo nježni i pažljivi prema svom unutarnjem biću koje njegujemo. Katarina u filmu je skoro čitav život posvetila muškarcu kojem, kasnije shvata, do nje nije stalo i kojem je ona potrebna samo da bi bila uz njega, pa je čak ni ne poznaje. Katarini je puno trebalo da to shvati i prihvati da to mora da prekine.

Govoreći o filmu “Elegija lovora”, u intervjuu za “Nedeljnik” ste kazali da predstavlja svojevrstan “povratak” uzbudljiv na više nivoa, pa je to, kazali ste, pored ostalog bio i povratak “devetnaestogodišnjoj devojci koja treperi pred autoritetom kinematografije”, pa onda i Crnoj Gori, sjećanjima, kamerama. S obzirom na sve to, kako je Vama pao proces snimanja?

Da, taj film je na neki način srećno vraćanje jednom dijelu mog života i prošlosti. Osjetila sam mnogo radosti i sa puno zadovoljstva sam pošla na to putovanje. Samo snimanje sam doživljavala kao bajku... Iako u posljednje vrijeme manje, ali ja i dalje radim i okupirana sam poslom, a onda i brigom o mojoj djeci koja imaju po 13, 14 godina, tako da, gledajući sebe, rekla bih da konstantno dajem i pružam sebe, naravno, ne kao Katarina i nije to mučno, ali ovo je bio prvi put da sam u potpunosti izašla iz svih tih uloga. (smijeh) Zbog svega toga je sve bilo bajkovito i nestvarno, pa se zato dodatno nadam da je nešto veće ušlo u taj film. Takođe, bilo je bajkovito posjetiti Durmitor koji nikada nijesam obišla, pa ponovo obići primorje koje sam tako davno posjetila, doći u Crnu Goru uopšte, vidjeti moje stare prijatelje, sve to je bilo kao pravi raj i bajka.

Kada je Crna Gora u pitanju, publika Vas pamti, ali i dalje gleda, u filmovima Živka Nikolića. Prošle godine smo imali niz događaja posvećenih njemu. Kako se danas sjećate Živka Nikolića i saradnje sa njim? Koliko su njegovi likovi prisutni danas u životu?

Živko je snimao mnogo filmova i ja, nažalost, nijesam sve pogledala, a znam da je radio i kultne, humoristične serije. Koliko se ja sjećam, Živko je bio jako vedar, na snimanju uvijek raspoložen, šalio se sa čitavom ekipom, a posebno sa glumcima koji su uvijek bili fantastični. Uz njega je atmosfera uvijek bila vesela i on nije bio težak tip, već je volio lagane i radosne atmosfere, pa kao takvom mi nijesmo mogli znati kakve su bile njegove namjere kada je priča u pitanju. Na primjer, on meni uopšte nije davao scenario, niti sam ja znala konkretno tok radnje, priču, riječi, već je on sve to sam tokom procesa dopunjavao, osmišljavao, što mi se mnogo sviđalo. Pritom je on bio veoma vedar tip, mada bi ljudi mislili drugačije, na osnovu njegovih djela, ali na sceni i tokom rada na djelu uopšte nije bio takav. Takođe, ja to tada nijesam znala, a vjerujem da smo svi tek kasnije postajali svjesni koliko je on unaprijed i duboko čitao crnogorski narod. Neki su mu zamjerali, jer je ismijavao neke likove i pojave, ali kada su stvari takve nekada ih je nemoguće promijeniti. Ipak, tvrdim da se on nikada nikome nije rugao, već je radio svoj posao koji je bio izuzetno važan, a i danas jeste. On je govorio da svaki dan radi i da je svakog dana na poslu, ma gdje bio, tako da je njegov život i njegovo društvo zapravo bio i bilo njegov posao.

Koja je Vama najdraža Vaša uloga iz vremena kada ste se aktivno bavili glumom?

Meni su najljepše uspomene ostale sa snimanja filma “Čudo neviđeno”. Atmosfera je bila sjajna, moja uloga interesantna, a mislim da se film i danas ponegdje prikazuje, jer je aktuelan. Rekla bih da mi je to i najdraži film od svih koje sam snimila, njih 15-ak. Ono što mi je posebno žao jeste što sam odbila njegov poziv da snimam “Ljepotu poroka”. Odbila sam to ne razmišljajući mnogo, već samo jer sam bila mlada i luckasta i trebalo je da budem negdje drugdje u to vrijeme i bilo mi je svejedno. Ipak, danas žalim zbog toga.

Ta Vaša uloga je i posebno je zapažena, a “Čudo neviđeno” iz 1984. godine i danas je poput obaveznog filmskog štiva u Crnoj Gori. Između ostalog, specifično je i to što ste se u tom filmu pojavili obnaženi, što je, pretpostavljam, bilo prilično neobično ili teško u “ono vrijeme”. Pored toga, u njegovim ostvarenjima sagledavanje patrijarhalnog načina života je nešto po čemu je i danas neprevaziđen kod nas...

Kao što sam već i rekla, to je moj najdraži film. Pritom, kao film uopšte i kao tema ljudske gluposti je neprevaziđen. Živko je tu prikazao ljudsku, ne crnogorsku, već univerzalnu, glupost. Zato mi je žao što su mu pojedini zamjerali zbog filmova, on je opisivao svjetske ljude, svjetsku glupost koja prouzrokuje brojne katastrofe, od svađa do ratova. On je gledao svoj svijet koji nije ništa drugačiji od onog u San Francisku, koji je prilično sličan, ali se možda manifestuje na drugačiji način.

