Bioskop je moja crkva
Režiser i član Buksovaca Zoran Marković Zonjo otkriva da ga "Varljivo leto 68" podsjeća na djetinjstvo
Član organizacije The Books of knjige i crnogorski režiser Zoran Marković Zonjo obožova filmove. To je bio i jedan od razloga što je završio režiju na FDU na Cetinju. Iza sebe ima veliki broj režiranih spotova za razne izvođa domaće i regionalne, reklama, ali i skečeva sa organizacijom The Books of Knjige.
Režiju potpisuje i za prvi film Buksovaca - “Slučajevi pravde” koji je bio hit film 2017. godine.
Zonjo priča o svojim omiljenim filmovima, žanrovima koje izbjegava da gleda, te ističe da mu je žao što više njegovih kolega ne posjećuje bioskope.
Omiljeni domaći film?
”Varljivo leto 68” Gorana Paskaljevića. U njemu sam prepoznao svoju porodicu i sebe, i ukapirao da su životni problemi, ma koliko teški bili u određenom trenutku, samo dobre anegdote poslije nekog vremena. To je film o odrastanju i sazrijevanju, i ko je imao takav put može se reći da je imao ispunjenu i srećnu mladost.
A strani?
Po meni najbolji film svih vremena je Kjubrikova “2001: Odiseja u svemiru”. Film nastao 1968. godine stvorio je sliku o svemiru kojom se čovječanstvo i dan danas služi, a ta ekspresija je bila toliko jaka da je generisala jednu od najvećih teorija zavjera u istoriji planete u kojoj je Kjubrik režirao slijetanje NASE na Mjesec. Odiseja je ultimativno remek-djelo koje je nažalost dobilo samo jednog Oskara, i to za specijalne efekte. Estetika koju je tada Kjubrik postavio je nedostižna i poslije pedeset i kusur godina, a tema potrage za Bogom čini se kao postulat ljudske civilizacije.
Film koji si najviše puta gledao?
Može biti da su to prva dva dijela sage “Kum”, iako postoji mnogo filmova koje sam pogledao mnogo puta. Kumove vjerujem da sam vidio više od tridesetak puta pojedinačno. Priča o nastajanju ovog filmskog serijala je romantična holivudska legenda o tome kako se Kopola kao autor izborio sa mašinom za mljevenje mesa glavešina velikih filmskih studija. To je priča o ličnom inegritetu koja je stvorila ova dva filmska klasika, a koja nas uči da se bez čvrstog stava ne može doći do velikih rezultata.
Fim koji definitivno treba preskočiti?
Više ne gledam Marvelove filmove. Kao da su animirani, a ne igrani filmovi, sa intelektualnim dobačajem do 15 godina starosti gledaoca. To je vjerovatno i njihov cilj, kokice i akcija.
Film koji te je rasplakao?
Možda ne baš rasplakao, ali recimo da su mi se oči podmazale suzom u “Engleskom pacijentu” kad glavni junak pokušava da dovede pomoć ženi koju voli, a koju je morao ostaviti u pustinji. Tu sam prepoznao onu životnu matricu u kojima žarko pokušavaš pomoći ljudima koje voliš, a ne uspijevaš jer se nekako sve uroti protiv tebe. Ne volim taj osjećaj nemoći.
Imaš li omiljeni žanr?
Teško je izabrati neki žanr po omiljenosti jer je uvijek prioritet dobar film, bez obzira na stil. Ipak, u filmskim kategorijama jako cijenim naučno-fantastične i zombie filmove jer ih ima jako malo na vrhunskom nivou, pa sam ih u tom pogledu željan.
Koji žanr izbjegavaš?
Mjuzikle. Njih naravno treba razlikovati od muzičkih filmova. U mjuziklima mi je uvijek bilo nenormalno kad svi glumci iz čista mira počnu pjevati i plesati. Ironično, jedna takva scena mi se desila u stvarnosti. Prvi put kad sam išao na Kubu 2004. godine, nas tri saputnika smo pošli u noćni provod i ušli u neku klasičnu kubansku kafanu. Sve je bilo uobičajeno dok nisu odjednom, kao po nekoj nevidljivoj komandi, svi u kafani počeli sinhronizovano plesati i pjevušiti. Scena baš kao u nekom lošem mjuziklu, a mi totalno šokirani. Samo smo nas trojica bili nepomični, kao tri bandere. Dan kasnije smo prolazeći pored iste kafane ukapirali da se tu po danu uči plesati salsa, a uveče polaznici naučeno primjenjuju u praksi. Izgleda da svaka misterija ima svoje objašnjenje.
Dosta knjiga je ekranizovano. Koja filmska adaptacija je ostavila poseban utisak na tebe?
Opet ću se dohvatiti Kjubrika, ovaj put maestralnog “Isijavanja”. Zanimljivo da Stiven King kao autor knjige nije bio oduševljen Kjubrikovom vizijom. Po Kingovim riječima njegov roman je topao, a film hladan. Kniga veliko finale ima u vatri, dok je završetak Kjubrkikovog djela na snijegu. Glavni lik romana trudi se da bude dobar, ali kako vrijeme prolazi sve više ludi završavajući u potpunom mentalnom rastrojstvu, u filmu je, po Kingovom mišljenju, lud od prve scene. Knjigu sam čitao prije gledanja filma i to je jedna od rijetkih ekranizacija koja me nije razočarala, jer prag očekivanja koje imaš poslije čitanja knjige uvijek budu previsok za film. Drugim riječima, mašta čitaoca uvijek ima veći budžet od produkcije filma.
Koji bi film volio da si ti režirao?
Hm, volio bih da sam režirao sva moguća filmska remek-djela, ali ajde da ovdje budem skroman. “Garden state” (prevedeno kao “Država vrtova”) je mali nezavisni američki film iz 2004. godine kojeg je režirao Zak Bref, napisao scenario i glumio glavnu ulogu. Ovo je priča koja se mogla snimiti i u Crnoj Gori, na Cetinju recimo i to sa vrlo malo novca. Naravno, filmu je jako doprinijela maestralna Natali Portman koja je sigurno bila priličan izdatak sa honorarom. No, to je film koji pokazuje da talenat autora i ekipe može prevazići materijalnu stranu proizvodnje filma i da duh koji su oni utkali u ovo ostvarenje lansira djelo u jako zabavnu priču bez obzira na tešku temu. Preporuka za pogledati.
Omiljena scena iz nekog filma?
To je erotska scena u Bertolučijevom ”Posljednjem kineskom caru” kad japanska agentica, koja je šofer carici, ucjenjuje je da bi bila sa njom u vezi. Njih dvije su na krevetu i tu se ne dešava ništa eksplicitno, ali se malim gestovima otkriva sav uzaš situacije porobljene Kine od strane Japana kroz jedan ogoljeni lični odnos. Mislim da je Bertoluči, u takvim erotskim minijaturama, najveći ikad.
Koji si posljednji film odgledao u bioskopu?
”Mjesecev pad”. Još jedan apokaliptični spektakl Rolanda Emeriha koga gledateljstvo pamti po sličnom filmu iz 1996. godine “Dan nezavisnosti”. Redovno posjećujem bioskop i to je atmosferau kojoj uživam. Bioskop je moja crkva. Ono što me čudi je to da moje kolege glumce, režisere i producente tamo rijetko srijećem, da ne kažem nikako. Možda griješim, ali mislim da ne možes biti dobar u filmskom poslu ako u potpunosti ne doživis film u prostoru za koji je i pravljen.
Film koji ima najbolju muziku?
Formanov “Amadeus” naravno.
( Marija Vasić )