Kako zaštititi ukrajinski suverenitet

Ukrajinski prijatelji sa Zapada tvrde da štite ovu državu tako što brane njeno pravo da se pridruži NATO-u. Istina je upravo suprotna. Stajanjem u odbranu teoretskog prava, oni ugrožavaju ukrajinsku sigurnost povećavajući vjerovatnoću ruske invazije. Ukrajinska nezavisnost se može braniti daleko efikasnije postizanjem diplomatskog sporazuma sa Rusijom koji garantuje ukrajinski suverenitet kao države koja nije članica NATO-a, slično Austriji, Finskoj i Švedskoj (sve članice Evropske unije ali ne i NATO-a).

Konkretno, Rusija bi pristala da povuče svoje vojnike iz istočne Ukrajine i da demobilizira područje blizu ukrajinske granice; a NATO bi se odrekao proširenja u Ukrajinu, pod uslovom da Rusija poštuje ukrajinski suverenitet i da Ukrajina poštuje ruske sigurnosne interese. Takav sporazum je moguć jer je u interesu obiju strana.

Bez sumnje, oni koji zagovaraju ukrajinsko članstvo u NATO-u smatraju takav sporazum naivnim. Oni ističu kako je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu i pripojila Krim 2014, te da je trenutna kriza i nastala zato što je Rusija rasporedila više od 100.000 vojnika na ukrajinskoj granici, prijeteći novom invazijom. Kremlj je time prekršio uslove Memoranduma iz Budimpešte iz 1994, u kojem je Rusija obećala da će poštovati ukrajinsku nezavisnost i suverenitet (uključujući i nad Krimom) u zamjenu za to da Ukrajina preda velike zalihe nuklearnog oružja koje je naslijedila nakon raspada SSSR-a.

Tampon zona između Rusije i zapadnih sila

Ipak, moguće je da bi Rusija prihvatila i poštovala neutralnu Ukrajinu. Ponuda u kojem Ukrajina stiče taj status nikada nije bila u opciji. SAD je 2008. predložio da Ukrajina (i Gruzija) pozovu u NATO, i taj prijedlog je od tada dominantan u regiji. Gledajući na potez SAD-a kao na provokaciju Rusiji, vlade Francuske, Njemačke i mnogih drugih evropskih zemalja spriječile su NATO da odmah uputi poziv Ukrajini; ali u zajedničkoj izjavi s Ukrajinom, čelnici NATO-a jasno su stavili do znanja da će Ukrajina „postati članica NATO-a“.

Iz perspektive Kremlja, prisustvo NATO-a u Ukrajini predstavljalo bi direktnu prijetnju za rusku sigurnost. Veći dio sovjetske državnosti osmišljen je da kreira geografsku tampon zonu između Rusije i zapadnih sila. Od raspada Sovjetskog saveza, Rusija se glasno protivi proširenju NATO-a u bivši sovjetski blok. Istina, Putinovo rezonovanje odražava nastavak načina razmišljanja iz Hladnog rata; ali taj način razmišljanja aktivan je na obje strane.

Hladni rat obilježio je niz lokalnih i regionalnih ratova preko posrednika da se odredi hoće li SAD ili Sovjetski savez postaviti režime naklonjene svojoj strani. Dok se bojno polje pomjeralo po cijelom svijetu - od jugoistočne i centralne Azije do Afrike, zapadne hemisfere, i Bliskog istoka - uvijek je bilo krvavo.

Ali od 1992, većina ratova za promjenju režima je ili vođena ili podržana od SAD-a, koji sebe doživljava kao jedinu supersilu nakon raspada Sovjetskog Saveza. NATO snage su bombardovale Bosnu 1995. i Beograd 1999, izvršile invaziju na Afganistan 2001. i bombardovale Libiju 2011. SAD je izvršio invaziju na Irak 2003, a 2014. je otvoreno podržao ukrajinske proteste koji su zbacili proruskog predsjednika ove države Viktora Janukoviča.

I Rusija je, naravno, učestvovala u operacijama promjene režima. U 2004. se umiješala u situaciju u Ukrajini kako bi pomogla Janukoviču da zastraši birače i izvede izbornu prevaru. Ove postupke su na kraju blokirale ukrajinske institucije i masovni protesti. Rusija također nastavlja nametati ili podržavati prijateljske režime u svojoj blizini, najnovije u Kazahstanu i Bjelorusiji (koja je sad potpuno pod Putinovom palicom).

Ali uzajamni animozitet i nepovjerenje između Rusije i Zapada sežu jako daleko. Kroz svoju historiju, Rusija je strahovala i zaista, pretrpjela ponovljene invazije sa Zapada, dok su Evropljani strahovali i pretrpjeli ponovljene ekspanzionističke napore od Rusije sa Istoka. To je jedna, duga, tužna i krvava saga.

Nepovjerenje između Rusije i Zapada

Uz diplomatiju na obje strane, ovaj historijski animozitet mogao je jenjavati nakon propadanja SSSR-a. To je bilo moguće u prvoj polovini 1990-ih, ali je prilika protraćena. Početak proširenja NATO-a odigrao je ulogu. George F. Kennan, iskusni diplomata i historičar američko-sovjetskih odnosa 1998. je bio veoma pronicljiv i pesimističan. „Mislim da je (proširenje NATO-a) početak novog hladnog rata“, rekao je. „Mislim da će Rusi postepeno reagovati prilično nepovoljno i da će to utjecati na njihovu politiku. Mislim da je to tragična greška.” William Perry, američki ministar odbrane od 1994. do 1997, složio se, pa čak i razmišljao o tome da podnese ostavku iz administracije predsjednika Billa Clintona zbog tog pitanja.

U ovom trenutku nijedna strana ne može tvrditi nevinost. Umjesto da se pokušaju pretvarati da je jedna strana bezgrešna, a druga grešna, svi bi se trebali fokusirati na to što je potrebno da se postigne sigurnost za obje strane i za svijet uopšte. Historija pokazuje da je najbolje držati ruske i NATO snage geografski razdvojene, prije nego da se konfrontiraju direktno preko granice. Evropska i globalna nesigurnost bile su najveće kada su se američke i sovjetske snage suočile jedna s drugom na kratkom dometu - u Berlinu 1961. i na Kubi 1962. U tim mučnim, po svijet opasnim okolnostima, izgradnja Berlinskog zida poslužila je kao stabilizator, iako veoma tragičan.

Danas bi naša najveća briga trebao biti suverenitet i mir Ukrajine u Evropi i svijetu, a ne prisustvo NATO-a u Ukrajini, a svakako ne novi zid. Sama Ukrajina bila bi mnogo sigurnija kada bi NATO zaustavio svoje širenje na istok u zamjenu za povlačenje Rusije iz istočne Ukrajine i demobilizaciju snaga duž ukrajinske granice. Diplomatija u tom pravcu, uz podršku i uključivanja EU i Ujedinjenih naroda, hitno je potrebna.

Autor je profesor na Univerzitetu Kolumbija

(Project Syndicate; balkans.aljazeera.net)

( Jeffrey D. Sachs )