Dalje, “Čudo neviđeno” takođe nijesam shvatala dovoljno ozbiljno i sigurna sam da kada bih sada radila taj isti film mnogo bih bolje odigrala svoju ulogu. Tada nijesam postavljala pitanja sama sebi, nijesam ozbiljno tome pristupala. Kad malo bolje razmislim, rekla bih da ja tada uopšte nijesam bila glumica. Tako je on mene postavljao pred kamere, on me je skinuo za film, a ja to nijesam doživljavala ozbiljno. Za mene je snimanje bilo poput igre. Kada bih se vratila nazad sve bih mnogo ozbiljnije shvatila.

Iako Vam se slutila prilično uspješna glumačka karijera i iako se i danas priča o Vašim ulogama, glumačkom i umjetničkom umijeću, ipak ste se okrenuli drugom pozivu. Šta je bilo presudno da izaberete psihologiju, a posebno zbog toga jer ste bili svestrani i nadareni za sport, odnosno tenis? Hoćete li prisustvovati premijeri “Elegije lovora” ove sedmice u Crnoj Gori?

Ne znam da li sam bila talentovana ili ne, ali sam od malena imala mnogo interesovanja. Bila sam odličan đak, dobro učila i studirala i željela da budem doktor, da studiram medicinu. Ipak, kasnije je došla moja velika, najveća ljubav, a to je tenis. Kada bi trebalo da izdvojim nešto da mi je bilo najmilije, onda je to tenis koji će mi uvijek biti broj jedan. Žao mi je što se tome nijesam više posvetila, što nijesam bila malo ozbiljnija, a igrala sam i u reprezentaciji. Onda je došao film, sasvim slučajno, i osvojio me. Zavoljela sam taj poziv, sasvim slučajno, i sve drugo prekinula. Nakon deset godina karijere tokom kojih sam snimala i u Americi, željela sam da se vratim nečemu konkretnijem. Bilo mi je žao i patila sam što nijesam završila neke studije, neki fakultet i onda sam, rekla bih hrabro, upisala fakultet. Sve sam završila u roku i srećna sam zbog toga. Trebalo mi je nešto stabilno, jer u filmu danas jesi, sjutra nijesi, čas te ima, čas te zaborave i bilo mi je neizvjesno, a željela sam neku stabilnost. Ipak, ja se nikada nijesam zvanično odlučila za nešto ili odustala od nečeg drugog, ne. Takođe, mnogo bih voljela da jednog dana igram u nekoj dobroj komediji. Sigurna sam da bih u tome bila prilično dobra, a to me niko nikad nije nudio, ali bih voljela. Vidjećemo hoće li jednog dana i to biti. U tenisu takođe nastavljam da uživam. Moj sin je prilično dobar, igra turnire, pa sam i ja preko njega opet u tenisu i to me mnogo ispunjava.

Nažalost, ne mogu doći u Crnu Goru zbog brojnih restrikcija usljed pandemije i mnogo mi je žao zbog toga, ali u Crnu Goru ću doći sigurno, nadam se već ovog ljeta.

Crna Gora je biser u Evropi

Kako Vas je dočekala Crna Gora i kakva je danas u odnosu na onu koju pamtite?

Možda sam ja tada bila suviše mlada, pa me nijesu zanimale neke stvari na koje sada obraćam pažnju. Tek sam sada vidjela koliko Crna Gora zaista jeste jedan biser u Evropi sa nevjerovatnim pejzažima i pogledima kakvih nema u Evropi. Tako mala zemlja od oko pola miliona stanovnika toliko je predivna sa srdačnim ljudima na sve strane, da sam ostala bez riječi. Za mene je Crna Gora kao mali raj na Zemlji, kakvog nema u Sloveniji, na primjer, odakle potičem. Pritom, ja u Sloveniji jesam snimala neke serije, ali ljudi tamo me ne znaju, ne prepoznaju i nije to - to, dok Crnogorci imaju dušu i još čuvaju ono nešto lijepo i tradicionalno što su uvijek imali. To sam primijetila, ne samo na filmu i tokom snimanja, već i gdje god da sam išla. Crnogorci se nijesu promijenili, makar sa ljudskog aspekta.

Vesna Pećanac joj je bila poput starije sestre u filmu

Nedavno je društvo pogodila i priča o teškom životu koji vodi supruga Živka Nikolića, glumica Vesna Pećanac... Kako komentarišete takav odnos prema njoj kao glumici, umjetnici i udovici velikog reditelja?

Da, ja sam to negdje pročitala i bilo mi je mnogo teško. Šta bih rekla, strašno! Htjela sam pomoći, htjela sam kontaktirati Vesnu i mnogo puta sam zvala neki njen broj koji mi je ostao u imeniku, ali nikako nijesam uspjela da je dobijem. Ja Vesnu obožavam, ona mi je mnogo značila i mnogo je poštujem. Vesna je za mene bila poput starije sestre u filmu, bile smo mnogo bliske, posebno jer ja nijesam mnogo znala o svemu tome, o procesu i o tom svijetu, ona me je vodila za ruku kroz sve. Nadam se da će izaći iz te situacije i da će ljudi pomoći da živi onako kako zaslužuje, jer ona tako nešto nije zaslužila.

( Jelena Kontić )