Od giganta ostali samo zidovi i dimnjak

Nedavna nestašica roto papira na tržištu, koja se osjetila i u Crnoj Gori dovodeći u pitanje štampanje crnogorskih novina, aktuelizovala je pitanje kako je zatvorena fabrika papira u Beranama i kako je tome, prema tvrdnjama tadašnjeg rukovodstva i zaposlenih, pripomogao Igor Lukšić, prvo u ulozi ministra finansija, a zatim predsjednika Vlade.

Mnogi smatraju da je ta fabrika, koja je u trenutku privatizacije i početka propadanja bila dovedena tehnološki do savršenstva, mogla da se transformiše makar za proizvodnju roto papira za crnogorsko i tržište regiona.

Nedavna kriza na tržištu roto papira uzrokovana je bila prekidom proizvodnje u slovenačkoj fabrici papira, a u Crnoj Gori je riješena sa dosta problema uvozom izvjesne količine te vrste papira iz Bugarske.

Posljednji direktor beranske fabrike papira prije privatizacije Milić Joksimović, smatra da je ta fabrika realno mogla da se sačuva, ali da je prodaja i privatizacija predstavljala političku odluku.

”To je bila politička intencija. Uvesti je u stečaj, prodati i privatizovati. A to je, kao što se i vidjelo, značilo kraj i fabrike”, prisjeća se Joksimović.

Prema njegovim riječima, fabrika papira u Beranama uvedena je u stečaj u trenutku kada je dostigla savršenstvo u tehnološkom smislu.

”Postojale su dvije papir mašine. Jedna za proizvodnju finih papira, do stotinu trideset grama. Druga mašina je imala raspon proizvodnje do čak trista gramskih papira, i mislim da je to bila jedina mašina te vrste u bivšoj Jugoslaviji. Mislim da tu mašinu nije imala ni Slovenija”, kazao je Joksimović.

On sa žaljem konstatuje da su takve mašine završile, navodno, kao staro gvožđe.

”Za jednu nisam siguran, a za drugu znam da je navodno kao staro gvožđe otišla za Tursku”, kazao je Joksimović.

Prema pouzdanim informacijama, mašine su prodate po cijeni starog gvožđa, ali su u Tursku prenesene do posljednjeg šrafa, i tamo bez problema stavljene u pogon.

Kako i zašto je dozvoljeno da fabrika papira u Beranama propadne, i ko je tome kumovao je pitanje koje se i danas postavlja u svjetlu činjenica da je fabrika bila modernizovana do savršenstva, a Crna Gora, kao i sve zemlje regiona, ima probleme sa nabavkom roto papira za potrebe dnevne i periodične štampe.

Fabrika papira “Beranka” prodata je iz stečaja beogradskom preduzeću “Tigo-impeks” 2004. godine. Vlasnik tog preduzeća, beogradski biznismen pljevaljskog porijekla Radoje Gomilanović navodno je iz ranijih poslova sa tom beranskom fabrikom imao obezbijeđena potraživanja od 200 hiljada eura, odnosno sa pripadajućim kamatama preko 250 hiljada.

Obezbijeđena potraživanja u iznosu od 400 hiljada eura, takođe sa pripadajućim kamatama i sa fiducijom na skoro kompletnu imovinu fabrike, osim papir mašina, imala je i Vlada Crne Gore.

Svoja potraživanja od 56 hiljada eura, fiducijom nad postrojenjem vodozahvat bio je obezbijedio i ZOIL “Lovćen”.

Gomilanović je, međutim, odmah po kupovini fabrike zatražio i dobio reprogram dugovanja od Vlade i ZOIL-a.

Vlada je vlasniku “u interesu pokretanja proizvodnje” odobrila prolongiranje isplate pola duga, a za drugu polovinu ga je obavezala da uloži u investicije. To je bilo u onom periodu kada je Igor Lukšić bio ministar finansija u vladi Mila Đukanovića.

Lukšić je bio predsjednik Vlade Crne Gore u trenutku kada je fabrika počela da propada, ali nije ni prstom mrdnuo da to zaustavi.

”Lukšić je bio taj koji je trebao i mogao da zaustavi propast fabrike, tako što bi tražio nazad sredstva koja su data, a nisu vraćena. Mogao je da uvede stečaj i da zaustavi dalje propadanje fabrike. To je bila posljednja šansa da se fabrika spasi”, kaže Joksimović.

On nema odgovor na pitanje zašto Igor Lukšić u ulozi premijera nije tražio od Radoja Gomilanovića, koji je bio sitan igrač u odnosu na mnogo krupnije biznismene, da vrati novac koji je pozajmljen. Dvjesta hiljada za pokretanje proizvodnje, i još toliko da se vrati u kasnijem periodu. Ona navodi da se Lukšić odrekao tih para crnogorskih poreskih obveznika, i od toga ga ni danas ništa ne može abolirati.

Duga se, zanimljivo, odrekao i tadašnji ZOIL Lovćen. Atlasmont banka nije bila tako blagodarna prema beogradskom biznismenu, pa je odmah prisvojila i prodala fabrički restoran. Do danas nije poznato šta je bilo sa upravnom zgradom na koju je ta ista banka takođe imala hipoteku.

Kada se, u krajnjem, oduzme potraživanje koje je od “Beranke” imao sam Gomilanović, zatim Vlada i Lovćen osiguranje, dobija se odgovor na pitanje kako je preko žiro-računa Fabrike papira u stečaju od ugovorene kupoprodajne cijene od blizu milion eura, prošlo samo 250 hiljada.

Ta činjenica nije bez značaja. Ona je u direktnoj suprotnosti sa kupoprodajnim ugovorom, koji je u članu 2 predvidio da ukoliko u roku od 45 dana kupac ne isplati iznos od 999.573 eura preko žiro-računa prodavca, “ugovor će se smatrati automatski raskinutim, sa posljedicama kao da nije ni zaključivan”.

Ne treba zaboraviti da je stečaj 2004. godine, do kada je fabrika bila u vlasništvu beranske i tada opozicione lokalne uprave, uveden upravo na zahtjev Radoja Gomilanovića preko njegovog preduzeća “Tigo-impeks”, kao jednog od obezbijeđenih povjerilaca.

Iste godine u oktobru Gomilanović je kupio “Beranku” na javnoj licitaciji. Dolutao je čudnim putevima u Berane, napravio karambol, ali pri tome dobro profitirao, a zatim sve prepustio da ode u propast.

Čije su sada prazne fabričke hale?

Fabrika papira u Beranama ne radi već niz godina i ne zna se u čijem se sada vlasništvu zvanično nalazi fabrički krug i prazne hale, nakon što su iz nje rasprodate sve vrijedne mašine i oprema.

Tadašnja crnogorska Vlada očigledno je radila u korist svoje štete. Niko zbog toga nikada nije odgovarao. Niko nije nikada čak ni postavio pitanje zašto nije pokušana da se spasi ova fabrika, koja bi, sasvim sigurno, i danas mogla da radi.

Valjalo bi podsjetiti da se ne radi o fabrici celuloze i papira koja je bila prva žrtva takozvane antibirokratske revolucije, već o onoj fabrici koja je na ostacima te velike kompanije ponovo otvorena 1997. godine i koju je u jednoj izbornoj kampanji otvorio Milo Đukanović, a pod do danas nerazjašnjenim okolnostima zatvorio Igor Lukšić.

( Tufik Softić )